Svatko tko se u današnje vrijeme busa o prsa antifašizmom pokazuje određenu dozu indolentnosti i neukosti jer informacija nikad nije bila dostupnija, a pokrivenost internetom je odlična. Ako vam se pak ne da istraživati, dokaz da su režimi iz prošlosti zlo imate u krvavoj devedesetprvoj godini kad se antifašistička tvorevina zvana Jugoslavija raspala kao kula od karata.

Na pisanje ovih redaka navela me pojava ustašizacije koja se preko noći uvaljala u naše redove kao nešto na čemu smo gradili državu, a istina je skroz suprotna. Državu su nam ostvarili obični ljudi kojima je bilo dosta velikosrpske hegemonije i nisu mogli gledati da netko uništava njihov dom. Unatoč slobodi koju su zaradili krvlju, cenzura o komunističkim zločinima nastavila se provoditi dok se nije pojavio magični Internet i glas ljudi koji su pedeset i više godina morali šutjeti.

Ljevičari su tu i dalje nemušti pa uporno ignoriraju postojanje zločina, a desnica im uzvraća nekim usranim prkosom koji se ogleda u crnim majicama i još jednom zlom režimskom znakovlju. Tu najviše gube obični ljudi i mladost koja se automatski ukopava u rovove i tako postaje laka lovina za nove režime. A moguće da nam je novi režim pred vratima jer se na Balkanu opet zvecka oružjem, a partija je odjednom odlučila revitalizirati HOS iako je desetljećima radila sve da umanji njihovu ratnu ulogu.

Možda je to jer smo sad ukorijenjeni u europskoj zajednici, a možda je to i jer briselska birokracija treba topovsko meso pošto vidim da očekuju ruski napad na Europu. O tome intenzivno razmišljam već jedan period, a danas malo više jer sam na buvljaku konačno nabasao na čak dvije ploče omiljenog sevdah pjevača Himza Polovine.

Na njegovom primjeru dobro se vide zubi dvadesetog stoljeća jer je ovaj poznati pjevač i neuropsihijatar bio žrtva partizana kad su ga 1945. poveli na križni put iako je on bio samo dječak iz časničke škole u koju su ga roditelji upisali kako bi dobili na vremenu dok čekaju da prođe rat. Od crnog scenarija vjerojatno su ga spasile granične godine koje je partija odredila prilikom suđenja ljudima koji su služili Paveliću.

Puno ljudi nije bilo te sreće i poslije su završili u jamama o kojima se i dan danas teško progovara pa se tako zmijski ostavlja mogućnost raspirivanja novih sukoba.

Da je pametna, ljevica bi danas uredno osudila zločine iz Titove Jugoslavije i utišala desnicu koja umjesto prilično čistog Domovinskog rata prečesto poseže u 1941. godinu. Ali to nažalost nije slučaj jer ljevicu ne predstavljaju oni koji su porazili Hitlera već treća klasa političara koja bi bez antifašizma izgubila smisao postojanja.

Bilo kako bilo, ja ipak mislim da balkanski sukobi nisu izgledni. Zapravo nadam se da nisu jer nekako vjerujem da su ljudi shvatili kakve su im ljige gurale oružje u ruke.