Jutarnji list je jučer objavio vijest o onome što smo svi mogli pretpostaviti da će se kad-tad dogoditi:
hrvatski gay par najavljuje tužbu protiv Republike Hrvatske.
Onog trenutka kad je Zakon o životnom partnerstvu usvojen, bilo je jasno da je to daleko od postignute ravnopravnosti po pitanju seksualne orijentacije. Istospolni parovi dobili su pravni okvir koji po svemu podsjeća na brak (samo što se tako ne zove), no u jednoj "sitnici" pravi razliku, a to je mogućnost posvajanja djece. Nekome će se to činiti kao nebitna sitnica, no očito ima i onih kojima ta "sitnica" sputava normalan život i planove.
Josip i Marko, prema pisanju Jutarnjeg, registrirali su svoje partnerstvo i sada, u srednjim tridesetima, odlučili su da bi svoj zajednički život obogatili prinovom. I sad dolazimo do onog dijela koji mi nije previše jasan. Dečki su veliki, pametni, odrasli. Kako to da nisu znali da im sadašnji zakon ne omogućuje posvajanje djece? U svakom slučaju, odlučili su krenuti normalnim putem kojim se parovi prijavljuju Centru za socijalnu skrb kako bi postali potencijalni posvojitelji. I dobili su odbijenicu, dvaput, uz obrazloženje kako zakon ne predviđa mogućnost istospolnim parovima posvajanje djece (što je istina). Marko i Josip su unajmili odvjetnicu i ne preostaje im ništa drugo nego tužiti državu Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će međunarodni sud pokušati opravdati diskriminaciju jer to je, budimo realni, školski primjer diskriminacije u zakonu. Nema samo Hrvatska takav zakon, vrlo slično je uređeno i u Švicarskoj, Njemačkoj, Sloveniji i mnogim drugim europskim zemljama. Ukoliko njihova tužba uspije u Strasbourgu, sve će države koje imaju ovako uređen zakon, morati da ga mijenjaju.
Ovakav se zakon mora mijenjati i on je na duge staze neodrživ iz jednostavnog razloga što nije u skladu s principima vladavine prava. Svaka osoba mora pred zakonom biti jednaka. Ako je heteroseksualnom paru omogućeno da se prijavi u registar posvojitelja, onda isto mora biti omogućeno i homoseksualnim parovima - pod jednakim uvjetima.
O ovom se pitanju već dugo raspravlja diljem zapadnog svijeta i javnost je podijeljena, ali kako vrijeme ide naprijed, tako je veći udio onih koji nemaju ništa protiv da istospolni parovi posvajaju djecu. Brojna su istraživanja provedena i svjedočanstva objavljena. Ima, uistinu, nekih primjera gdje oni koji su odrasli s istospolnim roditeljima
žale zbog toga, ali
ima i suprotnih primjera. Što nam to govori? Kvaliteta roditeljstva nije predodređena seksualnom orijentacijom osobe.
Dok donekle mogu shvatiti argument konzervativaca da pojam "brak" mora biti očuvan u tradicionalnom smislu, njihovo protivljenje ravnopravnosti kod posvajanja djece mi nikako nema logike. Vjerujem da ima LGBT osoba koje bi bile užasni roditelji, ali znamo svi dobro da ima i "straight" roditelja koji su užasni. U heteroseksualnom odnosu prirodno se može dogoditi da par dobije djecu čak i ako akteri to nisu htjeli. To znači, mnogi su roditelji to postali usprkos svojim drukčijim planovima. Kod istospolnih parova, koji prirodnim putem ne mogu dobiti djecu, ako se prijave za posvajanje i spremni su na taj prilično opsežan i dug put, to znači da stvarno žele to. Ako netko toliko želi dijete, otkud ikome ideja da bi bio loš roditelj? To jednostavno nema smisla.
Zakon koji ne dozvoljava ravnopravnost parova je ukratko diskriminatorski zakon i treba ga hitno mijenjati, u protivnom će biti sve više ovakvih tužbi, a prije ili kasnije država će to skupo platiti.
