Ideologija puna paradoksa: Socijalisti bi trebali mrziti socijalnu državu

9.1.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Ideologija puna paradoksa: Socijalisti bi trebali mrziti socijalnu državu

Moram priznati da mi nije baš jasno zašto se današnji socijalisti, bar u Europi, bune i negoduju. Sve države EU su u principu socijalne zemlje, što znači zemlje u kojima država nudi većinu ili sve socijalne usluge, poput javnog zdravstva, mirovinskog osiguranja, osiguranja za nezaposlenem, a u širem smislu se mogu uključiti i subvencije, kvote, regulacije i sl. Naravno, intenzitet nije svuda isti i kreće se od sveobuhvatne socijalne države u Francuskoj do male socijalne države u Švicarskoj. Također je većina država prolazila kroz različite faze veličine socijalne države kroz povijest pa se ona nekada povećavala, a nekada smanjivala s obzirom na to koliko bi rasli i snižavali se njeni pozitivni i negativni efektu kroz vrijeme.

Iako biste možda pomislili da je koncept socijalne države osmislio jedan od otaca socijalizma i komunizma, ništa nije dalje od istine. Upravo suprotno, koncept socijalne države je osmislio jedan konzervativac, monarhist, aristokrat i pruski militarist. Nitko drugi nego Otto von Bismarck, kancelar pruskog kraljevstva i prvi kancelar Njemačkog carstva, ujedinitelj njemačkih zemalja, „željezni kancelar“. Prema politolozima Keesu van Kersbergenu i Barbari Vis, Bismarckova namjera je bila dati radnicima prava da ih integrira u društvenu hijerarhiju, da stvori povezanost radnika i države tako da ojača državu i njen utjecaj na radnike, da održi odnose autoriteta između socijalnih i statusnih društvenih skupina (tj. aristokracije i radništva) te uspostavljanje brane od uspona modernizirajući sila liberalizma i socijalizma. Čak je koristio termin „praktično kršćanstvo“ da opiše svoj program.

Svjedoci smo da današnja ljevica odbacuje sve s predznakom „konzervativno“, „aristokratsko“, „militantno“, a sve su to riječi koje opisuju osobu koja je smislila i implementirala prvu socijalnu državu. Sada kada to znaju, hoće li možda postati protivnici socijalne države? Naravno da ne, jer socijalna država od njih radi upravo ono zbog čega ju je Bismarck i zamislio, poslušne radnike sistema. Socijalna država je bila genijalan način na koji je jedan konzervativac kupio poslušnost socijalista militarističkoj i aristokratskoj državi, a oni taj dogovor prihvaćaju još i danas. Socijalna država je najbolji način kojim se ostvaruje kupovina političke poslušnosti, što vidimo i na primjeru Hrvatske. Svatko će glasati za onoga tko mu je dao određene socijalne privilegije. Činjenica da je nekome drugome država morala oteti određeni dio plodova njegova rada da bi transferirala njemu većini ljudi ne stvara problem. Zašto se većina ljudi protivi krađi i smatra da one koji je počine treba zakonski kažnjavati, a socijalne transfere, što su u principu otimanje novca od jednih da bi se dalo drugima, ne vide kao nešto moralno upitno?

Odgovor se možda krije u psihologiji, tj. u činjenici da su ljudi spremni raditi nemoralne stvari ako im netko s pozicije autoriteta kaže da odgovornost nije na njima i preuzme odgovornost na sebe. Taj fenomen je dosta dobro opisan i dokazan, kao npr. Stanfordski zatvorski pokus i Milgramov pokus, te se čini da isti procesi upravljaju ljudskim odobravanjem socijalne države. U političkom procesu se to ostvaruje biranjem političara koji provode socijalističke politike i oporezivanjem kradu jednima da bi dali drugima, pri čemu oni koji su neto primatelji u tom procesu ne smatraju da se radi o krađi. A zaista se radi o istom principu, otimanju drugima da bi okoristio sebe, samo što u slučaju oporezivanja odgovornost za „krađu“ preuzima država i tako oslobađa „otimače“ od moralne odgovornosti.

Ljudi glasaju za političke opcije koje im obećavaju više novca iz državnog proračuna, a političke elite do tih sredstava dolaze većim oporezivanjem. Malo tko bi sam išao po kućama bogatijih od sebe i prisiljavao ih da im daju svoj novac, ali zato im je sasvim prihvatljivo da to čine posredno preko države i glasanjem za političare koji obećavaju uzeti jednima da bi dali drugima. Jedno se naziva krađa i nezakonito je, a drugo nazivamo oporezivanje i poželjno je. Problem koji se s vremenom javlja je to što takav način postaje norma, tj. glasači biraju političare koji im nude sve više i više jer svaki sljedeći političar mora obećati dodatna socijalna prava da bi bio izabran i proces se kao lavina nastavlja sve dok otimačina ne postane toliko intenzivna da destimulira skoro sav stvaralački i radni potencijal, a društvo cijeni samo oteto, a ne stvoreno; samo otimače, a ne stvaratelje. Uspostavlja se društveni narativ u kojem su stvaratelji sebični jer ne žele predati sve veći dio plodova svog stvaranja, a otimači su moralno superiorni i odriješeni od bilo kakve odgovornosti.


Posljednji stadij je društvo u kojem se rad i stvaranje kažnjavaju i u kojem nitko ne želi raditi jer zna da će se morati odreći velikog dijela plodova toga rada.

 Kakvo je stanje socijalne države zadnjih desetljeća i vidi li se ta tendencija nagomilavanja?

Prema podacima OECD-a udio izdataka socijalne države je rastao od 14,9% BDP-a 1980. do 21% 2016. godine. U određenim zemljama se udio skoro udvostručio (Australija od 10,3% 1980. na 19,1% 2016., Finska 17,7% na 30,08%, Italija 17,4% na 28,9%, Portugal s 9,5% na čak 24,1%...) dok je u drugima rastao sporije (Kanada 13,3% na 17,2%, Njemačka 21,8% na 25,3%, Irska 15,7% na 16,1%...), ali je trend povećanja univerzalan za sve zemlje OECD-a. Ima i nekoliko iznenađenja, pa je tako udio socijalnih izdataka socijalne države u Kanadi niži nego u SAD-u (17,2% vs. 19,3%) iako je povijesno bio neznatno niži u Kanadi, ali se u SAD-u naglo povećao u razdoblju 2005.-2010., što se poklapa sa zadnjim mandatom predsjednika George W. Busha i prvom godinom prvog mandata Baracka Obame. Veliko iznenađenje je i Nizozemska koja je jedina smanjila udio izdataka socijalne države s 23,3% 1980. na 22% 2016. te Izrael koji je također postupno smanjivao udio izdataka socijalne države u BDP-u. I Apsolutni rekorder je Grčka koja je udio socijalne države u BDP-u u razdoblju 1980.-2016. skoro utrostručila od 9,9 na 27%.

Slika 1. Udio izdataka socijalne države u BDP-u po državama članicama OECD, 2013.



Jedan od razloga zašto se socijalna država stalno uvećava je taj što je jednom donesene socijalne mjere jako teško ukinuti, tj. politički skupo i političari inače to izbjegavaju da ne bi ostali bez podrške biračkog tijela. Izgleda da kod socijalnih izdvajanja vrijedi efekt lavine, tj. da se socijalna država samo nagomilava i postaje sve veća i veća. Činjenica je da ljudi ne vole kada im se oduzimaju prava jer jednom stečena prava počinju smatrati dijelom normalnosti i naviknu se na njih. Država na taj način postupno čini ljude ovisnima o sebi i oni u određenom trenutku glasaju po političkom ključu zadržavanja i/ili osiguravanja većih privilegija, a svatko tko se zalaže da smanjivanje već stečenih privilegija je osuđen na politički neuspjeh. Time se stvara „država dadilja“ koja brine za sve i svakoga te su svi ovisni o njoj.

Ako prihvatimo teoriju da kapitalizam postupno propada zadnjih desetljeća, a istodobno vidimo da zadnjih desetljeća gotovo u svakoj zemlji raste udio socijalne države, možemo li onda pretpostaviti da kapitalizam propada upravo zbog previše socijalističkih elemenata? Ako su ljevičari u pravu i ako kapitalizam treba „ljudsko lice“, koje bi se ostvarilo većom ulogom socijalne države, a socijalna država raste dosta snažno od 1980., znači li to da upravo to „ljudsko lice“ dovodi do sve goreg gospodarskog stanja? Socijalistički narativ kaže da se gospodarski treba vratiti u vrijeme prije 80-ih i 90-ih, kada je navodno utjecaj države bio veći, a 80-ih i 90-ih počinje faza „neoliberalizma“. Međutim, podaci sasvim opovrgavaju tu tvrdnju i pokazuju da je socijalna država neprekidno rasla u većini zemalja baš od 1980. godine pa nadalje.

Socijalisti u ovom slučaju imaju dva izbora:
1) promijeniti priču o propasti kapitalizma u priču o procvatu kapitalizma uslijed povećanja socijalne države ili
2) priznati da velika socijalna država ne stvara dobre socioekonomske uvjete te se okrenuti tržišnim mehanizmima zaštite radnika.

Ili mogu priznati i da su ustvari samo prikriveni komunisti i otvoreno izgovarati parolu koja je zadnja linija obrane na koju se povlače kada ostanu bez svih argumenata, a to je "Socijalizam može funkcionirati samo kada cijeli svijet bude socijalistički."



VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
SVIJET
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Škola

PIŠE: LIBERAL.HR

Prema Bastiatu, svaka vlada ima samo tri izbora: 1) nekolicina pljačka većinu, 2) svatko pljačka svakoga i 3) nitko ne pljačka nikoga. Koju od te tri vlade žele Žuti prsluci?

Žuti prsluci su na teži način naučili da je Bastiat bio u pravu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Teško je nabrojati sve populističke izjave i obećanja u ovoj kampanji pa ću izdvojiti samo one najgore.

Top lista populista (izdanje EU izbori 2019.)

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

83-godišnjak je pucao kroz ulazna vrata kad je shvatio da netko pokušava provaliti. Ubio je 25-godišnjeg mladića. Sad ga žele poslati u zatvor.

Mediji provode javni linč nad nevinim čovjekom i pomažu državi da ga dokrajči. Njegov grijeh? Branio se od provalnika.

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Smatraju li SDP-ovci u Odboru za nagrade da gradonačelnik nije to zaslužio, da su proračuni za koje su i sami glasali - zajebancija?

Nominirala sam Obersnela za nagradu grada Rijeke zbog manjka u proračunu. Njegov odbor je odbio nominaciju...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za Katarinu Peović rad u call centru je robovanje, a konobarenje je ispod časti.

Poslovi kojih se drugovi iz Radničke fronte najviše boje

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Hrvatska nije deindustrijalizirana. Našoj industriji bi išlo puno bolje da je država ne ʼštitiʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Korupcijska afera u Austriji završila je ekspresno, za hrvatske pojmove iznenađujuće. Kod nas slične stvari završavaju posve drugačije.

Koja je razlika između Hrvatske i civiliziranih država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je da planira preuzeti HSLS, osvojiti 10 posto na izborima i onda mijenjati nacionalnu politiku.

Hrebak pruža ruku Pametnom: ʼTreba nam jedna snažna liberalna opcijaʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za jedne ljubitelje zločinaca tolerancija i ljubav, za druge zatvor. To je Hrvatska po njenoj mjeri.

Anka kaže da je u spotu s Che Guevarom pokazala ʼtolerancijuʼ. Hoće li tako i s ustašofilima?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Justin Amash je na Twitteru objavio da je Trump učinio stvari koje su za impeachment, a 'strančevanje' narušava sustav provjera i ravnoteže vlasti.

Ovo je prvi republikanac u Kongresu koji poziva na Trumpovu smjenu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ideja o odšteti zbog iseljavanja radnika je toliko luda da ju je predlagao i Joseph Stiglitz. Da, on je uvaženi ekonomist, ali i socijaldemokrat.

Mostovac brani Petrova citatom iz knjige ekonomista koji je hvalio Chavezovu ekonomsku politiku

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: