Zamislimo Hrvatsku koja bi se ugledala na Švicarsku, zemlju poznatu po snažnoj decentralizaciji i fiskalnoj autonomiji kantona i jedinica lokalne samouprave. U ovom scenariju, županije bi dobile ovlasti da same određuju porezne stope, pitanje minimalne plaće, poreze na imovinu i nasljedstva te porez na dohodak dok bi državna vlast zadržala ključne funkcije poput obrane, pravosuđa i PDV-a.

Porez na dohodak i porez na dobit tvrtki postali bi predmet natjecanja među županijama. Neke županije mogle bi smanjiti stope kako bi privukle tvrtke i radnu snagu dok bi druge zadržale visoke stope kako bi financirale kvalitetnije javne usluge. Minimalna plaća, trenutačno jednaka je na nacionalnoj razini, postala bi kantonalno odnosno županijsko pitanje, one bogatije, vjerojatno ne bi niti imale minimalne plaće, dok bi manje razvijene to i dalje prakticirale, ali s tendencijom ukidanja istih.

PDV u Hrvatskoj trenutačno iznosi 25%, što je među višima u Europi. Samo Mađarska (27%), Finska (25,5%), Švedska i Danska (25%) imaju jednake ili više stope. S druge strane, neke od najbogatijih europskih država imaju znatno niži PDV: Andora 4,5%, Lihtenštajn 8,1%, Švicarska 8,1%. Hipotetsko smanjenje PDV-a u Hrvatskoj bilo bi stoga izazovno, ali kombinacija decentraliziranih županijskih poreza mogla bi ublažiti ukupno porezno opterećenje.

Središnji dio reforme bio bi i smanjenje javne uprave te broj jedinica lokalne samouprave. Za usporedbu, iako Švicarska ima 26 kantona, 162 gradova i čak 2.121 općinu. U mnogim manjim općinama, članovi vijeća obavljaju svoje dužnosti na volonterskoj osnovi, kombinirajući funkcije i dijeleći odgovornosti, što značajno smanjuje troškove administracije.

Hipotetska “kantonalizirana Hrvatska” donosi nekoliko potencijalnih prednosti: fiskalnu autonomiju županija, natjecanje za investicije, prilagodbu lokalnih poreznih politika potrebama stanovnika te veću fleksibilnost u oblikovanju tržišta rada. S druge strane, postoji rizik povećanja regionalnih razlika u životnom standardu i složenije administrativno okruženje zbog različitih poreznih stopa i lokalnih pravila.

Također jedan od primjera kako decentralizacija itekako može snažno potaknuti rast gospodarstva je Estonija, a gdje je prema podacima Svjetske banke, BDP per capita 2001. godine, dakle prije decentralizacije iznosio približno 4.502 američkih dolara dok je 5 godina kasnije, nakon decentralizacije, BDP per capita porastao na oko 12.639 američkih dolara, što je porast od približno 180%. Estonci su u tom periodu spojili stotine općina, osnažili lokalna vijeća te napravili administrativnu decentralizaciju.

Međutim, važno je napomenuti da je ovaj rast rezultat kombinacije faktora, uključujući i šire ekonomske reforme, liberalizaciju tržišta, integraciju u Europsku uniju 2004. godine te razvoj digitalne ekonomije.

Model decentralizacije ne znači oslobađanje države od odgovornosti, već pametno preusmjeravanje moći i resursa prema onima koji najbolje poznaju lokalne potrebe. Ako Hrvatska jednog dana prihvati ovakav model, mogla bi postići dinamičniji, inovativniji i održiviji razvoj, dok bi građani dobili veću kontrolu nad vlastitim životnim standardom.