Čovjek je posvetio život izumima koji će pobijediti siromaštvo i glad u najugroženijim dijelovima svijeta. Kažu da je spasio milijardu života.

Donosimo prijevod zanimljivog serijala članaka naslovljenog "Heroji napretka" koji objavljuje Alexander C.R. Hammond na stranicama Human Progress. Riječ je o predstavljanju ljudi koji su trajno promijenili povijest i svojim izumima pozitivno utjecali na cijelo čovječanstvo.

Heroj bi mogao biti bilo tko od znanstvenika koji je izumio cjepivo koje je spasilo milijune ljudi, političar čija je politika podigla neku naciju od siromaštva do prosperiteta. 

Međutim, naš prvi heroj napretka je Norman Borlaug, čovjek koji je popularno nazvan "Otac zelene revolucije".

Norman Ernest Borlaug bio je američki agronom i humanitarac norveških korijena, rođen 1917. godine u Iowi, SAD. Život je proveo u SAD-u, Meksiku, Indiji, Pakistanu i različitim dijelovima Afrike.

Nakon što je 1944. doktorirao na Sveučilištu u Minnesoti, Borlaug se preselio u Meksiko gdje je radio na razvoju poljoprivrede za Rockefellerovu zakladu. Iako je Borlaugova radna skupina bila inicirana s ciljem proučavanja metoda meksičkih poljoprivrednika kako bi povećala produktivnost proizvodnje hrane, on je brzo postao opsjednut razvojem boljih (tj. viših) prinosa žitarica, načinima kako suzbiti štetočine i borbi protiv klimatskih otpora da bi usjevi bili što efikasniji.

Ovako ga Johan Norberg opisuje u svojoj knjizi Napredak iz 2016.:

"Nakon tisuća pokusa sa pšenicom, Borlaug je uspio doći do visokog prinosa hibrida koji je otporan na parazite i nije bio osjetljiv na dnevne svjetlosti pa se može uzgajati u različitim klimatskim uvjetima. Važno je da je to patuljak, budući da je visoka pšenica trošila puno energije i urušila bi se kad bi prebrzo rasla. Novo pšenično sjeme je ubrzo uvedeno diljem Meksika."

Zapravo, do 1963. godine 95 posto meksičke pšenice bila je Borlaugova sorta, a žetva pšenice u Meksiku rasla je šest puta brže nego što je bilo kad je prvi put došao u zemlju devetnaest godina ranije. 

Norberg nastavlja: "Godine 1963. Borlaug se preselio u Indiju i Pakistan gdje je postojala prijetnja masovne gladi. Odmah je naredio 35 kamiona sjemena s visokim prinosom iz Meksika."

Nažalost, Borlaugov konvoj od početka se suočavao s problemima; meksička policija ga je zaustavila, blokirala na granici SAD-a zbog zabrane izvoza sjemena, a potom su im zapriječili ulazak u luku u LA-u.

Na koncu Borlaugova pošiljka započela je putovanje u Indiju, ali daleko od običnog jedrenja.

Prije nego što je sjemenje stiglo do Azije, indijski državni monopoli počeli su lobirati protiv Borlaugove pošiljke. Ako to nije bilo dovoljno, Borlaug je saznao da indijska vlada planira odbiti uvoz gnojiva jer su "željeli izgraditi domaću industriju gnojiva". Srećom, od te politike se odustalo nakon što je Borlaug razgovarao s premijerom Indije.

Godine 1970. Borlaug je dobio Nobelovu nagradu za svoje uspjehe. On je samo jedan od sedmorice koji su dobili Zlatnu medalju Kongresa i Predsjedničku medalju slobode. Ali najviše ga se dojmilo kada su stanovnici Sonore u Meksiku, gdje je proveo neke od svojih prvih eksperimenata, nazvali ulicu po njemu.

Rad Normana Borlauga nedvojbeno je promijenio svijet nabolje i spasio oko milijardu života, doista zaslužuje biti naš prvi heroj napretka. Svejedno, neki ga danas smatraju negativcem. Na primjer, Alexander Cockburn s ljevičarskog CounterPuncha optužuje Borlauga da je krivac za smrti milijuna ljudi zbog modificiranja sjemena do kojeg su njegovi izumi doveli.

Možda o Borlaugu najbolje može reći on sam. Pročitajte intervju koji je dao libertarijanskom časopisu Reason 2000. godine, kad je imao 84 i još uvijek nije bio u mirovini! Da, Borlaug je bio aktivan u borbi protiv gladi do svoje smrti, a 2000. godine je radio na poboljšanju uvjeta za afričke farmere. Iz intervjua se može vidjeti da je bio jako optimističan i vjerovao je da će poljoprivreda izvući Afriku iz siromaštva.

"Biotehnologija će nam pomoći da radimo stvari koje prije nismo mogli učiniti, i to na precizniji i sigurniji način. Biotehnologija će nam omogućiti da prijeđemo genetske barijere koje nikada nismo uspjeli prijeći s konvencionalnom genetikom i uzgojem biljaka. U prošlosti, konvencionalni uzgajivači bili su prisiljeni trošiti mnoge neprirodne i štetne preparate protiv, recimo, insekata ili bolesti. Bili su prisiljeni dodavati gene koji su često imali negativne učinke, i trebale su im godine uzgoja kako bi ih uklonili. Konvencionalni uzgoj biljaka je sirov u usporedbi s metodama koje se koriste u genetskom inženjeringu. Međutim, vjerujem da smo učinili loš posao objašnjavajući složenost i važnost biotehnologije široj javnosti."

Na prigovore zelenih aktivista koji tvrde da je opasno miješati različite biljne vrste genetskim inženjeringom, Borlaug odgovara:

"Zapravo, Majka priroda je davno prešla tu granicu, a ponekad priroda prelazi i granice između rodova - to jest, između nepovezanih skupina vrsta. Uzmi slučaj pšenice. Rezultat je prirodnog križanja Majke prirode davno prije nego što su postojali znanstvenici. Današnja moderna sorta crvene pšenice sastoji se od tri skupine sedam kromosoma, a svaka od tih tri skupina od sedam kromosoma došla je iz različitih divljih trava. Prvo, Majka priroda križala je dvije različite trave, a taj miks postao je durum pšenice, koje su bile komercijalno zrno prvih civilizacija koje su se protezale od Sumerije sve do rimskog doba. Zatim je Majka priroda križala tu 14-kromosomsku durum pšenicu s drugom divljom pšeničnom travom kako bi stvorila suvremenu pšenicu u doba Rimskog carstva.

Durum pšenica je bila u redu za izradu arapskog kruha, ali nije imao elastični gluten. Ono što modernu pšenicu razlikuje od svih ostalih žitarica jest to što ima dva proteina koji joj daju hranjivu kvalitetu kada se miješa s vodom. Durum pšenice nemaju gluten, i zato ih danas koristimo za izradu špageta. Drugi miks durum pšenice s drugim divljim pšenicama proizveo je pšenicu čije se tijesto može kvasno fermentirati. Tako je moderna krušna pšenica rezultat prelaska tri vrste barijera, vrste prirodnog genetskog inženjeringa."