Hrvati su bijesni na privatizaciju koja u Hrvatskoj nikada nije provedena

27.5.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: IGOR VUK

Više od istog autora
Zemlja niskih plaća i socijalne pomoći, 2. dio: Subvencije
Abeceda ekonomije: Regulacija, deregulacija, liberalizacija i monopol
Zemlja niskih plaća i socijalne pomoći, 1. dio: Porezni teror
Regulacija vs. deregulacija - usporedba Teksasa i San Francisca
Preporučeno za vas
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...

Hrvati su bijesni na privatizaciju koja u Hrvatskoj nikada nije provedena


PIŠE Igor Vuk

Kad biste pitali ljude da vam opišu svoje osjećaje vezane za riječ "privatizacija", vrlo je izgledno da možete napraviti enciklopedijski spektar negativnih emocija. Privatizacija se na prostorima bivše Jugoslavije, ukoliko izuzmemo rat, veže za najgora sjećanja u zadnjih 30 godina. Ne samo da je mnogi povezuju za kriminal, korupciju i „dogovorene ratove“, već je ona postala u svijesti ovih prostora oživjela noćna mora "najgoreg scenarija izrabljivačkog kapitalizma".

Vrlo je lako iz takve pozicije zaključiti kako bilo kakvo spominjanje privatizacije "naših", "društvenih", odnosno javnih poduzeća izaziva bijes, osjećaj izdaje i lopovluka. Jednom kad se opečete na užarenu peć i pomisao na nju je dovoljni okidač za izazov boli. Nesumnjivo je privatizacija 90-ih na ovim prostorima bila destruktivno realizirana te je nanijela velike štete cijelom društvu. Uz ekonomski mjerljive štete, takvo loše iskustvo izazvalo je razočaranje obećanjima o blagostanju novog tržišnog sustava i demokracije. Takva provedba privatizacije u koktelu ratnih razaranja i stradanja uzdrmala je osjetljivo tranzicijsko društvo i izazvala posljedice koje osjećamo danas. Duh privatizacije naše društvo pretvorio je u okruženje u kojem je antikapitalizam dogma, a i pomisao na opravdavanje slobodne razmjene i kapitalizma se doživljava kao nacionalna izdaja. Desetljeća duštvenog i kulturnog plašenja kapitalizmom, što bi neki nazvali indoktrinacijom, došla su ruku pod ruku s "pljačkom u privatizaciji i ratu".

Sve što nas je socijalizam upozoravao da će se dogoditi, u očima mnogih se dogodilo. Kapitalisti su oteli radnicima "njihove" tvornice. Kapitalisti su "zgrnuli milijune". Kapitalisti su "pokrenuli rat". Dodatno cementiranje te dogme postigla je politika koja ponavlja opasnosti o kapitalizmu.

No, jesmo li mi uistinu, kao društvo okusili demokraciju i ekonomske slobode pod širokom definicijom kapitalizma? Zapravo, ukoliko pogledamo realno, nismo. Razmotrimo prije svega ranije spomenutu politku od 90-ih do danas. Političke opcije koje se definiraju kao lijeve ili desne razlikuju se uglavnom samo po neekonomskim pitanjima. Sve političke stranke nažalost vide gospodarstvo kao vreću punu novca kojom kupuju svoje birače. Tako se stvara krug ovisnika o javnim sredstvima koji postupno guši gospodarstvo. Politika danas u našem tranzicijskom društvu pomoću utjecaja na gospodarstvo ostvaruje svoje ciljeve. Kad bi ciljevi bili od koristi za čitavo društvo i politika usitinu bila demokratizirana, mnogi bi se složili da takvo stanje nije optimalno, ali može biti korisno. Nažalost, u našem društvu politika se uz čast par iznimki, ponaša kao parazit kojeg nije briga hoće li uništiti organizam na kojem se hrani. U mnogim društvenim strukturama, nepostojanje utjecaja politike je ne samo prihvatljivo već i poželjno iz razloga „profesionalizam“ ne smije polagati račune politikanskoj kratkovidnosti. Biste li se složili da sudstvo može biti puno manje korumpirano ako ne polaže račune politici i neovisno je od iste? Ne samo sudstvo, već i školstvo, policija, odvajanje religije od politike i neovisnost društvenog djelovanja od politike je kamen temeljac demokratskog, građanskog društva. Zakonom se čak jamči neovisnost visokog školstva od politike. Zbog čega naše društvo, pogotovo mnoge organizacije i struje u društvu koje se zalažu za nabrojane koristi građanskog društva, nisu spremne prihvatiti kako bi ekonomska djelatnost trebala biti neovisna od politike? Jednostavno, jer je takvo razmišljanje društvena hereza i prizivanje pljačkaškog kapitalizma i ponavljanja privatizacije.

Prava privatizacija je u potpunoj suprotnosti s onom koje se sjećamo iz 90-ih. Proces privatizacije zapravno predstavlja prijenos vlasništva i upravljanja organizacija. Prvenstveno prijenos javnog vlasništva na privatnog vlasnika ili, češće, različite privatne vlasnike. Također, organizacija većinom prestaje djelovati kao pružatelj javnog dobra ili usluge i počinje se natjecati s drugima na tržištu. Ponekad ukoliko je riječ o tržištu gdje ne postoje drugi konkurenti, sama privatizacija bi vrlo vjerojatno predstavljala promašeni potez. Kako bi bila uspješna, privatizacija mora ići zajedno s dozvoljavanjem konkurencije. Davanje maloj grupaciji pojedinaca jedino poduzeće ili ustanovu koja vodi određeni dio tržišta ili društvene djelatnosti nije ništa drugo od onoga što politika radi do sada. Dužnicima predaje moć kako bi osigurala njihovu poptporu ili glas. Upravo to se dogodilo 90-ih. Neodgovornost vlasnika i politikansko djelovanje u poduzećima i organizacijama gdje isti upravljači nisu imali vlastiti rizik stvorilo je i tu pljačkašku privatizaciju koje se sjećamo. Država u tom slučaju ne samo da nije se maknula i prepustila firmama slobodno djelovanje, nego je proglašavanjem strateških poduzeća i kupovanjem socijalnog mira samo nastavila politiku polujavnih poduzeća. Višak radne snage se nije sanirao usmjeravanjem na druge djelatnosti prekvalifikacijom, već je država „krpala rupe u budžetu“ mnogih poduzeća bilo direktno sredstvima, stvaranjem zakonskih okvira ili izbjegavanjem primjene zakona.

Tako privatizacija zapravo nije ni provedena, a upliv politike u gospodarstvo je povećan. To je u velikoj suprotnosti s privatizacijom i otvaranjem socijalističkih ekonomija tržišnom i demokratskom modelu. Zapravno smo kao društvo i dalje u mnogim kriterijima zapeli u limbu između socijalizma i tržišne ekonomije, preuzevši najlošije elemente oba sustava od kojih socijalizam prednjači.

Loših primjera prvog vala privatizacije ima bezbroj, no bitno je naglasiti da nije samo proces privatizacije kriv za propast toliko industrija. Same industrije iz bivše države bile su stvarane na neracionalnim temeljima. Umjesto stvaranja djelatnosti za kojima postoji potražnja, prvi plan je bio stvaranje „tvornica“ zbog „radnih mjesta“. Mnoge industrije u bivšoj Jugoslaviji koristile su kredite za kupnju sirovina neophodnih za proizvodnju. Prosječna produktivnost radnika u ex Jugoslaviji je bila 5-7 puta manja od produktivnosti istog radnika u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Ista Jugoslavija nije uspjela s toliko „moćnom“ industrijom i realno velikim internim tržištem opskrbljivati svoje građane proizvodima, što je prouzročilo nestašice. Politika očuvanja radnih mjesta ispred smislenosti radnih mjesta i produktivnosti je nešto što su mnoge političke opcije dan-danas prenijele u svoje ideje i temelje ekonomskih programa. Realno, mnoge tvornice preuzete su u trenutcima kada se sustav već naveliko raspadao.

Uz to ratna stradanja i razaranja koje je donio, uništio je ne samo tvornice i tržišta, već i živote ljudi koji su mogli biti i proizvođači i kupci.

Postoje zapravo i neki dobri primjeri privatizacije koja je kasnije provedena. To je više iz razloga što se tržište i konkurencija uspjela othrvati lošim trendovima unatoč katastrofalnim političkim potezima. Za dobar primjer loše privatizacije koja je krenula nabolje možemo svakako izdvojiti tržište telekomunikacija.

Država je prodajom telekomunkacijskog monoplista pokrenula prvi korak privatizacije u tom sektoru. Također, država je napravila i nevjerojatnan propust, prodavši infrastrukturu telekomunikacijske mreže te je doslovno prebacila monopolistu koji ne mora nikome odgovarati iz svojih ruku u ruke privatnog vlasnika. Kupci nisu ništa time osjetili, monopolist je i dalje imao cijelo tržište, a cijenama i ponudom se nije morao natjecati kako bi privukao kupce. To je primjer privatizacije samo u imenu. Srećom, uplivom konkurencije i pravno-političkim zavrzlamama oko infrastrukture telekomunikacijske mreže monopolist gubi svoju poziciju. Prvo što se dogodilo je to da su to najviše osjetili kupci, cijene su počele padati. Prije je telefoniranje u drugi grad bio „skup sport“. Danas možete za dio cijene nekadašnjeg telefonskog računa dobiti mobitel i razgovarati do mile volje cijele dane. Sve zahvaljujući konknurenciji i privatizaciji. Bez drugih koji žele zaraditi i dahću mu za vratom, monoplist može diktirati cijene kako želi.

No, mnogi misle kako javna poduzeća zapravo iznimno brinu o dobrobiti građana i blagostanju, što im je i cilj. Zapravo to je potpuno pogrešno tumačenje stvari. Javna poduzeća moraju pružati javno dobro ili uslugu. To je dobro ili usluga za koje je teško utvrditi vlasništvo, potrošnju. Uzmimo na primjer rasvjetu. Postavite javnu rasvjetu na ulicu i morali bi naplaćivati svima koji je koriste. Prolaznicima i stanarima. Za nju je jako teško utvrditi koliko je tko koristi, a tko je uopće ne koristi. Drugi dobar primjer je svjetionik. Izgradite li svjetionik, njega mogu koristiti svi brodovi koji prolaze u blizini i teško je utvrditi i naplatiti njegovo korištenje. U drugu ruku recimo sustav obračuna potrošnje telekomunikacijskih usluga nema osobine javnog dobra. Točno se zna koliko tko troši i za to je vrlo jednostavno ispostaviti račun. Također ne može vam se susjed prikopčati na mobitel i „krasti minute“. Samim time funkcija mnogih poduzeća kao „javnih“ dolazi u pitanje.

Provjerava li vas kondukter kada ulazite u vlak? Provjerava li vas svako malo kontrolor u tramvaju? Vožnja vlakom je mjerljiva. Vlak ima određeni broj mjesta, putnici prije ulaska moraju kupiti karte. Kontrola osigurava da samo oni koji koriste vlak plaćaju. Prolaznici van vlaka nemaju koristi od vlaka i ne mogu ga koristit. Na kraju javnu uslugu prijevoza plaćate vrlo često više nego da ste išli vlastitim automobilom. Tu se pokazuje sva neefikasnost monoplističkog sustava takvog javnog poduzeća.

To nije jedini kriterij za privatizaciju i upliv konkurencije. Drugi se krije u samoj riječi konkurencija. Je li moguće postojanje konkurencije? Mnoga tržišta nažalost, koliko god mi to htjeli, jednostavno ne omogućuju lak ulazak i izlazak konkurencije. Obično su to tržišta u kojima je ulazak i poslovanje toliko visoko da ne možete sutra recimo pokrenuti svoju nuklearnu elektranu. Takva tržišta privatizacijom neće spustiti svoje cijene niti povećati uslugu jer je monopolistu zapravo svejedno je li on javni ili privatni monopolist kada ne polaže odgovornost nikome.

Razvojem tehnologije, mnoga tržišta koja su donedavno bila monpolistička i teška za ulazak postala su konkurentska. Dobar primjer tome su tiskare. Naime, ukoliko ste prije 30 godina htjeli proizvoditi knjige, bila vam je potrebna tiskara koji je vrlo skup i riskantan projekt. Danas je tiskaru zamijenilo čitanje elektroničkih ili audio knjiga. Sve što trebate za ući u posao je napraviti svoju internet plaftormu privući pisce i kupce - dostupni ste cijelom svijetu. Drugi primjer su tiskovine. Također, ukoliko želite svoje „novine“ napravite portal, cijene otkupa gotovih i potpuno funkcionalnih i automatiziranih platformi tipa Wordpress su ili besplatne ili u rangu par stotina kuna. Također, dostupni ste svim kupcima na tržištu.

U Hrvatskoj postoji velik broj javnih i komunalnih poduzeća te kontroliranih monopolističkih tržišta koja imaju sve razloge za privatizaciju i otvaranje konkurenciji. Najuočljivije su u tome usluge prijevoza kao što su recimo taxi usluge na kojem postoje i konkurenti i gdje je subvencioniranje i regulacije oblik nepotrebnog upliva države. Daljnji dobar primjer je Croatia Airlines. Na tržištu avio prijevoza postoji velika konkurencija, zrakoplovne luke predstavljaju moguću infrastrukturu i potpuno je neopravdano da je država vlasnik poduzeća koje pruža usluge koje nemaju „javne osobine“.

Također postoje i javna poduzeća koja djeluju na tržištu u kojem je upliv konkurencije težak i privatizacija bi bila nepoželjna. Primjerice Hrvatske vode koje bi baš iz navedenih razloga privatizacijom samo promijenile ime.

Postoji i dobar primjer kako je moguće napraviti transformaciju tržišta iz javnog u privatno i to je primjer energetskog sektora. Struja je slično kao i vode, kritično dobro o kojem ovisi funkcioniranje cijele zemlje i većine gospodarstva na tržištu nudi javno poduzeće, HEP. Također, ukoliko kupci žele tržišnu uslugu mogu izabrati konkurentsko poduzeće koje posluje u uvjetima tržišta. Time je odvojen dio tržišta koji ima osobine s kojima se razvija u konkurentsko od onog dijela tržišta koje ima osobine koje ga čine podložnim monopolu. Primjer takve transformacije bez „krive“ privatizacije mogao bi se prenijeti i na model Hrvatskih voda.

Privatizacija dakle nije nešto loše jer je nismo u pravom smislu na ovim prostorima ni proveli. Sektor telekomunikacija koji je donekle uspio u napola dobro provedenoj privatizaciji omogućio nam je jeftinu, dostupnu i kvalitetnu uslugu. Samo je potrebno zamisliti koliko bi dobro provedena privatizacija koristi donijela gospodarstvu i društvu u cjelini.




Novo na Liberalu

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ova dva pitanja su ključna u otkrivanju liberala od ostalih. Gotovo nepogrešivo...

Tko je liberal, a tko nije? Postoji jedan vrlo jednostavan i brz način da to otkrijete...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Donedavno se o tome govorilo isključivo u libertarijanskim krugovima, a sada su tu ideju počeli širiti i političari s puno širim spektrom birača.

Bruto plaća na ruke - ideja koja nailazi na plodno tlo među hrvatskim političarima. Što vi mislite?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije trećine HDZ-ovaca se slaže s izjavom da su imigranti najveća prijetnja europskoj kulturi...

Diplomatske nevolje: Kolinda i Plenković će teško naći u HDZ-u kadrove koji nisu ksenofobni

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Most je pokrenuo inicijativu koju su već ranije pokretale i druge političke stranke. Njena jedina svrha je ubiranje jeftinih poena na dezinformiranju građana.

Voda, vodoopskrba i prava - umjesto rasprave o pravom problemu, širi se strah od privatnika

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kako Trumpove carine utječu na poduzetnike najbolje pokazuje podatak da je mišljenje voditelja trgovine u SAD-u trenutno najpesimističnije u zadnjih 25 godina.

Amerikanci su svjesni da gube u trgovinskom ratu. Samo Trump još nije...

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Naslov koji polazi od pretpostavke da osoba ne može biti sekularist i vjernik u isto vrijeme, krajnje je pogrešan i manipulativan.

N1 televizija obmanjuje javnost: Sekularizam i ateizam nisu jedno te isto

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Analiza intervjua s kandidatom HSLS-a za predsjednika RH. Moram priznati da me u mnogim stvarima razočarao...

Kovač je po pitanju osobnih sloboda kao Dalija Orešković. Srećom, u ekonomiji je puno bolji

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Međunarodne korporacije imaju zaštitu LGBT prava u svome kodeksu, što je s tržišne strane posve razumljivo. To je razveselilo lijeve udruge koje posve nesvjesno slave kapitalizam.

Privatna korporacija kao posljednja linija obrane LGBT prava u Mađarskoj

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska ima najviši PDV na putnički prijevoz među zemljama članicama EU, a možda i u cijelom svijetu.

Većina zemalja EU ukinula PDV na putnički željeznički prijevoz, Hrvatska nije među njima

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Porezna uprava je u 'ofenzivi' na ugostiteljske objekte na moru kaznila skoro dvije trećine ugostiteljskih objekata u koje je ušla. Što nam to govori o zakonima i porezima?

Jesu li lopovi ugostitelji ili je lopovska država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Pročitajte što će prvo napraviti ako osvoji vlast, što misli o sadašnjoj Vladi, hoće li pomilovati osuđenike koji trunu u zatvoru zbog marihuane...

Intervju s Dejanom Kovačem, kandidatom koji će predstavljati liberalnu Hrvatsku na ovim izborima

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Otkud tolika strastvena želja za porezima koji će 'opaliti po džepu' druge ljude, one s kojima ne dijelimo neku karakteristiku?

Neka susjedu crknu dvije!

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: