Ideologija puna paradoksa: Socijalisti bi trebali mrziti socijalnu državu

9.1.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Ideologija puna paradoksa: Socijalisti bi trebali mrziti socijalnu državu

Moram priznati da mi nije baš jasno zašto se današnji socijalisti, bar u Europi, bune i negoduju. Sve države EU su u principu socijalne zemlje, što znači zemlje u kojima država nudi većinu ili sve socijalne usluge, poput javnog zdravstva, mirovinskog osiguranja, osiguranja za nezaposlenem, a u širem smislu se mogu uključiti i subvencije, kvote, regulacije i sl. Naravno, intenzitet nije svuda isti i kreće se od sveobuhvatne socijalne države u Francuskoj do male socijalne države u Švicarskoj. Također je većina država prolazila kroz različite faze veličine socijalne države kroz povijest pa se ona nekada povećavala, a nekada smanjivala s obzirom na to koliko bi rasli i snižavali se njeni pozitivni i negativni efektu kroz vrijeme.

Iako biste možda pomislili da je koncept socijalne države osmislio jedan od otaca socijalizma i komunizma, ništa nije dalje od istine. Upravo suprotno, koncept socijalne države je osmislio jedan konzervativac, monarhist, aristokrat i pruski militarist. Nitko drugi nego Otto von Bismarck, kancelar pruskog kraljevstva i prvi kancelar Njemačkog carstva, ujedinitelj njemačkih zemalja, „željezni kancelar“. Prema politolozima Keesu van Kersbergenu i Barbari Vis, Bismarckova namjera je bila dati radnicima prava da ih integrira u društvenu hijerarhiju, da stvori povezanost radnika i države tako da ojača državu i njen utjecaj na radnike, da održi odnose autoriteta između socijalnih i statusnih društvenih skupina (tj. aristokracije i radništva) te uspostavljanje brane od uspona modernizirajući sila liberalizma i socijalizma. Čak je koristio termin „praktično kršćanstvo“ da opiše svoj program.

Svjedoci smo da današnja ljevica odbacuje sve s predznakom „konzervativno“, „aristokratsko“, „militantno“, a sve su to riječi koje opisuju osobu koja je smislila i implementirala prvu socijalnu državu. Sada kada to znaju, hoće li možda postati protivnici socijalne države? Naravno da ne, jer socijalna država od njih radi upravo ono zbog čega ju je Bismarck i zamislio, poslušne radnike sistema. Socijalna država je bila genijalan način na koji je jedan konzervativac kupio poslušnost socijalista militarističkoj i aristokratskoj državi, a oni taj dogovor prihvaćaju još i danas. Socijalna država je najbolji način kojim se ostvaruje kupovina političke poslušnosti, što vidimo i na primjeru Hrvatske. Svatko će glasati za onoga tko mu je dao određene socijalne privilegije. Činjenica da je nekome drugome država morala oteti određeni dio plodova njegova rada da bi transferirala njemu većini ljudi ne stvara problem. Zašto se većina ljudi protivi krađi i smatra da one koji je počine treba zakonski kažnjavati, a socijalne transfere, što su u principu otimanje novca od jednih da bi se dalo drugima, ne vide kao nešto moralno upitno?

Odgovor se možda krije u psihologiji, tj. u činjenici da su ljudi spremni raditi nemoralne stvari ako im netko s pozicije autoriteta kaže da odgovornost nije na njima i preuzme odgovornost na sebe. Taj fenomen je dosta dobro opisan i dokazan, kao npr. Stanfordski zatvorski pokus i Milgramov pokus, te se čini da isti procesi upravljaju ljudskim odobravanjem socijalne države. U političkom procesu se to ostvaruje biranjem političara koji provode socijalističke politike i oporezivanjem kradu jednima da bi dali drugima, pri čemu oni koji su neto primatelji u tom procesu ne smatraju da se radi o krađi. A zaista se radi o istom principu, otimanju drugima da bi okoristio sebe, samo što u slučaju oporezivanja odgovornost za „krađu“ preuzima država i tako oslobađa „otimače“ od moralne odgovornosti.

Ljudi glasaju za političke opcije koje im obećavaju više novca iz državnog proračuna, a političke elite do tih sredstava dolaze većim oporezivanjem. Malo tko bi sam išao po kućama bogatijih od sebe i prisiljavao ih da im daju svoj novac, ali zato im je sasvim prihvatljivo da to čine posredno preko države i glasanjem za političare koji obećavaju uzeti jednima da bi dali drugima. Jedno se naziva krađa i nezakonito je, a drugo nazivamo oporezivanje i poželjno je. Problem koji se s vremenom javlja je to što takav način postaje norma, tj. glasači biraju političare koji im nude sve više i više jer svaki sljedeći političar mora obećati dodatna socijalna prava da bi bio izabran i proces se kao lavina nastavlja sve dok otimačina ne postane toliko intenzivna da destimulira skoro sav stvaralački i radni potencijal, a društvo cijeni samo oteto, a ne stvoreno; samo otimače, a ne stvaratelje. Uspostavlja se društveni narativ u kojem su stvaratelji sebični jer ne žele predati sve veći dio plodova svog stvaranja, a otimači su moralno superiorni i odriješeni od bilo kakve odgovornosti.

Posljednji stadij je društvo u kojem se rad i stvaranje kažnjavaju i u kojem nitko ne želi raditi jer zna da će se morati odreći velikog dijela plodova toga rada.

 Kakvo je stanje socijalne države zadnjih desetljeća i vidi li se ta tendencija nagomilavanja?

Prema podacima OECD-a udio izdataka socijalne države je rastao od 14,9% BDP-a 1980. do 21% 2016. godine. U određenim zemljama se udio skoro udvostručio (Australija od 10,3% 1980. na 19,1% 2016., Finska 17,7% na 30,08%, Italija 17,4% na 28,9%, Portugal s 9,5% na čak 24,1%...) dok je u drugima rastao sporije (Kanada 13,3% na 17,2%, Njemačka 21,8% na 25,3%, Irska 15,7% na 16,1%...), ali je trend povećanja univerzalan za sve zemlje OECD-a. Ima i nekoliko iznenađenja, pa je tako udio socijalnih izdataka socijalne države u Kanadi niži nego u SAD-u (17,2% vs. 19,3%) iako je povijesno bio neznatno niži u Kanadi, ali se u SAD-u naglo povećao u razdoblju 2005.-2010., što se poklapa sa zadnjim mandatom predsjednika George W. Busha i prvom godinom prvog mandata Baracka Obame. Veliko iznenađenje je i Nizozemska koja je jedina smanjila udio izdataka socijalne države s 23,3% 1980. na 22% 2016. te Izrael koji je također postupno smanjivao udio izdataka socijalne države u BDP-u. I Apsolutni rekorder je Grčka koja je udio socijalne države u BDP-u u razdoblju 1980.-2016. skoro utrostručila od 9,9 na 27%.

Slika 1. Udio izdataka socijalne države u BDP-u po državama članicama OECD, 2013.



Jedan od razloga zašto se socijalna država stalno uvećava je taj što je jednom donesene socijalne mjere jako teško ukinuti, tj. politički skupo i političari inače to izbjegavaju da ne bi ostali bez podrške biračkog tijela. Izgleda da kod socijalnih izdvajanja vrijedi efekt lavine, tj. da se socijalna država samo nagomilava i postaje sve veća i veća. Činjenica je da ljudi ne vole kada im se oduzimaju prava jer jednom stečena prava počinju smatrati dijelom normalnosti i naviknu se na njih. Država na taj način postupno čini ljude ovisnima o sebi i oni u određenom trenutku glasaju po političkom ključu zadržavanja i/ili osiguravanja većih privilegija, a svatko tko se zalaže da smanjivanje već stečenih privilegija je osuđen na politički neuspjeh. Time se stvara „država dadilja“ koja brine za sve i svakoga te su svi ovisni o njoj.

Ako prihvatimo teoriju da kapitalizam postupno propada zadnjih desetljeća, a istodobno vidimo da zadnjih desetljeća gotovo u svakoj zemlji raste udio socijalne države, možemo li onda pretpostaviti da kapitalizam propada upravo zbog previše socijalističkih elemenata? Ako su ljevičari u pravu i ako kapitalizam treba „ljudsko lice“, koje bi se ostvarilo većom ulogom socijalne države, a socijalna država raste dosta snažno od 1980., znači li to da upravo to „ljudsko lice“ dovodi do sve goreg gospodarskog stanja? Socijalistički narativ kaže da se gospodarski treba vratiti u vrijeme prije 80-ih i 90-ih, kada je navodno utjecaj države bio veći, a 80-ih i 90-ih počinje faza „neoliberalizma“. Međutim, podaci sasvim opovrgavaju tu tvrdnju i pokazuju da je socijalna država neprekidno rasla u većini zemalja baš od 1980. godine pa nadalje.

Socijalisti u ovom slučaju imaju dva izbora:
1) promijeniti priču o propasti kapitalizma u priču o procvatu kapitalizma uslijed povećanja socijalne države ili
2) priznati da velika socijalna država ne stvara dobre socioekonomske uvjete te se okrenuti tržišnim mehanizmima zaštite radnika.

Ili mogu priznati i da su ustvari samo prikriveni komunisti i otvoreno izgovarati parolu koja je zadnja linija obrane na koju se povlače kada ostanu bez svih argumenata, a to je "Socijalizam može funkcionirati samo kada cijeli svijet bude socijalistički."

Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Od nacionalizacije gospodarskih divova i ulaganja u masivne socijalne programe do redova za kruh i života u konstantnom strahu razlika je samo u nekoliko godina.

Propast politike ʼdobrih namjeraʼ: Neimaština i očaj u Venezueli kao u ratnim zonama

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Bosanskohercegovački novinar je iznio niz neistina i nebuloza o hrvatskom i turskom turizmu.

Zašto mediji prenose dezinformacije o hrvatskom i turskom turizmu koje je proširio Erdoganov fan?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Najveći pobornik povećanja minimalne plaće u SAD-u na 15 dolara po satu, svoje radnike plaća manje od toga.

Pobuna radnika u Sandersovom stožeru: Traže veće plaće i tvrde da su izrabljivani

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Oni koji se najviše kunu u poštenje, često nisu takvi kako se predstavljaju u javnosti. Pogledajte kako izgledaju postupci Povjerenstva za sukob interesa protiv nekih članova Mosta i Živog zida.

Treći putevi, poštenje i sukob interesa

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nakon Islanda i Švedske, lijevu vladu dobile su ove godine Finska i Danska. Još je samo Norveška ostala kao posljednji bastion konzervativno-liberalne uprave.

Skandinavija je ozbiljno skrenula ulijevo, ali najzanimljivija je nova premijerka Danske

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dennis Prager svjedočio je pred američkim Senatom gdje je ponovio svoje optužbe da Youtube cenzurira 20 posto njegovog sadržaja, i to 'samo zato što je konzervativac'.

Konzervativni youtuber, koji optužuje Google za cenzuru, manje je ʼcenzuriranʼ od ljevičara

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Primijetio sam da jako puno ljudi ne razumije kako funkcionira ovaj temeljni zakon tržišne ekonomije pa je potrebno objasniti na najjednostavniji način.

Ekonomija za neznalice (1): Zakon ponude i potražnje

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Liberalima bi trebalo biti važno samo da svi imamo jednako pravo kandidature i jednake mogućnosti. Ishod ne smije ovisiti o našim urođenim karakteristikama.

Zašto se liberali trebaju suprotstaviti spolnim kvotama

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novi ministar razvoja i investicija najavljuje porezne rezove i ukidanje zakonskih barijera za poslovanje i investiranje.

Nova grčka vlada najavljuje zaokret: ʼGrčka će postati najprivlačnija država za strane investitoreʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iako se Ursuli von der Leyen može spočitati puno objektivnih primjedbi na njen rad i program, našim oporbenim zastupnicima smeta samo njena nacionalnost.

Sinčić i Kolakušić sramote Hrvatsku pred cijelom Europom

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iz njegovog pitanja premijeru ispada kao da su domaći poslodavci dobri, a strani poslodavci krše radnička prava. Ali većina Hrvata se s njim ne slaže.

Hrvati preferiraju strane poslodavce, a Grmoja ih želi otjerati iz Hrvatske

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska je po udjelu radnika, zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, na razini Njemačke i Austrije.

Kulić obmanjuje javnost: Mit o deindustrijalizaciji Hrvatske

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: