Možda ste se pitali zašto je baš ljevica toliko zagrijana za rješavanje problema klimatskih promjena. Klima se svakako mijenja i postoje realne prijetnje da će u budućnosti biti sve više prirodnih i neprirodnih katastrofa uslijed globalnog zagrijavanja na koje sigurno utječe i čovjek. To je nepobitna činjenica, ali lijevi političari posebno inzistiraju na državnim rješenjima ovog problema.

Za to postoji jednostavan razlog. Socijalisti današnjice većinom su svjesni da je socijalizam nasilnim putem - revolucijom - neprovediv u današnjem vremenu i zapadnoj civilizaciji. Nikakva nasilna preraspodjela imovine ne može proći. Ali u klimatskim promjenama vide svoju šansu, odnosno izgovor za otimačinu i preraspodjelu privatne imovine, pretvorbu u javno vlasništvo i konkretno - socijalizam. Ako pročitate kako o klimatskim promjenama piše kanadska lijeva ideologinja Naomi Klein, vidjet ćete da taj cilj ljevica ne krije. Njihovo automatsko odbijanje svakog prijedloga koji uključuje tržišne načine borbe protiv globalnog zagrijavanja i inzistiranje na što većim vladinim intervencijama samo dokazuje ovo što sam napisao.

Popularna američka socijalistica, novopečena predstavnica u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez iskoristila je probleme s klimom da bi izašla s idejom tzv. "Green New Deal", očito se pozivajući na "New Deal" - paket mjera koje je predsjednik Franklin Roosevelt donio 1933. nastojeći pobijediti Veliku depresiju. Njegove mjere su uključivale velike državne intervencije u tržište, regulacije, visoke poreze i korporatizam po uzoru na Mussolinijevu Italiju toga vremena. Neću sad ulaziti u raspravu koliko su Rooseveltove mjere pomogle tržištu da se izvuče iz krize, a koliko su zapravo produbile ekonomske probleme u zemlji, to je za jedan drugi članak. Vratimo se na prijedlog Alexandrije Ocasio-Cortez.

Budući da SAD nije u ekonomskoj krizi, već naprotiv, brojni ekonomski parametri pokazuju da je američko gospodarstvo u najboljem stanju u svojoj povijesti, Ocasio-Cortez je izgovor za svoj "veliki plan" pronašla u toj famoznoj prijetnji klimatskih promjena. Njezin "Green New Deal" nema puno veze sa zelenom politikom, već mu "zeleno" služi samo kao izgovor za uvođenje socijalizma na mala vrata. O čemu je zapravo riječ?

Cilj je uvesti javno zdravstvo po uzoru na Hrvatsku - državno regulirani servis u koji će svi porezni obveznici biti prisiljeni uplaćivati novac za rad državnih zdravstvenih ustanova. Zdravstvo bi, prema njenom planu, postalo dostupno svima. Međutim, ekonomisti su izračunali da bi njen plan (javno zdravstvo je samo jedan dio, plan uključuje i druga povećanja državne potrošnje) koštao preko 40 bilijuna američkih dolara za sljedećih 10 godina. Kako namaknuti toliki novac?

Cortez se dosjetila da bi se taj novac mogao uzeti oporezivanjem najbogatijih. Jednostavno, povisiti najvišu stopu poreza na dohodak sa sadašnjih 37 na 70 posto. Ekonomisti su izračunali da bi na taj način, pod uvjetom da svi koji sada plaćaju porez od 37 posto nastave plaćati i kad se stopa uveća na 70 posto, država u deset godina namaknula 281 milijardu dolara. To je oko 0,6 posto potrebnih sredstava za financiranje Green New Deala.

Kako do preostalih 39,7 bilijuna dolara? Cortez se za to ne brine. Njen je odgovor: "Zašto nitko ne pita otkud novac za obranu? Zašto nitko ne pita otkud novac za pokrivanje deficita koji je stvoren poreznim rezovima?".

U pravu je, skoro nitko ne postavlja ta pitanja kad se radi o izdvajanju za vojsku i kad se država zadužuje puneći proračunske rupe. Svakako bi se i ta pitanja trebala postaviti, ali izdvajanje za vojsku iznosi oko 600 milijardi dolara godišnje dok njen plan košta BILIJUNE dolara godišnje. Čak i kad bi se cijeli vojni proračun preusmjerio na javno zdravstvo, to ne bi bilo ni približno dovoljno. Činjenica da je Donald Trump išao u porezne rezove i u isto vrijeme povećanje javne potrošnje, što je suludi potez, ne znači da treba povećavati javnu potrošnju još puno više od njega.

Ali vratimo se na prijedlog o oporezivanju bogatih, to je vrlo popularna tema u zadnje vrijeme. Svi viču: "Oporezujte bogate! Bogati moraju platiti svoj dio pravedno!".

Plaćaju li bogati svoj dio? Pogledajmo sad podatke američke porezne službe IRS, objavljene na stranicama Pew Researcha. 0,1 posto najbogatijih Amerikanaca plaća 24 posto ukupnih prihoda od poreza na dohodak. 15% najbogatijih plaća 78% ukupnih poreznih prihoda (od poreza na dohodak). Oko 60 milijuna Amerikanaca (oni s nižim prihodima) uopće ne plaća porez na dohodak.

Ideja o povišenju porezne stope za najbogatije naišla je na odobravanje 59% Amerikanaca. Sasvim očekivano, pozdravio ju je lijevi ekonomist i nobelovac Paul Krugman. On podsjeća da je Amerika imala i znatno više porezne stope, na primjer za vrijeme republikanskog predsjednika Eisenhowera 1950-ih najviša porezna stopa iznosila je čak 91 posto. Njegov komentar prenio je i Index, a slično je objavljeno i na portalu Novac Jutarnjeg lista.

Ono što svi oni (slučajno ili namjerno) zaboravljaju napomenuti, to je činjenica da porez od 91 posto nije plaćao "gotovo nitko ili nitko". Postoje realni razlozi zašto je Ronald Reagan drastično smanjio previsoke porezne stope - htio je da ljudi prijave više prihoda državi i da se povećaju državni prihodi. Država može staviti i poreznu stopu od 500 posto, to će zadovoljiti glasače jer će misliti da će tako bogatiji plaćati 500 posto poreza. Ali u praksi se ne bi dogodilo ništa jer nitko ne bi plaćao toliki porez.

Bogati ljudi imaju puno veće mogućnosti izbjegavanja plaćanja poreza, a pogotovo kad su stope previsoke. Bogataš će vrlo lako promijeniti adresu prebivališta i preseliti se u zemlju koja ga neće toliko snažno oporezivati. Bogataš također može prenijeti dio svojih prihoda na svoje bližnje i opet izbjeći plaćanje po najvišoj stopi. Postoji jako mnogo načina da se sasvim legalno izbjegne plaćanje suludo previsokog poreza i ljudi ih u pravilu koriste. U demokratskom društvu, koje poštuje ljudska prava, ne postoji legalan način da izvučete toliko puno novca od nečijih prihoda za državu.

Tijekom 1950-ih dok su porezi u Americi bili najviši, 1% najbogatijih Amerikanaca plaćalo je porez po prosječnoj stopi ispod 40 posto, što je negdje na današnjoj razini. To je, dakle, stopa koju najbogatiji stanovnici Amerike smatraju najpravednijom. I ne vrijedi ništa, možete vi uvesti zakon da plaćaju porez od koliko god hoćete posto, oni će jednostavno prebaciti dio svojih prihoda na druge tako da i dalje plaćaju porez koji oni smatraju da je najpravedniji. I što je država time dobila? Ništa.

Dakle, čak i kad bi bilo pravedno ikoga oporezivati po toliko visokoj stopi, to je u praksi neizvedivo. Bilo gdje, pa i u Americi.

To Švicarci shvaćaju jako dobro. U Švicarskoj najbogatiji plaćaju porez po nižoj poreznoj stopi od razreda ispod njih. Na taj način država potiče ljude da više zarade i da prijavljuju svoje prihode. Gubi li time novac švicarska država? Baš i ne, s obzirom da je švicarski javni dug 33%, a američki preko 105 posto BDP-a iako su porezi u Švicarskoj (uključujući i porez na dohodak za najbogatije) gotovo upola niži od poreza u SAD-u. Kao što vidimo, snažnije oporezivanje ne znači veće državne prihode, već obratno.