Povijesni razvoj (proto)globalizacije, 1. dio

22.7.2021.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Povijesni razvoj (proto)globalizacije, 1. dio

Jedna od najdiskutiranijih tema zadnjih desetljeća jest ekonomska, društvena, politička i kulturološka međupovezanost svih dijelova svijeta, ili skraćeno globalizacija. Globalizacija je pojava koja dominira svim područjima života svake osobe na planetu. Čak ni zatvorene države poput Sjeverne Koreje i Kube ne mogu izbjeći njen utjecaj, ma koliko se pokušavale izolirati od ostatka svijeta. Nije preuveličavanje tvrditi da se protiv globalizacije ne može boriti, nego samo izabrati kako se s njom nositi.

Odgovori društava i država na globalizaciju mogu biti proaktivni i reaktivni, s različitim intenzitetom i različitom kombinacijom proaktivnih i reaktivnih odgovora. S jedne strane su SAD i države članice EU koje ne samo da prihvaćaju globalizaciju, nego je i potiču, a s druge strane države poput Sj. Koreje, Kube i Irana koje se na različite načine opiru globalizaciji. Ali nemoguće ju je ignorirati ili se izuzeti iz nje, bilo da se radi o poticanju ili odbijanju.

Globalizaciju tj. njene učinke ljudi često pokušavaju pojednostavniti, kao što se pokušava pojednostavniti većina kompleksnih fenomena. To nužno dovodi do razvoja simplificiranih tumačenja o tome što globalizacija jest, stoga se različiti narativi fokusiraju na negativne ili pozitivne efekte globalizacije. No, zaista se radi o slojevitom fenomenu koji utječe na države, društva i pojedince na razne načine te je svaka simplifikacija promašena. Mnogi misle da iza globalizacije postoji neka mala skupina koja direktno upravlja njenim procesima i "uštimava" je prema vlastitim potrebama. Naravno da postoje organizacije i pojedinci koji pokušavaju usmjeriti ekonomske, političke, društvene i kulturološke procese u njima poželjnom smjeru, ali to vrijedi za sve kompleksne fenomene. Interesne skupine su sastavni dio ljudskog društva i svaka interesna skupina pokušava na različite načine promovirati svoje ideje te poticati procese za koje smatra da ih treba poticati, no to ne znači da je sama globalizacija vođena od strane neke tajne organizacije najmoćnijih ljudi na planetu. Niti je to moguće napraviti na efikasan način.

Dakako, postoje osobe i organizacije koje pokušavaju promovirati i usmjeravati neke procese globalizacije, ali to vrijedi za svaki segment ljudskog djelovanja. Svaki pojedinac ovisno o svojim umnim, financijskim, stručnim, političkim i drugim sposobnostima pokušava utjecati na svijet oko sebe. Samo je pitanje snage i raširenosti tog utjecaja, ovisno o sposobnostima pojedinca.

Ne može se definirati trenutak "početka" globalizacije, jer se ne radi o fenomenu koji je nastao odjednom niti u određenom trenutku. Ako se ipak pokuša odrediti taj trenutak, onda će različiti ljudi odrediti različite trenutke i događaje. Mnogi događaji se mogu tumačiti kao trenutci kada je globalizacija započela; raspad SSSR-a, kraj 2. svjetskog rata, prvu industrijsku revoluciju, Kolumbovo otkriće Amerike i slično. Ustvari taj trenutak ovisi o tome kako se globalizacija definira ili točnije o tome koja razina međunarodne povezanosti između različitih dijelova svijeta je potrebna da bi se moglo govoriti o globalizaciji.

Dodatno se može raspravljati i o tome treba li se globalizacija promatrati samo u okviru cijelog svijeta ili se može promatrati u okviru Starog svijeta tj. Europe, Azije i Afrike.

Elementi globalizacije u prošlosti mogu se pratiti još od Brončanog doba i starih civilizacija Egipta, Babilona, Asirije, Hetitske civilizacije, Mikenske i Minojske civilizacije itd. Još tada su sve civilizacije, okupljene oko istočnog Mediterana i Plodnog polumjeseca, bile ovisne jedna o drugoj. Ta ovisnost se ogledala ne samo u trgovini, jer ni jedna od njih nije sama imala dovoljno sirovina da bi proizvodila broncu, nego i u povezanosti ideja, vjerovanja i običaja.

Primjerice, najveća nalazišta kositra, nužnog sastojka za proizvodnju bronce, nalazila su se na području današnjeg Afganistana i zapadne Europe te je bila potrebna razgranata trgovačka mreža da bi se dopremio do svih civilizacija Brončanog doba. Te civilizacije su bile toliko povezane da su praktički istovremeno propale, u razdoblju od nekoliko desetljeća. Još ne postoji konsenzus povjesničara što je dovelo do događaja poznatog kao "Kolaps brončanog doba", ali vjerojatno se radilo o kombinaciji uzroka. Kratki vremenski okvir u kojem se dogodio pokazuje kako su civilizacije bile toliko međusobno povezane da je propast jedne domino efektom uzrokovao propast svih. Doduše, neke su preživjele sistemski kolaps, ali samo kao sjena svoje nekadašnje moći.

Jasno je da se radi o premalom geografskom prostoru da se može govoriti o pravoj globalizaciji, ali međusobna povezanost svih civilizacija do te razine da su domino efektom sve nestale u kratkom periodu pokazuje da su već tada postojali elementi onoga što će se kasnije razviti u globalizaciju.

Daljnji korak prema globalizaciji je bio kasniji Put svile koji se protezao od Kine preko Tibeta i Bliskog istoka do antičkog Rima, kasnije srednjovjekovne Europe. Trgovina je za sobom povlačila i razmjenu ideja, vjerovanja i tehnologija. Prototipi cijelog niza izuma koji su doveli do velikog gospodarskog i kulturološkog rasta Europe su nastali u Kini, a sami arapski brojevi, koje su Europljani tako nazvali jer su ih preuzeli od arapskog svijeta, originalno su nastali u Indiji. To su samo glavni utjecaji koji su se prenosili trgovinom preko cijelog tada poznatog svijeta. S pravom se može govoriti o poznatom svijetu jer su Sjeverna I Južna Amerika, Afrika južno od Sahare i Australija bile izuzete iz tih predglobalizacijskih zbivanja. Izuzetak tog pravila su Sahel i istočna obala Afrike koji su bili povezani s muslimanskim svijetom.

Predvodnici te protoglobalizacije su bile civilizacije Kine, Indije i Bliskog istoka dok je Europa dugo vremena nakon pada Zapadnog rimskog carstva bila periferna regija koja je bila najnerazvijeniji dio tog protoglobalizacijskog svijeta. Još u 11. stoljeću su glavni "izvozni proizvod" Europe bili robovi, uglavnom nastali kao posljedica Vikinških osvajanja ili sukoba između kršćanskih vladara i pogana. Zadnji poganski vladari u Europi su pokoreni tek u 14. stoljeću.
 
Nerazvijeni Zapad i razvijeni Istok bili su povijesni kontinuitet još od pada Rimskog carstva. No to se postepeno mijenja još i prije otkrivanja Amerika te se Europa sve više približava razvijenosti muslimanskog svijeta, Indije i Kine. Razlozi takve dinamike su brojni i međusobno povezani pa se ne može govoriti o samo jednom faktoru. Primjerice, Crna smrt je ubrzala taj proces i vjerojatno imala pozitivan dugoročni utjecaj na promjenu socio-ekonomske dinamike u Europi dok je isti efekt izostao u muslimanskom svijetu. Sami razlog zbog čega je Crna smrt imala različit utjecaj na budući socio-ekonomski razvoj Europe u odnosu na muslimanski svijet može se pronaći u prirodi samih političkih institucija koje su u to vrijeme bile dominantne u navedenim dijelovima svijeta, slično kao što će različite institucije kasnije različito djelovati na razvoj kolonija Španjolskog carstva u Južnom Americi u odnosu na razvoj britanskih i francuskih kolonija u Sjevernoj Americi.

Doba velikih geografskih otkrića označila su početak stvaranja stvarno globaliziranog svijeta i početak prevlasti Europe nad ostatkom svijeta, iako je uspon Europe počeo još prije. Civilizacije Sjeverne i Južne Amerike brzo potpadaju pod vlast europskih kolonijalnih sila zbog tehnološke i biološke nemoći. Biološka nemoć tj. slaba otpornost na viruse koje su Europljani donijeli za sobom, a s kojima su se stanovnici Europe i ostatka Starog svijeta borili još od nastanka prvih civilizacija, bila je i pogubnija od tehnološke nemoći. Biološka i tehnološka nemoć civilizacija Sjeverne i Južne Amerike proizlaze iz toga što su uglavnom nastale izolirano jedna od drugih i nije bilo toliko velikog transfera znanja, informacija, ideja ali i virusa, između različitih društava. Protoglobalizacija koja je postojala u Starom svijetu i u kojoj su Europljani sudjelovali je ne samo odgovorna za samu sposobnost da se prijeđe cijeli ocean, nego i za tehnološki i biološku nadmoć koju su kolonizatori imali u odnosu na civilizacije tzv. "Novog svijeta".

Povijest nastanka globalizacije je zaista široka tema koja se ne može sažeti u jedan tekst, ali poanta je da globalizacija nije nikakva moderna pojava. Naravno, geografski dosezi globalizacije su se mijenjali, ali ako shvatimo da je poznati svijet ono što predstavlja cijeli svijet u određenom trenutku za neku civilizaciju, onda ne postoji suštinska razlika između globalizacije poznatog svijeta u Brončanom dobu, globalizacije poznatog svijeta u Srednjem vijeku, globalizacije većine svijeta u Doba velikih geografskih otkrića i današnje globalizacije.

Ono gdje postoji značajna razlika je intenzitet svih procesa koji su sastavni dio globalizacije te snaga međunarodne suradnje i nadnacionalnih svjetskih organizacija. Iako je određena doza međunarodne suradnje, diplomatskih odnosa i suradnje bila nužna i u povijesnim primjerima protoglobalizacije, danas je zbog samog intenziteta globalizacije uska suradnja na međunarodnom planu nužnost. Problemi ili promjene su se donekle mogle lokalizirati u prošlosti, iako ne uvijek uspješno (kao što pokazuje primjer Kolapsa brončanog doba), no danas je takvo što puno teže, često i nemoguće. Nikada u povijesti se događaji na jednoj strani svijeta nisu širili na ostatak toliko brzo, bili oni pozitivni ili negativni.

Svijet je oduvijek bio povezan, ovisno o tehnološkim mogućnostima i znanju o poznatom svijetu. Brojni su povijesni primjeri te povezanosti, poglavito ekonomski, ali i kulturološki, idejni pa čak i biološki. Bilo da se radi o zapadnoeuropskom i srednjoazijskom kositru kojim su se opskrbljivale civilizacije Brončanog doba, kovanicama Rimskog carstva pronađenima na području današnje Kine, helenističkom utjecaju koji je preko osvajanja Aleksandra Velikog i kasnijeg Greko-baktrijskog kraljevstva promijenio budističku arhitekturu zauvijek, kineskoj svili i indijskim začinima u Veneciji, slavenskim robovima u muslimanskom svijetu koje su u roblje prodali Vikinzi, kugama koje su se širile trgovačkim putevima, zlatu i srebru Novog svijeta koje je preplavilo Europu, indijskim brojevima koje su preko Arapa preuzeli Europljani ili kršćanskom kraljevstvu u Kini, globalizacija je proces koji je oblikovao ljudsku povijest i ljudska društva.

Nositelj globalizacije je primarno trgovina, a razmjena znanja, vjerovanja, ideja i ljudi uvijek prati trgovinu.

Povijesne protoglobalizacije imale su iste odlike kao i današnja, puna globalizacija. Ti procesi su svojstveni svim društvima koja nisu geografski zatvorena od ostatka svijeta. Ljudskoj prirodi je svojstveno da istražuje, otkriva i razmjenjuje. Prvo ljudsko zanimanje je ustvari trgovina. Bez trgovine je nemoguća specijalizacija, a bez specijalizacije je nemoguće stvoriti kompleksna društva i civilizacije. Trgovina će po prirodi svog funkcioniranja uvijek težiti novim tržištima, novim proizvodima i novim izvorima, što dovodi do globalizacijskih efekata.

Borba protiv globalizacije je uzaludna jer za sobom nosi visoke troškove. Bolje rečeno, cijena otpora globalizaciji je trošak propuštenih prilika. To ne znači da ne postoje različiti načini odgovora na globalizaciju ili da globalizacijski trendovi uvijek jačaju. Dapače, brojni su uzroci jačanja ili slabljenja globalizacije. Političke odluke, demografska kretanja, bolesti, prirodne katastrofe i ratovi mijenjaju smjer kretanja globalizacije.

Samo u 19. i 20. stoljeću su se globalizacijski trendovi mijenjali nekoliko puta. Kolonijalne sile Europe su nametale politike svojim kolonijama da ne mogu direktno izvoziti robu nego su to morale činiti preko kolonizatora u Europi, a državama koje nisu bile kolonije općenito politike slobodne trgovine. Svaki kolonijalni sustav je trgovinski bio zatvoren prema drugim kolonijalnim sustavima, ali je poticao slobodnu trgovinu od strane drugih država prema njima. To je bila protekcionistička praksa, ali za velike europske sile koje su imale kolonije diljem svijeta se ipak radilo o krnjoj globalizaciji. No, kolonije su ipak bile u nepovoljnom položaju jer nisu smjele trgovati direktno nego samo preko kolonizatora u Europi.

Intelektualna podloga tim praksama bila je ekonomska škola merkantilizma, koja je tvrdila da se države mogu obogatiti samo ako više izvoze nego uvoze, a time ostvaruju stalno priljev zlata i srebra u državu. Poznat je primjer tzv. Žitnih zakona (Corn laws) Ujedinjenog kraljevstva kojima se ozbiljno ograničavao uvoz žitarica u Veliku Britaniju, što je umjetno podizalo cijene žitarica i zemlje, a na korist velikih zemljoposjednika. Ti zakoni su pogoršali Veliku glad u Irskoj i indirektno doveli do smrti milijun ljudi. Zakone je srušio premijer Konzervativaca koji je protiv volje većine u svojoj stranci stao protiv zakona, a potaknut idejama Adama Smitha, Davida Humea i Davida Ricarda, koje je proučavao prije svoje odluke. Kasnije se s dijelom Konzervativne stranke ujedinio sa strankom Whigovaca u Liberanu stranku. Socijalisti su bili protiv ukidanja Žitnih zakona s argumentom da će pad cijene žitarica omogučiti industrijalcima da smanje plaće radnika. Marx se slagao s tim argumentom, ali je podržao ukidanje jer je vjerovao kako će to dovesti do nezadovoljstva radnika i  ubrzati neizbježni put prema radničkoj revoluciji. Ukidanjem Žitnih zakona se liberalizira trgovina žitaricama, cijena pada, a time raste realna kupovna moć radničke plaće.

Ono trgovine što je postojalo između europskih sila se odvijalo prema bilateralnim ugovorima između dvije države. S vremenom je postalo svima jasno da države Europe koje imaju bilateralne ugovore u trgovini ostvaruju prednost pa se tijekom vremena razvila komplicirana mreža trgovinskih bilateralnih, a kasnije i multilateralnih ugovora.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uslijed vala potpisivanja trgovinskih ugovora, između država Europe je zavladalo de facto stanje slobodne trgovine na europskom kontinentu, što je dovelo do velikog gospodarskog razvoja i rasta standarda. Za to se ipak ne može pripisati isključiva zasluga slobodnoj trgovini, jer su u isto vrijeme padali transportni troškovi uslijed tehnološkog i prometnog razvoja (posebno željezničke infrastrukture i parobroda), ali je slobodna trgovina imala značajan efekt. Kombinacija tehnološkog razvoja, pada transportnih troškova i de facto slobodne trgovine dovela je do gospodarskog rasta koji je ne samo omogućio zadržavanje iste razine standarda uz veliki rast stanovništva, nego i rast realnog standarda.

Početak Prvog svjetskog rata je doveo do novog zaokreta u svjetskog trgovini i globalizaciji. U Europi se uvode politike ratne ekonomije, a za trgovinu je to značilo da države ograničavaju izvoz i uvoz industrijskih proizvoda te potiču uvoz, a istodobno ograničavaju izvoz sirovina. Trgovinska razmjena industrijskih proizvodima pada, a raste uvoz sirovina iz drugih područja svijeta. Korist od toga su imale države izvan Europe, poglavito SAD i države Južne Amerike, jer je time Europa vlastitim politikama štitila i poticala industrijsku proizvodnju tih država te istodobno poticala rast izvoza sirovina iz njih. Prihodi od izvoza sirovina su se u tim državama mogli koristiti za poticanje razvoja vlastite industrije, dok je u ranijim razdobljima vrijedilo da Europa iz njih uvozi sirovine a izvozi industrijske proizvode.

Početkom 1. svjetskog rata i uvođenjem ograničenja na izvoz industrijskih proizvoda u Europi se praktički štitila industrija u SAD-u i Južnoj Americi, jer se više nije morala natjecati s industrijom iz Europe.

Završetkom rata obnavlja se i trgovina, ali ne na predratne razine. Protekcionističke politike uvedene tijekom rata su se u većini država nastavile. Argument koji se koristio za nastavak protekcionizma je nužnost vlastite industrijske proizvodnje za slučaj novog rata i jednom uvedene protekcionističke politike se teško uklanjaju jer interesne skupine industrijalaca i radnika postaju ovisne u njima. Intelektualna, politička i društvena klima jednostavno nije bila naklonjena novoj trgovinskoj liberalizaciji, u Europi uglavnom zbog straha od novog rata, a u ostatku svijeta jer su interesne skupine koje su imale koristi od protekcionizma lobirale za nastavak tih politika. Dominantan stav u državama poput Japana i Njemačke postaje da je potrebno proširiti granice kako bi se osigurale sirovine za industriju.

Upravo je to bila jedna od motivacija za ekspanziju Japanskog carstva u Zapadnoj Aziji, Njemačku okupaciju Austrije i Sudeta, podjelu istočne Europe između SSSR-a i Njemačke, talijansko osvajanje Libije, a posljedično početak 2. svjetskog rata te sukobe oko kontrole Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Kavkaza.

Kraj 2. svjetskog rata označava novu prekretnicu u povijesnom razvoju globalizacije i postupni prelazak (ili povratak) na potpuno globalizirani svijet. O razvoju globalizacije nakon WW2 i njenoj budućnosti, više u sljedećem tekstu.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!
Liberal nije komercijalni portal, ne financira se korporativnim oglašavanjem niti iz državnog proračuna. Jedini način da ostanemo politički i ekonomski neovisni je uz tvoju pomoć. Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
ŠKOLA
SVIJET
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Web shop
PRIKAŽI VIŠE
Pretraži Liberal
Unesite pojam koji želite pretražiti
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Udruga "Liberal.hr"
O UDRUZI | UČLANI SE | DONIRAJ

PODRŽITE LIBERAL.HR:

IBAN za donacije: HR5923900011101229527
Model plaćanja: 00, poziv na br. primatelja: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: