Veliku prašinu u američkim i svjetskim medijima krajem prošlog tjedna podigla je Alexandria Ocasio-Cortez, 28-godišnja kandidatkinja za Kongres iz distrikta Bronx-Queens (New York), koja je na unutarstranačkim preliminarnim izborima Demokratske stranke uvjerljivo pobijedila dugogodišnjeg kongresmena Joea Crowleya. Crowley je jedan od najuglednijih demokrata i čak je bio jedan od kandidata za novog stranačkog vođu u Kongresu.

Ipak, Alexandrijina pobjeda nije bitna samo zato što je izbacila iz utrke jednog od najmoćnijih američkih političara današnjice. Ona je to učinila, kako sama često naglašava, sa socijalističkom platformom. Odbila je tražiti novčanu potporu korporacija i velikih donatora, nego je novac za kampanju skupljala isključivo od malih donatora. Prije dvije godine radila je na kampanji predsjedničkog kandidata Bernija Sandersa koji je Amerikancima predstavio ono što on zove "demokratski socijalizam", ali je na unutarstranačkim preliminarnim izborima izgubio od Hillary Clinton. Mnogi su tada ukazivali na propuste i moguće prijevare unutar Demokratske stranke zbog kojih je Sanders izgubio kandidaturu.

Budući da je riječ o distriktu koji je tradicionalno naklonjen Demokratima, može se očekivati da će Ocasio-Cortez pobijediti na generalnim "mid-term" izborima koji će biti održani u studenom. Mediji su se već uplašili kako njena pobjeda znači značajno okretanje Demokratske stranke "previše ulijevo" kako je objavio CNN.

Budimo realni, socijalizam je u Americi u posljednje vrijeme iznimno popularan među mladima. Istraživanja pokazuju kako više Amerikanaca mlađih od 30 želi živjeti u socijalističkom nego u kapitalističkom društvu. Međutim, većina tih istih mladih Amerikanaca preferira slobodno tržište nad državnom kontrolom i većina planira pokrenuti vlastiti posao. To znači da mnogi mladi Amerikanci nemaju pojma što je socijalizam jer u socijalističkom društvu država je vlasnik sredstava proizvodnje i kontrolira cijene, nema slobodnog poduzetništva.

Ako pogledamo konkretne mjere za koje se samozvana socijalistica Ocasio-Cortez zalaže - nacionalizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, veće oporezivanje najbogatijih ljudi i velikih korporacija, veću državnu potrošnju na socijalu i slično - onda je jasno da to nije socijalizam nego socijaldemokracija. Takvi kandidati bi u bilo kojoj europskoj zemlji prošli potpuno normalno, svaka socijaldemokratska stranka u Europi ima takve i slične programe. Ali Amerikanci, kao i obično, izmišljaju vlastita značenja za već postojeće ideologije i političke pravce, tako oni socijaldemokraciju nazivaju "demokratski socijalizam". Ni Bernie Sanders ni Alexandria Ocasio-Cortez ne zalažu se za ukidanje privatnog vlasništva i kapitala, nego samo za veću njegovu distribuciju putem države.

Takva socijaldemokratska politika je za Ameriku ipak nešto sasvim novo. Iako su ljevičari iz Demokratske stranke i ranije koketirali s mnogim socijaldemokratskim politikama, samo jedan je čovjek uspio ući u Senat otvoreno zastupajući socijalizam. Još do prije 20 godina, kad bi netko rekao da je socijalist bio bi u američkoj javnosti ismijan. Međutim, ubrzani i snažni ljevičarski lobi je kroz medije, brojne internetske stranice, ali i na sveučilištima, progurao lijeve ideje u društvenom i ekonomskom smislu. Tako da danas kandidat koji obećava više "besplatnih stvari" i manje osobnih sloboda može imati ozbiljne šanse pobijediti na izborima, pogotovo u urbanim sredinama kao što su New York i Kalifornija.

Je li riječ o kratkotrajnom trendu ili nečemu većem, vidjet ćemo. Hoće li ovaj ultralijevi val zavladati kroz sljedećih 10-ak godina? Sve ovisi o tome kakva će biti ekonomska situacija u zemlji. Amerika je tijekom proteklih 10 godina prošla kroz veliku ekonomsku krizu i usporeni oporavak. Ali sad su svi pokazatelji odlični. Nezaposlenost je na povijesno najnižoj razini, osobito nezaposlenost među manjinama. Ako se uspije reducirati siromaštvo, koje je glavni generator socijalističkog populizma, vjerojatno će splasnuti i popularnost socijalističkih ideja.

Njihov glavni adut je ekonomska nejednakost. U Americi je 12% stanovništva ispod granice siromaštva. Ljevičari upiru prstom u tu populaciju i ponavljaju: "Vidite! Nije pravedno da neki građani žive tako loše u toliko bogatoj zemlji". Ono što oni podrazumijevaju, to je da će veća država i centralno planiranje riješiti problem siromaštva i pravedno preraspodijeliti bogatstvo među svima. Ali Amerika već ima veliku socijalnu državu koja zapravo nije riješila ništa, samo je stvorila široku bazu ovisnika o socijalnoj pomoći koji vjerojatno nikada neće izaći iz te zamke. To znači da im još veća država neće pomoći, nego će stvoriti još veću bazu socijale, još više siromaštva.

Socijalističke politike nikada nisu poticajne za rad i stvaranje, već djeluju antipoticajno. To se pokazalo i u praksi već mnogo puta; na primjer, Švedska je 1990-ih bila primorana napraviti strukturalne reforme da bi smanjila socijalnu državu i potaknula gospodarski rast nakon 20-godišnje stagnacije. Amerikance bi eventualna socijaldemokracija unazadila, društvo u cjelini. Možda bi bilo dobro da mladi Amerikanci okuse socijalizam iako ga oni zapravo i ne žele jer ne znaju razliku između socijalizma i socijaldemokracije.

Na mid-term izborima tijekom prvog predsjedničkog mandata još od Reagana tradicionalno pobjeđuje stranka koja je suprotstavljena predsjedniku, tako da se ove godine realno može očekivati pobjeda Demokrata. Ankete im pokazuju prednost od 6 postotnih poena, ali je pitanje kako su ti glasovi rasprostranjeni jer se može dogoditi da osvoje više glasova, ali manje zastupničkih mjesta u Kongresu i Senatu od Republikanaca. Skretanje Demokrata ulijevo moglo bi pomoći mnogim Republikancima u unutrašnjosti zemlje da ih iskoriste za plašenje glasača socijalizmom ukoliko ne glasaju za njih.

Amerikanci definitivno još nisu spremni za socijaldemokraciju, ali ukoliko Trumpova administracija ne uspije smanjiti ekonomske nejednakosti i povećati standard nižem sloju, ljevičarima će popularnost sigurno nastaviti ubrzano rasti i za 6 godina će netko poput Ocasio-Cortez pobijediti na predsjedničkim izborima. Smanjivanje državne potrošnje i dodatni porezni rezovi za sve mogli bi ubrzati gospodarski rast i dovesti do realnog rasta standarda prosječnih građana. Ukoliko odustane od protekcionizma i uvoznih tarifa, Trump će moći spriječiti klizanje Amerike u ono što oni zovu socijalizam. U suprotnom Amerikanci će barem dobiti priliku osjetiti kako je nama cijelo vrijeme.