I nakon partije - partija. I nakon socijalizma - socijalizam

31.7.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
4

I nakon partije - partija. I nakon socijalizma - socijalizam

I iza partije, partija. I iza socijalizma, socijalizam.

Tako se mogu sumirati stavovi Gorana Marića, osobe zbog koje je izmišljeno novo ministarstvo, Ministarstvo državne imovine. Dotičnoga možda najbolje pamtimo po izjavi iz 2014. godine u kojoj kaže kako "moramo uvažavati i Marxa". Znači jedan od trenutnih ministara u RH, iz redova HDZ-a, otvoreno zagovara marksizam, istu onu idejnu podlogu koja je odgovorna za jedan SSSR, Jugoslaviju, Kubu, Sj. Koreju, Venezuelu itd. I onda nam tvrde da u Hrvatskoj vlada "neoliberalni kapitalizam", a mi trenutno imamo ministara iz stožerne stranke desnice koji zagovara marksizam. Smiješno ili apsurdno, procijenite sami. Usput rečeno, drug Marić je na ideološkoj liniji uvaženog druga Zlatka Komadine koji kaže, citiram, "Marx je imao pravo" i poznat je po suludim izjavama o mitskom pojmu ekstrapofita, koji opet vuče iz dijela Karla Marxa. Znači u navodno neoliberlanoj državi, kako nas uvjeravaju razni "neovisni" mediji koji se financiraju iz proračuna, imamo župana koji je otvoreni ljubitelj djela Karla Marxa i ministra koji također štuje marksizam i zbog kojeg je izmišljeno novo ministarstvo. Sumrak razuma.

Goran Marić od 2014. godine do danas prodaje priču o "neoliberalnoj ideologiji" koja je kriva za hrvatsko zaostajanje u gospodarskom razvoju od ostatka Europe te da je odavno poznato da neoliberalna ideologija i mitologija u malim zemljama proizvode mnogo više štete nego koristi. Pogledajmo malo podatke da vidimo koliko je to istina.

Ako je Hrvatskoj dosad vladao neoliberalni kapitalizam, za pretpostaviti je da će ekonomska sloboda u Hrvatskoj jako velika. Međutim, Indeks ekonomskih sloboda koji se izračunava na globalnoj razini, Hrvatsku po ekonomskim slobodama stavlja iza sljedećih zemalja: Estonija, Irska, Čile, Gruzija, Litva, Latvija, Češka, Makedonija, Armenija, Bocvana, Rumunjska, Poljska, Albanija, Obala Bjelokosti itd. Dapače, Hrvatska je jedna od ekonomski najmanje slobodnih država u Europi, a po ekonomskim slobodama se nalazi i iza nekolicine afričkih država, što znači da postoji nemali broj afričkih država koje su ekonomski slobodnije.

To možemo vidjeti i na sljedećoj karti, na kojoj su države označene bojama po količini ekonomskih sloboda, od zelene koja predstavlja slobodne i većinom  ekonomije te žutih, narančastih i crvenih koje predstavljaju umjereno slobodne, uglavnom neslobodne i sasvim neslobodne. Hrvatska se nalazi u kategoriji zemalja koje su ekonomski većinom neslobodne.



Marić u intervjuu za Jutarnji list tako tvrdi da "društva od strateškog i posebnog interesa za RH nisu tako neučinkovita kako se često promiče teza u javnosti". Za informaciju čitatelja, Hrvatska ima 831 poduzeće u potpunom državnom vlasništvu i 589 u mješovitom vlasništvu, od toga 191 u pretežitom državnom vlasništvu (broj se možda nezamjetno promijenio od 2015. godine). Riječ je uglavnom o velikim poduzećima koja su profitabilnost povećala podizanjem cijena usluga i proizvoda, tj. riječ je o poduzećima koja imaju monopol koji im osigurava država. Hvaliti se da je jedan monopolist kao što je HEP ostvarivao dobit, je smiješna. HEP je inače 2015. imao gotovo dvije milijarde kuna dobiti, odnosno 80 posto od ukupne dobiti svih javnih poduzeća. Znači Goran Marić koristi statističku manipulaciju da bi lagao glasače o efikasnosti državnih poduzeća, koja su uz to i monopolisti.

Spomenimo i odnos hrvatskih državnih poduzeća s drugim državama, da bi utvrdili gdje se nalazi taj neoliberalni kapitalizam koji nas uništava. Prema OECD-ovom pokazatelju obuhvata državnih poduzeća 2013. godine, obuhvat državnih poduzeća u Hrvatskoj je viši nego u Turskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Češkoj itd. (izvor: Petrović i Šonje, 2016.). nadalje, prema Institutu za javne financije, udio zaposlenih u javnim poduzećima u ukupnoj zaposlenosti je 2008. u RH iznosio 12,47 posto. Ako na to nadodamo i da je u općoj državi (ministarstva, lokalna i regionalna uprava itd.) bilo zaposleno 16,99% od ukupno zaposlenih u RH, dobijemo da je u Hrvatskoj 29,46 % zaposlenih radilo za državu. Imajmo na umu da su to brojke za predkriznu 2008. godinu, a da je u krizi broj zaposlenih u privatnom sektoru padao dok je broj zaposlenih u državnom sektoru blago rastao.

Citiram: "Na troškove promidžbe, informiranja i oglašavanja potrošeno je 612 milijuna kuna, i to HEP najviše, 145,8 milijuna kuna, pa HPB d.d. 113 milijuna kuna. Na troškove službenog puta u istom je razdoblju utrošeno 483 milijuna kuna, na troškove reprezentacije 172 milijuna kuna, uz napomenu da je njih deset potrošilo na reprezentaciju više nego svih ostalih 40 zajedno. Na donacije se potrošilo 239 milijuna kuna. Na otpremnine članova uprava u tih sedam godina potrošeno je 41,5 milijuna kuna. Na bonuse, nagrade i stimulacije članovima uprava dodatnih 25,8 milijuna kuna".

Gospodine Mariću, zašto državnom monopolistu treba bilo kakva promidžba i oglašavanje, pogotovo ona od 612 milijuna kuna? Kome se državni monopolist, kojemu država osigurava da bude jedini ili skoro jedini ponuditelj određene usluge, treba dodvoravati i uvjeravati da kupi njegovu uslugu? Potpuno rasipanje novca. Ostale brojke govore same za sebe.

U istom je intervjuu Marić još jednom pokazao koliko ne vjeruje slobodnom tržištu aludirajući na skrivenu ruku utemeljitelja moderne ekonomije Adama Smitha. Pročitajte njegov odgovor na novinarsko pitanje o kadroviranju i samo malo razmislite o tome koliko trule ideologije ima u njemu:

"Kadroviranje je uvijek osjetljiv dio svakog upravljanja. Tu je izloženost velika jer je više očekivanja od mogućnosti, pa ste uvijek ljudima krivi. Kadroviranje kao nijedan drugi posao troši reputaciju, ugled. Stvaranje takve fame predstavlja vrlo disciplinirano projektiranu krivotvorinu, a tom krivotvorinom upravlja moćan i poznat alat i pojam nevidljive ruke. Za nju je poznata uzrečica da nevidljiva ruka najjače savija i ugrožava odnose, ingerencije, vrijednosti, red. Nju pokreću goli interesi, ona je stoga slijepa, štetna, pa i opasna."

Mariću očito smeta nevidljiva ruka Adama Smitha (koja zapravo predstavlja silu tržišta, odnosno želju kupaca) i preferira "vidljivu" ruku (koja predstavlja državnu vlast). Jedina alternativa tržišnoj ekonomiji je planska, državna ekonomija koju u većoj mjeri mi u Hrvatskoj još uvijek imamo zahvaljujući takvim političarima na vlasti poput Gorana Marića i biračima HDZ-a kojima se očito takva ekonomska politika jako sviđa.

U svrhu skraćivanja teksta, jer želim da ga što više ljudi pročita, neću više navoditi podatke koji dokazuju da netko zbog koga je izmišljeno novo ministarstvo laže, a mogao bi se napraviti cijeli jedan znanstveni rad na temu "Sve laži Gorana Marića", mislim da je iz ovo malo navedenih podataka svakome razumnom čovjeku jasno kako se radi o osobi kojoj se ne može vjerovati.

Ministar Marić je samo još jedan od brojnih hrvatskih sljedbenika Karla Marxa, istog onoga čije su ideje bile korijen ideja koje su vladale u Jugoslaviji i SSSR-u, koje su za svoju provedbu zahtijevale progon neistomišljenika, masovna zatvaranja i mućenja i vladavinu jedne partije. Ako danas u Hrvatskoj u vladi jedne deklarativno demokršćanske stranke može sjediti ministar koji je javno štovatelj lika i djela Karla Marxa, čovjeka koji je mrzio religiju, čovjeka koji je postavio idejni okvir za komunizam, najdestruktivniju ideologiju 20. stoljeća po broju ubijenih, onda se hrvatskom narodu stvarno može prodavati bilo što dok god je zaogrnuto plaštom HDZ-a, bio to otvoreni komunist Marić ili etnobiznismen Pupovac.

  


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: