Narativ lijevo i desno orijentiranih medija, osobito na ExYU prostorima, takav je da prihvatite li njihovu priču, možete povjerovati da živimo u užasnom svijetu, da je prošlost bila bajkovita dok je budućnost gotovo garantirano distopija.

Makar najmanji, sasvim normalni, ciklični padovi indeksa svjetskih burzi, propraćeni su kao krah kompletne svjetske ekonomije. Izolirani napadi pojedinih fanatika prikazuju se kao da je svijet pun luđaka koji ga planiraju uništiti. Pozitivni tokovi, trendovi, događaji i procesi, naravno, bivaju ignorirani.

Zanemarimo li čisto empirijski aspekt, gdje mrdnete li bilo gdje van svoga kruga i izolirate li se od medija, možete vidjeti da i u najvećoj zabiti na Andima postoji pokrivenost 4G internetom, da su mnogi volove, konje, tovare, kamile i lame zamijenili autima i da je u zemljama, gdje se još do jučer gladovalo, prosječna plaća između 500 i 1.000 američkih dolara, dok su teroristički napadi od svakodnevice postali izolirani incidenti, sami podaci i statistike prikazuju svijet daleko boljim nego što je bio ne tako davno.

Nesporno, nekada relativno uređene i mirne zemlje poput Iraka, Sirije i Libije, postale su pakao na zemlji i milijuni ljudi dali su se u bijeg iz svojih domova, mnogi su završili i kod nas, makar u prolazu. U Venezueli, nekada jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, danas se doslovno gladuje. Uzrok tome nikako nije što je svijet postao užasan. Dapače, žrtve su bolesnika koji ih vode, neprosvjećenih masa koje ih biraju (gdje mislim na društveni proces, ne na zaokruživanje broja na glasačkom listiću na dan izbora) i užasnih, dokazano štetnih, politika koje sprovode.

Siromaštvo

Ljevičari neprekidno mantraju o siromaštvu i “nepravjednoj raspodjeli bogatstva”. Osim one varijante u kojoj bi otimali od onih koji imaju i prisvajali sebi, još nisam čuo argumente kako bi “pravedna raspodjela bogatstva” trebala izgledati. Na stranu što je sama premisa o bogatstvu kao nečemu ograničenom netočna i rastavljena od realnosti. Svakako da siromaštvo postoji i nije ni najmanje ugodno. Kako za siromahe, tako za društvo i civilizaciju. No, globalno siromašnih ima manje nego ikada do sada u ljudskoj povijesti.

Pored pada stope siromaštva, bilježi se porast životnog standarda većine ljudi, uključujući siromašne. Ne tako davno, pristup internetu bio je privilegija malobrojnih. Danas je esencijalan, koliko struja i tekuća voda. Calvin Coolidge Junior, sin američkog predsjednika, Calvina Coolidgea, kao dijete umro je od relativno minorne infekcije koja se danas rutinski liječi antibioticima - dostupnim i najsiromašnijim stanovnicima Zemlje!

Terorizam

Vijesti o terorističkim napadima idu jedna za drugom. Među ljudima se siju strah i panika, kao da je svijet pun luđaka koji ga planiraju i mogu uništiti. Za razliku od priče o porastu siromašnih, koja je ništa do klasičnog ljevičarskog patetiziranja, priča o terorizmu je daleko opasnija. Opasnija utoliko što je koriste države kako bi građanstvo i biznise lišile sloboda, uključujući one esencijalne poput slobode kretanja, nepovredivosti vlasništva nad imovinom i na kraju krajeva, prava na fer suđenje i odvjetnika.

Ne zaboravimo, i jedan od najvećih nacističkih zlikovaca, Adolf Eichmann, imao je fer suđenje u Izraelu. O mjerama nekontroliranog nadzora i prisluškivanja, na kojima bi im pozavidjeli i najgori diktatori iz epohe Hladnog rata, dalo bi se napisati puno više.

U ne tako dalekoj prošlosti, teroristički napadi u Španjolskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Peruu, Kolumbiji bili su svakodnevica. Na kraju krajeva, broj i ubojitost terorističkih napada opali su i u Izraelu, koji još uvijek ima ozbiljnih problema s terorizmom.

Za razliku od današnjih izoliranih terorističkih napada, koje čine pojedinci, čije su veze s raznim terorističkim organizacijama slabe ili upitne, napadi iza kojih su stajale organizacije poput IRA, FARC, Sendero Luminoso, Brigate Rosse, ETA, bili su učestali, odlično organizirani, izuzetno ubojiti i iza njih su stajale moćne organizacije, s vrlo jasno definiranim ciljevima i odličnom organizacijom.

Naše dvorište

Nakon dva desetljeća života vani i desetljeća nedolaženja ni u kratki posjet, iz obiteljskih razloga, prije nekoliko mjeseci se privremeno vratih. Svi me pitaju za dojmove i kako mi se čini situacija u odnosu na ono kad sam otišao ili kad sam posljednji put bio u posjetu.

Naravno, iznenade se kad primijetim i neke pozitivne promjene.

Po prvi put, nakon 1945. odgovorni, vrijedni i pametni ljudi u većem broju mogu prosperirati bez pripadnosti nomenklaturi. Ako im ne pođe od ruke tu, daleko je lakše otići i okušati sreću vani, nego kad sam ja otišao i mnogo lakše nego kada su prethodne generacije bilo iseljenika bilo privremenih radnika odlazile van. Također, veze s matičnom zemljom se lakše održavaju, za one kojima je to bitno.

Tih pozitivnih promjena bilo bi još više i bile bi korjenitije, da nema mase ljudi koji se još furaju na jugonostalgiju i koji plaču za fićom i radničkim odmaralištima.

Svaki od tih jugonostalgičarskih mitova dao bi se lagano rasturiti na proste elemente. Moj omiljeni je onaj o “crvenom pasošu” SFRJ. Uglavnom ga forsiraju ljudi koji dalje od Njemačke nisu bili.

Iako sam za ove godine po svijetu uspio doći do još nekih državljanstava, hrvatska putovnica je putni dokument koji biram pokazati na većini aerodroma i graničnih prijelaza. Putovnica Srbije, također, pruža veći stupanj slobode kretanja nego što je ona iz SFRJ ikada pružala. O putovnici Slovenije ne vrijedi ni pisati. Već 20 i više godina mogu u US bez vize.

Iako je popularno kritizirati hrvatsku državu (nije da nije zaslužila i da su kritike neutemeljene), posebno tu na Liberalu, situacija u Hrvatskoj je zapravo povoljna. Postali smo jedna od svjetskih top turističkih destinacija i kada vani čuju da ste iz Hrvatske, reakcije su uglavnom više nego pozitivne.

Otok Sveti Grgur je samo gomila kamenja. Ista sudbina pogodila je i njemu obližnji Goli otok. Izuzmemo li poslovičnu korumpiranost, birokratiziranost i nešto jeftinog nacionalizma za domaću upotrebu (koji se srećom ne prima ni blizu dobro koliko bi to desni htjeli i kako to lijevi, kao i hrvatski susjedi, prikazuju), politički diskurs u Hrvatskoj zapravo je iznenađujuće civiliziran i umjeren.

U Hrvatskoj na čelu države nije Orban, niti je u parlamentu Šešelj. Ne postoje ni lijevi ni desni ekstremisti. Postoje progresivne i konzervativne struje, koje su apsolutno u granicama razumnog, pristojnog, nenasilnog. Na kraju krajeva, obje struje su neophodne u zdravom i slobodnom društvu.

Masovno iseljavanje iz Hrvatske (toliko da čak i u Osijeku ili Rijeci možete pronaći relativno brzo stan za najam, dok su Vinkovci i Sisak puni napuštenih kuća) nije nikakva katastrofa kakvim ga predstavljaju. Za početak, ljudi odlaze legalno i po dolasku na destinaciju, uz nešto administrativnih akrobacija, stječu sva prava i obveze koje ima bilo koji drugi građanin zemlje u koju su otišli.

Također, ti ljudi (i njihova djeca) skupljaju znanje, kontakte, kapital (ili pristup istom), koje svakako mogu biti od koristi Hrvatskoj ukoliko Hrvatska bude imala politiku koja u startu poduzetnog i kreativnog čovjeka ne sabotira. Proces koji se odigrava u obližnjoj nam Rumunjskoj. Sjećanja na Rumunje koji su preko Hrvatske išli dalje na Zapad su svježa, bar meni. Tu su i naveliko osmeroznamenkasti iznosi u deviznim doznakama koje dijaspora upumpava u Hrvatsku ekonomiju.

Uza sve manjkavosti, živimo u divnom vremenu i prostoru. Izoliramo li negativne utjecaje, prije svega medije (OK, možete nastaviti pratiti Liberal) vidjet ćemo da nam je zapravo bolje nego što smo mislili i da pod uvjetom da nas i naše najbliže koliko toliko zdravlje služi, imamo sve preduvjete da budemo sretni i prosperiramo ili bar živimo ugodno.

U Hrvatskoj ili negdje drugdje, nebitno. Dvije točke na svijetu udaljene su jedan dodir po ekranu mobilnog uređaja, jedan klik mišem ili najvise 2 do 3 presjedanja avionom.