Hrvatski konzervativci napadaju liberalizam retorikom komunista iz SFRJ

"Nitko ne može odgajati djecu bez suglasnosti roditelja. Iz lijevo-liberalnih i anarholiberalnih krugova dolaze prijedlozi da se roditelji nemaju što petljati u odgoj djece nego je to posao države", rekao je Tonči Matulić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na nedavno održanoj tribini "Izazovi suvremenih obitelji".

Ovaj put neću trošiti puno riječi na njegovu ničim argumentiranu tvrdnju da "liberali" žele oduzeti pravo na odgoj djece njihovim roditeljima i dati ga državi, ta je tvrdnja sama po sebi apsurdna i ne može biti dalje od istine. U samoj srži liberalizma je ograničavanje države na aktivnosti koje su isključivo u domeni zaštite temeljnih ljudskih prava građana, što znači da liberalima nikako nije u interesu oduzeti ljudima pravo da odgajaju svoju djecu prema vlastitom svjetonazoru i želji dok god im ne čine realnu štetu.

Ali moram primijetiti nešto drugo. Nedavno sam pisao kako u hrvatskim lijevim krugovima postoji težnja da se ljevica nekako spoji s liberalizmom, konstantno koristeći termine "lijevo-liberalna publika", "lijevo-liberalni krugovi", "lijevo-liberalne vrijednosti", "lijevo-liberalni svjetonazor" te sam obrazložio zašto nešto takvo jednostavno ne postoji jer ljevica i liberalizam se u mnogim bitnim pitanjima međusobno isključuju. Zanimljivo je vidjeti da istu pogrešnu retoriku pokušavaju progurati i ultrakonzervativci.

Još je zanimljiviji termin "anarholiberali" koji je ovdje profesor Matulić iskoristio jer to je direktan dokaz koliko su ovdašnji teolozi i konzervativci ideološki vezani za komunistički režim SFRJ.

Anarholiberalizam u svijetu ne postoji, osim u pojedinim ekstremističkim pseudoznanstvenim krugovima. Nema ozbiljnog znanstvenika koji je ikada postavio postulate takvog filozofskog i političkog pravca. Dok danas postoje ljudi koji sebe nazivaju socijalnim ili lijevim liberalima (iako ne postoje socijalno-liberalne vrijednosti, to je naprosto "miks" između socijalističkih i liberalnih politika), kod anarholiberalizma je stvar puno jasnija budući da "anarholiberalnih" teoretičara nema, izuzev u glavama pojedinaca koji vide "neoliberale", "anarholiberale" itd. u svakoj ideji koja se njima osobno ne sviđa.

Kako bi uopće taj anarholiberalizam izgledao? Prema klasičnim liberalima, a ovaj put ću se pozvati na Karla Poppera, austrijsko-britanskog filozofa poznatog po ideji "otvorenog društva", država je "nužno zlo", odnosno država je za liberale uvijek "zlo", ali je nužna kako bi zaštitila građane od još goreg zla, npr. vanjskih osvajanja, kriminala itd. Klasični liberali su osmislili i stvorili modernu nacionalnu državu s liberalnom demokracijom i tržišnom ekonomijom, kakve danas funkcioniraju u zapadnom svijetu. Dakle, liberalizam NE MOŽE bez države. Liberalizam želi da ta država bude ograničena na isključivo one aktivnosti koje su neophodne za funkcioniranje slobodnog društva, jer ako država prijeđe te granice onda ugrožava osobne slobode svojih građana, ali liberalizam nipošto ne želi ukidanje države kao takve.

S druge strane, anarhizam je svaka filozofija koja želi ukinuti postojanje države, odnosno koja se zalaže za društvo bez državne vlasti. Drugim riječima, liberalizam i anarhizam nisu sukladni i međusobno se isključuju pa ne može neka osoba u isto vrijeme biti liberal i anarhist, odnosno "anarholiberal".

Činjenica da liberali mogu u određenom trenutku imati neke ciljeve zajedničke s anarhistima nikako ne znači da je riječ o zajedničkoj ideologiji ili da to žele iz istih razloga. Isto tako, liberalizam može u određenom trenutku imati neke zajedničke ciljeve s konzervatizmom (npr. smanjivanje poreza) ili sa socijalizmom (npr. sekularizacija Hrvatske), ali to ne znači da su te filozofije sukladne ili da postoje zajedničke vrijednosti.

Ako ukucate u Google pojam "anarcho-liberalism" na engleskom jeziku, dobit ćete rezultate o anarhokapitalizmu (što je zasebna radikalna anarhistička filozofija o društvu bez države u kojem je privatno vlasništvo svetinja, za razliku od klasičnog anarhizma ili anarhosindikalizma u kojem nema privatnog vlasništva), zatim ćete dobiti neka krajnje lijeva objašnjena pseudoznanstvenika i teoretičara zavjera poput Naomi Klein, i konačno hrpu tekstova koji objašnjavaju da termin anarholiberalizam nema nikakvog smisla.

Međutim, "anarholiberalizam" na hrvatskom jeziku daje rezultate isključivo s konzervativnih i katoličkih stranica. Ovako je portal Katolik.hr objasnio 2009. "anarholiberalizam":

"Anarholiberalni iluminati imaju drugu vrstu navještaja svojega mračnoga svijeta. Njihovo djelovanje ima dvije sofisticirane metode. Prva je da se ponašaju viktimizacijski i samopretvaraju se u žrtvu, kršćane prikazuju kao bolesnike, isljednike i progonitelje, te tako stvaraju paranoju o “inkvizicijskoj crkvi”. U prvoj metodi neoliberalne misli i apologije nemorala povezuju se dvije vrlo zanimljive stvari. To su mješavina predrasude o inkvizitorskoj naravi Crkve i progoniteljskog nadahnuća prema Crkvi koja se ne želi pokloniti takvoj subjektivističkoj refleksiji..."

Srpski portal Staznaci.com definira anarholiberalizam ovako:

"Težnja da se ostvare slobode čoveka u stanju bezvlašća, nereda i haosa društva."

Ova definicija je zapravo sukladna sa samim početcima korištenja tog pojma na našim prostorima (ex Jugoslavija), početkom 1970-ih, kada su Josip Broz Tito i njemu bliski krugovi servirali kroz medije priče o "anarholiberalizmu" kojima su suzbijali nove težnje pojedinih znanstvenika i političara iz Zagreba i Beograda o liberalizaciji države.

O tome je pisao Darko Polšek u knjizi "Rađanje nacije: kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994-1995" objašnjavajući zašto 1990-ih, čak ni u hrvatskim liberalnim krugovima, ideja klasičnog liberalizma o ograničenoj državi nije zaživjela:

"...velikoj je većini još uvijek u svijesti ona optužba za “anarholiberalizam” sredinom sedamdesetih godina, kada je još uvijek snažno komunističko vrhovništvo tvrdilo da su liberalizam i anarhizam jedno te isto, te da oni koji sada traže veće slobode ili pak (ne daj bože) misle da je država nužno zlo, nisu ništa drugo doli anarhisti i kritizeri, za razliku od onih pravih, respektabilnih kritičara samoupravnoga socijalizma."

Komunisti su, dakle, izmislili "anarholiberalizam" kao posprdni pojam, bauk kojim su plašili ljude od svake ideje o slobodi pojedinca. Sada se potpuno istom propagandom, čak i preuzetom terminologijom, protiv osobnih sloboda građana bore konzervativni katolički krugovi.