Glasnović se spustio na razinu engleskih tabloida pa širi povijesne neistine

Veliki podvizi nogometne reprezentacije Hrvatsku su okovali u navijačku euforiju. Strasti su uzavrele, a u takvoj situaciji se često čine i govore nepromišljene stvari. To možemo opravdati kao nestašluke nastale usred uzavrelih emocija i nepromišljene opijenosti ogromnim uspjehom hrvatske nogometne reprezentacije. Ne događa se to samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim državama čije su nacionalne momčadi ušle u polufinale pa je tako i u Engleskoj nastala možda čak i veće medijsko ludilo oko mogućnosti da Engleska nakon nekoliko desetljeća osvoji naslov svjetskog prvaka.

U cijelom tom folkloru su neki mediji na otoku optužili FIFA-u da ne kažnjava hrvatske navijače zbog "fašističkih ispada".

Politika se nažalost oduvijek uplitala u sport pa je to i sada slučaj. Političari pokušavaju iskoristiti veliki nacionalni naboj da pokupe pokoji glas, a navijači (i igrači) napumpani hormonom sreće koriste nesportski jezik i pomažu u politizaciji cijelog događaja.

Jedna od reakcija na optužbu engleskih medija za "fašističko navijanje" dolazi i od saborskog zastupnika Željka Glasnovića. On tako optužuje cijelu englesku naciju da su "najveći pljačkaši, narkotrafikanti i robovlasnici u povijesti", po metodi borbe vatrom protiv vatre, uvredama na uvrede, poluistinama protiv poluistina.

Može se razumjeti Glasnovićeva ljutnja na engleske medije koji koriste optužbu o "fašističkim pozdravima" u svrhu svojevrsnog navijačkog psihološkog rata, ali bi on kao saborski zastupnik trebao biti iznad svakodnevnih medijskih prepucavanja.

Baš kao što engleski mediji koriste jednu poluistinu da bi diskreditirali Hrvatsku, jer ne možemo isključiti da među navijačima nije bilo onih koji su u cijelom navijačkom ludilu te opijeni alkoholom i hormonima uzviknuli nešto što se može protumačiti kao fašistički pozdrav, tako i Glasnović poluistinama blati cijelu englesku naciju. Iako je možda i bio koji "fašistički povik" od strane hrvatskih navijača, to se ne može koristiti kao argument da FIFA kazni HNS ili reprezentaciju jer očigledno to nije bilo ništa organizirano i masovno. Eventualno se svodilo na izolirane pojedince i to FIFA dobro zna jer je ta organizacija jako osjetljiva na govor mržnje te bi to prvi primijetili. A ako se radi o transparentu ili rekvizitu koji bi se mogao protumačiti kao rasistički, onda je krivnja na organizatoru, ne na HNS-u ili hrvatskoj reprezentaciji.

Glasnović se u svojoj "povijesnoj analizi" koristi istom metodom kojom se koriste engleski mediji - odabirom izoliranih ekscesa i pozivanjem na opći linč. Optužiti Engleze da su "najveći robovlasnici u povijesti" je ustvari bez ikakvog temelja. Ropstvo u Engleskoj je zakonom zabranjeno serijom zakona još u 16. stoljeću, kad je ukinuto i kmetstvo. To je potvrđeno u presudi iz 1772. kada je oslobođen crni rob kojeg je jedan carinik doveo u Englesku. Presudom je zaključeno da u engleskom "common law" zakonu ne postoji ništa što bi dopuštalo ropstvo, a svojim općim odredbama o slobodi svih ljudi je u suštoj suprotnosti s praksom. Na razini Britanskog carstva je trgovina robovima zabranjena 1807. godine, a otad je Britansko carstvo aktivno vojno sprječavalo trgovinu robovima.

Povjesničari se slažu da je Britansko carstvo bilo otežavajući faktor za trgovce robljem, koja se primarno odvijala u španjolskim, portugalskim i nizozemskim kolonijama.

Optužba da su Englezi "najveći pljačkaši u povijesti" također ne drži vodu. I ovdje Glasnović vjerojatno misli na Britansko carstvo, ali griješi. Kolonijalna carstva Španjolske, Portugala, Belgije, Nizozemske, Francuske i Njemačke bila su puno više izrabljivačka od britanskog. Uglavnom postoji konsenzus među povjesničarima kolonijalizma da same kolonije nisu bile financijski isplative upravo zbog toga što su bili potrebni veliki financijski resursi za njihovo održavanje. Pragmatični Englezi su tome doskočili tako da su uspostavili neizravnu kolonijalnu vlast, tj. vladali su posredno preko lokalnih vladara i dopuštali kolonijama dosta veliku autonomiju. To je bio drugačiji kolonijalni model od drugih sila, i vjerojatno su zbog toga britanske kolonije bile najisplativije tj. zbog razmjerno velike autonomije nisu iziskivale toliko velike troškove upravljanja.

Uostalom, kolonijalne sile su mogle pljačkati samo dvije stvari iz svojih kolonija: plemenite metale (zlato i srebro) i robove. Kako je Britansko carstvo dosta rano zabranilo trgovinu robljem, robovi nisu mogli biti izvor "pljačke", a za plemenite metale je smiješni nazvati Britansko carstvo "najvećim pljačkašem u povijesti" uz jednu Španjolsku koja je zauzela najbogatija područja razvijenih civilizacija Asteka i Inka koja su bila bogata zlatom.

Glasnović ustvari polazi od marksističke ideje da je jedini poticaj koloniziranju bio financijski, tj. potreba ekonomskih elita za pronalaženjem novih tržišta i izvora sirovina. Ali već odavno povjesničari odbijaju tu marksističku tezu kao uskovidnu te naglašavaju druge aspekte kolonijalizma, kao što su prestiž i politička moć. Čak i kad bi prihvatili temeljnu postavku marksističke kritike imperijalizma, ekonomsko pljačkanje kolonija, to je još uvijek daleko do toga da se Britansko carstvo može nazvati "najvećim pljačkašima u povijesti" jer je i sam Karl Marx pisao kako je unatoč svemu Britansko carstvo imalo civilizacijsku razvojnu ulogu.

Glasnović je u nekoliko rečenica popljuvao cijelu povijest Britanskog carstva i analiza svake pojedine neistine bi bila preduga. Tako pod pojmom "narkotrafikanti" vjerojatno misli na Opijumske ratove između Britanskog i Kineskog carstva, epizoda u povijesti kada je Kinesko carstvo zabranilo trgovinu opijumom. Britansko carstvo nije sporilo pravo kineskih vlasti da zabrane trgovinu opijumom, ali je sporilo način na koji je zabrana provedena - naglo i općenito, blokirajući glavne luke za svu trgovinu dok se ne uspostavi nadzor nad trgovinom opijumom. Opijum nije ni izbliza bio glavni izvozni proizvod Britanskog carstva u Kinu pa nije ni bilo smisla ulaziti u rat samo da bi se opijum održao legalnim.

Kolonijalizam je imao puno grešaka i neoprostivih pojava, ali ne postoji nijedna država koja je cijelu povijest prošla „čista“. Povijest je bila brutalna i nehumana. Englezi i Britansko carstvo tu nisu iznimka, kao nijedna druga nacija. Isto vrijedi za Zapad i za istok. Japanski pokolji nad Kinezima i Korejancima, neprestane i nasilne kineske revolucije te održavanje tzv. "tribute states" de facto kolonijalnih teritorija, arapska trgovina robljem (povijesno puno starija od kolonijalne)...Povijest je ružna. Kada bismo gledali današnje nacije isključivo kroz povijesni aspekt, onda bismo se bojali svih i mrzili sve. Glasnovićevo spuštanje na razinu tabloida koji pokušavaju podignuti čitanost aludiranjem na jednu crnu epizodu hrvatske povijesti tako da cijelu povijest Engleke i Britanskog carstva sažima u nekoliko povijesno netočnih optužbi nije dostojno jednog saborskog zastupnika.

Na kraju krajeva, kako očekivati od drugih da ne osuđuju Hrvatsku i sve njene građane zbog zločina koje su neki radili u njihovo ime kroz povijest ako mi to radimo drugima?