Vezani članci:
Benčić se bori da HDZ zadrži apsolutnu kontrolu nad HEP-om. Zašto?
HZZO je vreća bez dna. Zašto ga ne ukinemo?
Venezuela sada masovno privatizira firme koje je prethodno nacionalizirala
Tko je Abiy Ahmed, etiopljanski premijer koji je osvojio Nobela za mir?
Macron je zadnja osoba na planetu koja može govoriti drugima kako da urede svoju zemlju
Urednik koprivničkog portala objasnio zašto država treba potpuno privatizirati Podravku
Je li Holy upravo pozvala na privatizaciju HŽ-a?
Kolinda i Mrsić su nesvjesno priznali da nam treba privatizacija zdravstva
Pet koraka za brzi oporavak Venezuele (a dobro bi došli i Hrvatskoj)
Pametno želi više države: ʼZdravstvo će biti bolje ako budemo više uplaćivaliʼ
Protivnici privatizacije zdravstva zapravo su protiv slobode izbora
Kako spriječiti daljnja potresna iskustva žena u rodilištima? Privatizirajmo zdravstvo!
Otkud toliki strah od privatnih knjižnica i muzeja?
Američka pošta ide u privatizaciju, sindikat se protivi
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo
Zašto Hrvatska treba privatizirati zdravstvo
Privatizacija HRT-a - jedini način da gledatelji dobiju glavnu riječ u odlučivanju
Kalmetino svjedočenje - šamar ljubiteljima državnog vlasništva
3 riječi koje najbrže izazivaju bijes u Hrvata
Raskrinkavanje mitova: 5 najčešćih zabluda o privatizaciji
Učinite ovo za našu djecu: 5 razloga zašto treba prodati i HEP i Inu
'Privatizacija je jedini lijek protiv lobista koji postaju državni tajnici'
Novo na Liberalu:
Cjepiva spasila 150 milijuna dječjih života diljem svijeta u zadnjih 50 godina
Inflacija pada, a cijene rastu. Novinari se pitaju kako je to moguće
Tomašević se pjeni jer je Zagrepčanima ponuđena jeftinija distribucija plina
Bastiat: Novac, banka i kredit
Index bi mogao biti kažnjen zbog 'diskriminacije katolika'. To nema nikakvog smisla
Plenkovićeve muljaže o inflaciji i BDP-u
Jako bitna odluka Ustavnog suda o predmetu Krišto v. Pride, evo zašto
Privatne kompanije plaćaju kazne za curenje podataka, a pravu ugrozu predstavlja država
Konvencija LP-a: Odbacili Trumpa i Kennedyja, izabrali 'naoružanog geja'
F. A. Hayek: Upotreba znanja u društvu
Mises je tijekom WW2 dvaput pogazio vlastite principe, evo o čemu se radi
Anka, empatija i antisemitizam
Bastiat: Prokleti strojevi
Zašto su neke cijene u trgovini u Hrvatskoj veće nego u zapadnim zemljama EU-a?
Benčić se bori da HDZ zadrži apsolutnu kontrolu nad HEP-om. Zašto?
Bastiat: Kome koriste ograničenja u prekograničnoj trgovini?
Nedavna studija dokazala korelaciju između ekonomske slobode i rodne ravnopravnosti
Ovaj lik nema pojma o čemu govori
Baby Lasagna je sušta suprotnost svega što Severina predstavlja
Bastiat: Koja je svrha posrednika?
UN prošlog tjedna potiho smanjio broj žrtava u Gazi
Feminizam pokušava opravdati brutalno čedomorstvo jer žena 'nije imala financijsku pomoć'
RTL iskoristio uspjeh Lasagne za širenje mržnje prema Židovima
Bastiat: Mogu li javni radovi služiti kao mjera za zapošljavanje?
Varteks treba pustiti da propadne, a država neka pomogne radnicama
Hrvatski mediji grubo krše Istanbulsku konvenciju i šire govor mržnje
Hvalio se da će sahraniti neoliberalizam. Uspio je sahraniti samo svoju političku karijeru
Frederic Bastiat: Treba li država subvencionirati umjetnost?
Iz programa DP-a: Gušiti medijske slobode i osiromašiti Hrvate zbog nataliteta
Borba ideja: Ljudi koji su upravljali javnim politikama u 20. stoljeću

Hrvati su bijesni na privatizaciju koja u Hrvatskoj nikada nije provedena


Piše: Igor Vuk
27.5.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Hrvati su bijesni na privatizaciju koja u Hrvatskoj nikada nije provedena


Piše: Igor Vuk
27.5.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Kad biste pitali ljude da vam opišu svoje osjećaje vezane za riječ "privatizacija", vrlo je izgledno da možete napraviti enciklopedijski spektar negativnih emocija. Privatizacija se na prostorima bivše Jugoslavije, ukoliko izuzmemo rat, veže za najgora sjećanja u zadnjih 30 godina. Ne samo da je mnogi povezuju za kriminal, korupciju i „dogovorene ratove“, već je ona postala u svijesti ovih prostora oživjela noćna mora "najgoreg scenarija izrabljivačkog kapitalizma".

Vrlo je lako iz takve pozicije zaključiti kako bilo kakvo spominjanje privatizacije "naših", "društvenih", odnosno javnih poduzeća izaziva bijes, osjećaj izdaje i lopovluka. Jednom kad se opečete na užarenu peć i pomisao na nju je dovoljni okidač za izazov boli. Nesumnjivo je privatizacija 90-ih na ovim prostorima bila destruktivno realizirana te je nanijela velike štete cijelom društvu. Uz ekonomski mjerljive štete, takvo loše iskustvo izazvalo je razočaranje obećanjima o blagostanju novog tržišnog sustava i demokracije. Takva provedba privatizacije u koktelu ratnih razaranja i stradanja uzdrmala je osjetljivo tranzicijsko društvo i izazvala posljedice koje osjećamo danas. Duh privatizacije naše društvo pretvorio je u okruženje u kojem je antikapitalizam dogma, a i pomisao na opravdavanje slobodne razmjene i kapitalizma se doživljava kao nacionalna izdaja. Desetljeća duštvenog i kulturnog plašenja kapitalizmom, što bi neki nazvali indoktrinacijom, došla su ruku pod ruku s "pljačkom u privatizaciji i ratu".

Sve što nas je socijalizam upozoravao da će se dogoditi, u očima mnogih se dogodilo. Kapitalisti su oteli radnicima "njihove" tvornice. Kapitalisti su "zgrnuli milijune". Kapitalisti su "pokrenuli rat". Dodatno cementiranje te dogme postigla je politika koja ponavlja opasnosti o kapitalizmu.

No, jesmo li mi uistinu, kao društvo okusili demokraciju i ekonomske slobode pod širokom definicijom kapitalizma? Zapravo, ukoliko pogledamo realno, nismo. Razmotrimo prije svega ranije spomenutu politku od 90-ih do danas. Političke opcije koje se definiraju kao lijeve ili desne razlikuju se uglavnom samo po neekonomskim pitanjima. Sve političke stranke nažalost vide gospodarstvo kao vreću punu novca kojom kupuju svoje birače. Tako se stvara krug ovisnika o javnim sredstvima koji postupno guši gospodarstvo. Politika danas u našem tranzicijskom društvu pomoću utjecaja na gospodarstvo ostvaruje svoje ciljeve. Kad bi ciljevi bili od koristi za čitavo društvo i politika usitinu bila demokratizirana, mnogi bi se složili da takvo stanje nije optimalno, ali može biti korisno. Nažalost, u našem društvu politika se uz čast par iznimki, ponaša kao parazit kojeg nije briga hoće li uništiti organizam na kojem se hrani. U mnogim društvenim strukturama, nepostojanje utjecaja politike je ne samo prihvatljivo već i poželjno iz razloga „profesionalizam“ ne smije polagati račune politikanskoj kratkovidnosti. Biste li se složili da sudstvo može biti puno manje korumpirano ako ne polaže račune politici i neovisno je od iste? Ne samo sudstvo, već i školstvo, policija, odvajanje religije od politike i neovisnost društvenog djelovanja od politike je kamen temeljac demokratskog, građanskog društva. Zakonom se čak jamči neovisnost visokog školstva od politike. Zbog čega naše društvo, pogotovo mnoge organizacije i struje u društvu koje se zalažu za nabrojane koristi građanskog društva, nisu spremne prihvatiti kako bi ekonomska djelatnost trebala biti neovisna od politike? Jednostavno, jer je takvo razmišljanje društvena hereza i prizivanje pljačkaškog kapitalizma i ponavljanja privatizacije.

Prava privatizacija je u potpunoj suprotnosti s onom koje se sjećamo iz 90-ih. Proces privatizacije zapravno predstavlja prijenos vlasništva i upravljanja organizacija. Prvenstveno prijenos javnog vlasništva na privatnog vlasnika ili, češće, različite privatne vlasnike. Također, organizacija većinom prestaje djelovati kao pružatelj javnog dobra ili usluge i počinje se natjecati s drugima na tržištu. Ponekad ukoliko je riječ o tržištu gdje ne postoje drugi konkurenti, sama privatizacija bi vrlo vjerojatno predstavljala promašeni potez. Kako bi bila uspješna, privatizacija mora ići zajedno s dozvoljavanjem konkurencije. Davanje maloj grupaciji pojedinaca jedino poduzeće ili ustanovu koja vodi određeni dio tržišta ili društvene djelatnosti nije ništa drugo od onoga što politika radi do sada. Dužnicima predaje moć kako bi osigurala njihovu poptporu ili glas. Upravo to se dogodilo 90-ih. Neodgovornost vlasnika i politikansko djelovanje u poduzećima i organizacijama gdje isti upravljači nisu imali vlastiti rizik stvorilo je i tu pljačkašku privatizaciju koje se sjećamo. Država u tom slučaju ne samo da nije se maknula i prepustila firmama slobodno djelovanje, nego je proglašavanjem strateških poduzeća i kupovanjem socijalnog mira samo nastavila politiku polujavnih poduzeća. Višak radne snage se nije sanirao usmjeravanjem na druge djelatnosti prekvalifikacijom, već je država „krpala rupe u budžetu“ mnogih poduzeća bilo direktno sredstvima, stvaranjem zakonskih okvira ili izbjegavanjem primjene zakona.

Tako privatizacija zapravo nije ni provedena, a upliv politike u gospodarstvo je povećan. To je u velikoj suprotnosti s privatizacijom i otvaranjem socijalističkih ekonomija tržišnom i demokratskom modelu. Zapravno smo kao društvo i dalje u mnogim kriterijima zapeli u limbu između socijalizma i tržišne ekonomije, preuzevši najlošije elemente oba sustava od kojih socijalizam prednjači.

Loših primjera prvog vala privatizacije ima bezbroj, no bitno je naglasiti da nije samo proces privatizacije kriv za propast toliko industrija. Same industrije iz bivše države bile su stvarane na neracionalnim temeljima. Umjesto stvaranja djelatnosti za kojima postoji potražnja, prvi plan je bio stvaranje „tvornica“ zbog „radnih mjesta“. Mnoge industrije u bivšoj Jugoslaviji koristile su kredite za kupnju sirovina neophodnih za proizvodnju. Prosječna produktivnost radnika u ex Jugoslaviji je bila 5-7 puta manja od produktivnosti istog radnika u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Ista Jugoslavija nije uspjela s toliko „moćnom“ industrijom i realno velikim internim tržištem opskrbljivati svoje građane proizvodima, što je prouzročilo nestašice. Politika očuvanja radnih mjesta ispred smislenosti radnih mjesta i produktivnosti je nešto što su mnoge političke opcije dan-danas prenijele u svoje ideje i temelje ekonomskih programa. Realno, mnoge tvornice preuzete su u trenutcima kada se sustav već naveliko raspadao.

Uz to ratna stradanja i razaranja koje je donio, uništio je ne samo tvornice i tržišta, već i živote ljudi koji su mogli biti i proizvođači i kupci.

Postoje zapravo i neki dobri primjeri privatizacije koja je kasnije provedena. To je više iz razloga što se tržište i konkurencija uspjela othrvati lošim trendovima unatoč katastrofalnim političkim potezima. Za dobar primjer loše privatizacije koja je krenula nabolje možemo svakako izdvojiti tržište telekomunikacija.

Država je prodajom telekomunkacijskog monoplista pokrenula prvi korak privatizacije u tom sektoru. Također, država je napravila i nevjerojatnan propust, prodavši infrastrukturu telekomunikacijske mreže te je doslovno prebacila monopolistu koji ne mora nikome odgovarati iz svojih ruku u ruke privatnog vlasnika. Kupci nisu ništa time osjetili, monopolist je i dalje imao cijelo tržište, a cijenama i ponudom se nije morao natjecati kako bi privukao kupce. To je primjer privatizacije samo u imenu. Srećom, uplivom konkurencije i pravno-političkim zavrzlamama oko infrastrukture telekomunikacijske mreže monopolist gubi svoju poziciju. Prvo što se dogodilo je to da su to najviše osjetili kupci, cijene su počele padati. Prije je telefoniranje u drugi grad bio „skup sport“. Danas možete za dio cijene nekadašnjeg telefonskog računa dobiti mobitel i razgovarati do mile volje cijele dane. Sve zahvaljujući konknurenciji i privatizaciji. Bez drugih koji žele zaraditi i dahću mu za vratom, monoplist može diktirati cijene kako želi.

No, mnogi misle kako javna poduzeća zapravo iznimno brinu o dobrobiti građana i blagostanju, što im je i cilj. Zapravo to je potpuno pogrešno tumačenje stvari. Javna poduzeća moraju pružati javno dobro ili uslugu. To je dobro ili usluga za koje je teško utvrditi vlasništvo, potrošnju. Uzmimo na primjer rasvjetu. Postavite javnu rasvjetu na ulicu i morali bi naplaćivati svima koji je koriste. Prolaznicima i stanarima. Za nju je jako teško utvrditi koliko je tko koristi, a tko je uopće ne koristi. Drugi dobar primjer je svjetionik. Izgradite li svjetionik, njega mogu koristiti svi brodovi koji prolaze u blizini i teško je utvrditi i naplatiti njegovo korištenje. U drugu ruku recimo sustav obračuna potrošnje telekomunikacijskih usluga nema osobine javnog dobra. Točno se zna koliko tko troši i za to je vrlo jednostavno ispostaviti račun. Također ne može vam se susjed prikopčati na mobitel i „krasti minute“. Samim time funkcija mnogih poduzeća kao „javnih“ dolazi u pitanje.

Provjerava li vas kondukter kada ulazite u vlak? Provjerava li vas svako malo kontrolor u tramvaju? Vožnja vlakom je mjerljiva. Vlak ima određeni broj mjesta, putnici prije ulaska moraju kupiti karte. Kontrola osigurava da samo oni koji koriste vlak plaćaju. Prolaznici van vlaka nemaju koristi od vlaka i ne mogu ga koristit. Na kraju javnu uslugu prijevoza plaćate vrlo često više nego da ste išli vlastitim automobilom. Tu se pokazuje sva neefikasnost monoplističkog sustava takvog javnog poduzeća.

To nije jedini kriterij za privatizaciju i upliv konkurencije. Drugi se krije u samoj riječi konkurencija. Je li moguće postojanje konkurencije? Mnoga tržišta nažalost, koliko god mi to htjeli, jednostavno ne omogućuju lak ulazak i izlazak konkurencije. Obično su to tržišta u kojima je ulazak i poslovanje toliko visoko da ne možete sutra recimo pokrenuti svoju nuklearnu elektranu. Takva tržišta privatizacijom neće spustiti svoje cijene niti povećati uslugu jer je monopolistu zapravo svejedno je li on javni ili privatni monopolist kada ne polaže odgovornost nikome.

Razvojem tehnologije, mnoga tržišta koja su donedavno bila monpolistička i teška za ulazak postala su konkurentska. Dobar primjer tome su tiskare. Naime, ukoliko ste prije 30 godina htjeli proizvoditi knjige, bila vam je potrebna tiskara koji je vrlo skup i riskantan projekt. Danas je tiskaru zamijenilo čitanje elektroničkih ili audio knjiga. Sve što trebate za ući u posao je napraviti svoju internet plaftormu privući pisce i kupce - dostupni ste cijelom svijetu. Drugi primjer su tiskovine. Također, ukoliko želite svoje „novine“ napravite portal, cijene otkupa gotovih i potpuno funkcionalnih i automatiziranih platformi tipa Wordpress su ili besplatne ili u rangu par stotina kuna. Također, dostupni ste svim kupcima na tržištu.

U Hrvatskoj postoji velik broj javnih i komunalnih poduzeća te kontroliranih monopolističkih tržišta koja imaju sve razloge za privatizaciju i otvaranje konkurenciji. Najuočljivije su u tome usluge prijevoza kao što su recimo taxi usluge na kojem postoje i konkurenti i gdje je subvencioniranje i regulacije oblik nepotrebnog upliva države. Daljnji dobar primjer je Croatia Airlines. Na tržištu avio prijevoza postoji velika konkurencija, zrakoplovne luke predstavljaju moguću infrastrukturu i potpuno je neopravdano da je država vlasnik poduzeća koje pruža usluge koje nemaju „javne osobine“.

Također postoje i javna poduzeća koja djeluju na tržištu u kojem je upliv konkurencije težak i privatizacija bi bila nepoželjna. Primjerice Hrvatske vode koje bi baš iz navedenih razloga privatizacijom samo promijenile ime.

Postoji i dobar primjer kako je moguće napraviti transformaciju tržišta iz javnog u privatno i to je primjer energetskog sektora. Struja je slično kao i vode, kritično dobro o kojem ovisi funkcioniranje cijele zemlje i većine gospodarstva na tržištu nudi javno poduzeće, HEP. Također, ukoliko kupci žele tržišnu uslugu mogu izabrati konkurentsko poduzeće koje posluje u uvjetima tržišta. Time je odvojen dio tržišta koji ima osobine s kojima se razvija u konkurentsko od onog dijela tržišta koje ima osobine koje ga čine podložnim monopolu. Primjer takve transformacije bez „krive“ privatizacije mogao bi se prenijeti i na model Hrvatskih voda.

Privatizacija dakle nije nešto loše jer je nismo u pravom smislu na ovim prostorima ni proveli. Sektor telekomunikacija koji je donekle uspio u napola dobro provedenoj privatizaciji omogućio nam je jeftinu, dostupnu i kvalitetnu uslugu. Samo je potrebno zamisliti koliko bi dobro provedena privatizacija koristi donijela gospodarstvu i društvu u cjelini.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

IGOR VUK
Igor Vuk je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Ekonomski analitičar na projektu Liberal.hr
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.