Mnogi društveni teoretičari današnjice su utilitaristi. Općenito govoreći, utilitarist je netko tko vjeruje da se do pravde može doći putem analize troška i dobiti. Na primjer, utilitarni ekonomist će vam reći da je, prije nego što se donese novi zakon, potrebno utvrditi "društvene" troškove i koristi datog zakona. Ako je korist veća od troškova, onda je zakon opravdan. Neki govore o društvenim troškovima i koristi legalizacije prodaje droge i prostitucije i zaključuju da, ukoliko korist nadmašuje troškove, ti zakoni trebaju biti primijenjeni.

Ronald Coase, vjerojatno jedan od najčešće pogrešno shvaćenih utilitarnih ekonomista, često je kritiziran za ono što on nije rekao, tj. za tzv. Coaseov teorem, ali rijetko zbog onoga što on jest rekao - da prava pojedinca ovise o potencijalu tih prava da proizvedu kolektivno bogatstvo. Sljedeći članak je kritika tog koasijanskog pristupa teoriji prava.

Coase, u svom eseju "Problem društvenog troška" (eng. The Problem of Social Cost) tvrdi da, u slučajevima kad tržište to ne učini, vlada države treba raspodijeliti prava vlasništva na način koji bi povećao nacionalni dohodak. Njegov glavni argument je da bi u nekim slučajevima postojanje transakcijskih troškova spriječilo učinkovitu raspodjelu vlasničkih prava kroz tržišne transakcije. Dakle, to bi bio posao za vladu.

U suštini, Coase predlaže teoriju prava po kojoj prava pojedinca ovise od okolnosti. Ako, primjerice, vladin birokrat smatra da bi oduzimanje Jimovih prava u korist Janis dovelo do povećanja nacionalnog dohotka, onda je ova preraspodjela prava pravedna, bez obzira slažu li se Jim i Janis s tim.

Neki ekonomisti su pribjegli apstraktnijem pristupu i govore o maksimizaciji društvenog blagostanja ili korisnosti. U okviru ovog programa, korisnost (eng. utility) - ukupno zadovoljstvo materijalnim objektima, iskustvima i ostalim aspektima unutar društva - tretira se kao količina koja se može povećati ili smanjiti javnom politikom. Politika koja vodi poboljšanju ukupnog socijalnog blagostanja je, u tom okviru, opravdana.

Ovaj pristup teoriji prava je imao jak utjecaj u ekonomskom nauku i počinje se prelijevati u druge oblasti ljudskog djelovanja. Jedno od tih područja je i rat.

Utilitarizam i politika "humanitarnog" rata

Ideja "dobronamjernog" ili "blagonaklonog" militarizma nije nova. Međutim, počnimo jednim od skorijih "dobronamjernih" vojnih napora. 24 ožujka 1999. godine članovi vlada 19 zemalja članica NATO-a su odlučili da u cilju sprječavanja "humanitarne katastrofe" na Kosovu, Savezna Republika Jugoslavija treba biti bombardirana.

Ovaj rat, nazvan "Milosrdni anđeo" njegove pristalice navode kao primjer uspješnog "humanitarnog" rata. Iako su njihovi pokretači ratove često opravdavali tvrdnjama o dobrobiti nekih grupa ljudi (obično naroda ili etničke skupine), ovo je bila prva izravna uporaba humanitarnih razloga kao jedinog opravdanja za rat. Nedavno su slični argumenti korišteni od strane pristaša zadržavanja zapadnih trupa u Iraku i Afganistanu pod izgovorom "izgradnje nacije".

Opet, u ovim slučajevima, odluka o tome da se trupe povuku ili ostanu ovisi o dugoročnoj analizi gubitaka i koristi, ne samo za zemlje čije su trupe tamo, nego i, navodno, za stanovnike zemlje "domaćina" i cijelu u "međunarodnu zajednicu". Mnogi od onih koji se protive ili podržavaju ove ratove razlikuju se samo u svojim metodama obračunavanja ukupnih gubitaka i koristi.

Ukucavanjem fraze "cost-benefit analysis" i "war in Iraq" u Google, dolazi se do oko 15.000 nalaza (za ove dvije fraze doslovno). U rezultatima pretrage mogu se naći znanstveni članci, blogovi pravnih stručnjaka, stranice TV vijesti, novinski članci, govori političara, podosta raznovrsnih materijala. Ovi rezultati su grubi pokazatelj veličine i opsega potrage utilitarista za ispravnom procjenom troškova i koristi ovog rata. Pokušaji procjene tih troškova i koristi ne uključuju samo novčane troškove, nego i pojmove kao što su "ljudske patnje", "nacionalna u sigurnost", "sloboda" itd.

Još jedna nedavna vojna operacija u kojoj su se koristili slični argumenti je bombardiranje pojasa Gaze 2008. godine. Pokretači ove operacije je opisuju kao pokušaj da se spriječe buduće patnje izraelskih civila, uz nastojanje da se patnje palestinskih civila svedu na minimum. Osnovna premisa je da su eventualne civilne žrtve rata opravdane time da su one neophodan korak u sprečavanju daleko većih budućih civilnih žrtava.

Ova opravdanja "humanitarnih" ratova mogu se sumirati riječima Fride Ghitis, političke analitičarke i redovite kolumnistice Miami Heralda i World Politics Reviewa. Gospođa Ghitis napisala mi je u emailu da je "rat ponekad opravdan da bi se zaustavila još gora zvjerstva. To su humanitarni razlozi."

Dakle, u ovoj definiciji se priznaje da humanitarni rat, baš kao i svaki drugi rat, podrazumijeva i neke troškove ili gubitke u vidu patnje ili smrti nevinih žrtava. Ali ta patnja ili smrt je opravdana ako je to učinjeno za neku veću korist, bez obzira jesu li žrtve suglasne s time da budu žrtvovane.

Ovo je očito utilitaristička argumentacija po kojoj je neki čin opravdan samo ako ukupna korist ili dobrobit koja proistječe iz tog čina prelazi ukupne troškove ili gubitke. Svrha ovog članka je pokazati zašto ovoj utilitarističkoj argumentciji, kada se dovede do svojih logičkih zaključaka, manjka kredibilitet.

Izračunavanje zvjerstva

Utilitaristička ideja humanitarnog rata podrazumijeva obračunavanje i uspređivanje troškova u odnosu na korist. Po terminologiji predloženoj od strane zagovornika takvih ratova, troškovi su zločini ili zvjerstva počinjena kao izravna posljedica humanitarnog rata, a korist su potencijalna zvjerstva koja je taj rat spriječio. Postoje dva problema u ovom tumačenju: prvo, kako mjeriti zvjerstva, a drugo, kako ćemo računati zločine koji se nikada nisu dogodili?

Nešto nije zvjerstvo samo zato što je posvuda proliveno dosta crvene tekućine koju mi, ljudi, nazivamo krvlju, nego zato što čovjek, suočen s takvom scenom i događajima koji su joj prethodili, doživljava određene emocije. Mjera u kojoj je neki događaj zvjestvo je određena unutarnjim iskustvom pojedinca, ne samo fizičkim svojstvima događaja.

Tako, kada je u pitanju mjerenje zločina ili zvjerstava, svaki slučaj ljudske patnje je drugačiji i svaka usporedba besmislena. Na primjer, što je veće zvjerstvo: dijete koje izgubi roditelje od eksplozije bombe podmatnute u putničkom avionu, čovjek koji izgubi vid od šrapnela kasetne bombe ili otac koji izgubi trogodišnju kći ispod ruševina obiteljske kuće? Tko će procijeniti "količinu" počinjenih zvjerstava?

Korisnost (eng. utility) ili značaj koji različiti pojedinci polažu na različite aspekte fizičke realnosti, vlastite živote i dobrobit, je subjektivna. Dakle, ne postoji objektivna jedinica mjere za korisnost.

Međutim, čak i ako usvojimo naopaku ideju da pravičnost rata može biti izvedena brojenjem leševa, izgubljenih ruku, nogu, očiju, itd., postoji još jedan problem - nikada nećemo znati što je neki rat spriječio. Možemo samo nagađati što bi se dogodilo da se "humanitarni" rat nikada nije dogodio.

Prihvaćanje kalkulacije pravde na temelju nagađanja o budućnosti bi dalo ljudima pravo na upotrebu nasilja protiv bilo koga na koga sumnjaju da bi mogao počiniti kazneno djelo.

Čak i ako se prihvati ovaj princip etičkog prosuđivanja zasnovan na nagađanju i "objektivnoj" mjeri patnje, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Chicagu Eric A. Posner sumnja da je ijedna od nedavnih "humanitarnih" intervencija, uključujući i bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, bila opravdana. On tvrdi da troškovi tih intervencija daleko nadmašuju njegovu procjenu potencijalne koristi.

Zaključak

Oni koji žele voditi "humanitarne" ratove, trebaju nas prvo uvjeriti da znaju budućnost. Onda nas trebaju uvjeriti da znaju objektivnu vrijednost stradanja i smrti svakog čovjeka. Konačno, oni nas trebaju uvjeriti da su životi nekih ljudi manje vrijedni od života nekih drugih ljudi.