Kamen temeljac na kojem je oduvijek počivala efikasna ekonomija je zaštita vlasničkih prava, tj. sigurnost pojedinca da mu osobno vlasništvo nitko neće oduzeti. Bez sigurnosti osobnog vlasništva nema ni poticaja za stvaranje novog vlasništva jer postoji veliki rizik da netko to vlasništvo otme i sav trud propadne. Ako ljudi ne mogu zadržati plodove svoga rada, onda neće ni pokušavati radom stvoriti novu vrijednost za sebe, a time i za društvo, jer će vrijednost stvorena njihovim radom biti oteta. Tada će se radni napor svesti na minimum koji je potreban za preživljavanje u trenutku, jer u budućnosti postoji velika mogućnost da netko otme plodove rada.
Neće postojati ni štednja, u bilo kakvom obliku, jer se nemoguće akumulirati vrijednost ako postoji velik rizik gubitka te vrijednosti. Zašto čuvati vrijednost za budućnost (štednja) ako je mogućnost gubitka te vrijednosti velika zbog nesigurnosti vlasništva? Jedini je način osiguranja vlasništva u tom slučaju, a time i akumulacije vlasništva (štednja), ulaganje velikog dijela tog vlasništva u zaštitu. To će velikim dijelom smanjivati mogućnost štednje zbog toga što će biti potrebni razmjerno veliki troškovi osiguranja koji će postajati sve veći što je akumulacija vlasništva veća. Zbog toga će svaka sljedeća jedinica štednje zahtijevati veće troškove osiguranja a to će djelovati destimulativno. Ukratko, što je veća štednja, to će marginalni trošak svake jedinice biti veći.
Slaba zaštita vlasničkih prava destimulira i trgovinu. Ljudi se upuštaju u trgovinsku razmjenu kada mogu vjerovati drugoj osobi da ih neće prevariti ili pokrasti. Bez povjerenja ne postoji ni trgovina. U malim zajednicama taj problem je riješen tako da se svi pojedinci međusobno poznaju i reputacijski trošak prevare ili krađe je prevelik da bi se ona isplatila. Jednostavno nitko neće htjeti trgovati i poslovati s onim za kojeg se pročulo da je prevarant. Velike društvene zajednice to rješavaju uspostavom pravnog sustava. Nemoguće je da se u velikim zajednicama svi pojedinci poznaju i da komuniciraju jedni s drugima. Zbog toga je reputacijski trošak nepoželjnog ponašanja, kao što je krađa ili prijevara, relativno malen i pojedinci su spremniji na takve radnje. Jednostavno ekonomski, potencijalna dobit od prijevare je velika, a potencijalni reputacijski trošak (u smislu da drugi neće htjeti poslovati s vama zbog vaše loše reputacije) malen zbog toga što ako i prevarite jednu osobu, ne postoji mogućnost da saznaju svi članovi velike zajednice.
Država uspostavom pravnog sustava i represivnog aparata osigurava da će takvo ponašanje biti kažnjeno, što je potrebno da bi se zamijenio marginalni reputacijski trošak koji opada što je društvena zajednica veća. Rast veličine i kompleksnosti društvenih zajednica nužno vodi uspostavi središnjeg pravnog poretka da bi se uspostavila zamjena za reputacijski trošak i time održavalo društveno poželjno ponašanje. Intenzitet, obuhvat i nadležnost tog pravnog poretka je stvar ideološke rasprave, ali on je kao takav nužan.
Za gospodarski razvoj neke države je krucijalna snaga i uređenost njenog pravnog sustava, posebno pravnih instrumenata osiguranja vlasničkih prava. Što su slabija vlasnička prava, to je privatno vlasništvo nesigurnije, a time je i želja za njegovim povećavanjem mala.
Slobodno možemo tvrditi da je to jedan od razloga zbog čega Hrvatska ostvaruje relativno niske stope gospodarskog rasta. Prema
Indeksu vlasničkih prava, koji mjeri globalne parametre i kretanja vlasničkih prava u 127 država svijeta, Hrvatska stoji jako loše. Indeks vlasničkih prava mjeri snagu i efikasnost institucija zaštite vlasničkih prava; pravni i politički okvir, prava fizičkog vlasništva i intelektualna vlasnička prava.
Finska, Novi Zeland i Švicarska su zemlje u kojima su vlasnička prava najbolje zaštićena. Sve skandinavske države se nalaze u top 15 (Finska 1., Norveška 4., Švedska 6., Danska 12.), a iznenađenje je relativno niska pozicija SAD-a od kojeg čak 13 država ima bolje osigurana vlasnička prava. Europske države općenito prednjače u zaštiti vlasničkih prava, iako postoji nekoliko iznimki kao Novi Zeland, Singapur i Japan. Najbolje rangirane države po regijama su: Finska (regija Zapadna Europa, 1. globalno), Novi Zeland (regija Azija i Oceanija, 2. globalno), Ujedinjeni Arapski Emirati (regija Bliski istok i Sjeverna Afrika, 21. globalno), Estonija (regija središnja i istočna Europa i središnja Azija, 24. globalno), Čile (Latinska Amerika i Karibi, 29. globalno), Ruanda (Afrika, 32. globalno).
Hrvatska se nalazi tek na 73. mjestu, u društvu zemalja kao što su Šri Lanka (68.), Peru (69.), Filipini (70.), Tanzanija (71.) i Meksiko (72.). Od susjednih i nama bližih zemalja su najbolje rangirane Mađarska (46.), Slovenija (48.) i Italija (50.), a najlošije BiH (107.), Albanija (102.) i Srbija (101.) koje su gore rangirane od zemalja kao što su Sierra Leone i Liberija.
Indeks vlasničkih prava (3. stupac - Vrijednost Indeksa, 4. stupac Globalni rang, 5. stupac Regionalni rang ):
