Marokanac, koji je protjeran iz Danske i Njemačke pa je završio u Hrvatskoj, osuđen je zbog brutalnog premlaćivanja mlade policajke na uvjetnu zatvorsku kaznu od godinu dana uz rok kušnje od 5 godina, što zapravo znači da je pušten na slobodu. Neki komentatori na društvenim mrežama zaključili su da je poruka suda da je OK premlatiti službenu osobu dok pokušava raditi svoj posao, ali to nije uvijek slučaj. Na primjer, Marko iz Kaštela je dobio dvije godine zatvora za fizički napad na policajca.

Po čemu je još ovaj slučaj Marokanca poseban? Prvenstveno po brutalnosti samog djela. Čovjek je iz čista mira prebio policajku dok je ona pokušavala obavljati svoj redovni posao, na sudu nije pokazao ni trunku kajanja, nema nikakve osobne isprave iako ima boravišnu dozvolu i za njim je već raspisana Interpolova tjeralica. Koje bi to mogle biti olakotne okolnosti koje su navele suca ili sutkinju na tako blagu kaznu?

To je problem o kojem sam već pisao - hrvatsko zakonodavstvo, a potom i pravosuđe, pokazuju strašno visoku stopu tolerancije prema nasilju, što može biti samo poticaj novim nasilnicima. Nepravda koja iz toga proizlazi je ogromna.

Imam prijatelja koji je u zatvoru zbog totalno nenasilnog djela - iz domene gospodarskog kriminala. Čovjek je, istina, kao odgovorna osoba u gospodarskoj organizaciji donio neke pogrešne odluke i nesvjesno prekršio zakon, ali i sam sud je utvrdio da time nije izvukao nikakvu materijalnu korist. Svejedno, dobio je tri i pol godine zatvora. Usprkos činjenici da je otac troje djece čija je majka preminula pa su tako na tri i pol godine djeca ostala bez oba roditelja, sud prema njemu nije imao milosti - ni županijski, ni visoki kazneni, ni ustavni sud.

Tako da naše pravosuđe može biti brutalno prema nekim prekršiteljima zakona, pogotovo ako je riječ o nenasilnim djelima. Za nasilnike prečesto čitamo kako su se izvukli s relativno kratkim zatvorskim kaznama ili često ovako kao ovaj "dobrica" iz Maroka - posve lišo.

Ono što je još znakovitije, to je šutnja feminističkih organizacija i medija. Čovjek je hladnokrvno prebio ženu i pušten na slobodu, a feministicama to ne smeta. Nema poziva na prosvjede, nema javnih istupa od onih za koje smo navikli da u takvim situacijama podignu glas. Zamislite samo što bi bilo da je potpuno istu stvar počinio neki Hrvat iz, recimo, Imotskog. Bi li i onda feministice jednako reagirale?

Ne. U tom slučaju sad bismo bili bombardirani člancima o nepravdi pravosuđa, o spolnoj diskriminaciji i slično. Nije teško zamisliti, recimo, Daliju Orešković i Ivanu Kekin kako šize zbog nepravde i prozivaju institucije. Nije teško zamisliti ni Mojmiru Pastorčić koja u ovom konkretnom slučaju neće napraviti ništa. Suca ili sutkinju koji je donio ovakvu presudu mediji bi danima razvlačili i od toga bi napravili aferu. Bilo bi to u velikoj mjeri s dobrim razlogom, ali zašto sada šute?

Odgovor bi dosad već trebao biti jasan - njima feminizam služi samo kao fasada za neke sasvim druge borbe. Njima zapravo nije ni najmanje stalo do društvene pravde ili borbe protiv nasilja, a pogotovo im nije stalo do borbe protiv nasilja nad ženama. Jer, kao što vidimo, muškarac u Hrvatskoj može prebiti ženu i to im neće smetati.

Za njih, jedina bitna informacija je tko je počinitelj, odnosno njegovo porijeklo i kulturološka pozadina. Ako je počinitelj domaći, hrvatski muškarac, to je razlog za crveni alarm i pobunu. Ako je počinitelj netko iz islamskih zemalja, to je razlog za šutnju. To je OK. Jer u njihovoj perverznoj hijerarhiji žrtava, islamski nasilnici su na samom vrhu. Oni ne mogu biti "bad guys", mogu biti samo žrtve. Čak i u ovom konkretnom slučaju, feministice će u svome umu nekako konstruirati da je taj jadni čovjek zapravo žrtva ovog nepravednog sistema.

To je ideološko sljepilo koje im ne dozvoljava jasno vidjeti stvari i odvojiti dobro od lošega, ispravno od pogrešnog, pravedno od nepravednog. Njihova gromoglasna šutnja o nasilniku koji je pušten na slobodu dokazuje sve što sam ovdje napisao.