Ima li na hrvatskoj političkoj sceni mjesta za ideje?

Ovako otprilike izgleda političko tržište i politička borba u Hrvatskoj – dvije velike interesne skupine, pod tankom fasadom političkih stranaka, natječu se za relativno dobro plaćena radna mjesta. Najvažnije je u samoj stranci doći do utjecaja i vodećih pozicija, a dalje sve ide inercijom.

U nedostatku ikakve smislene ponude, birači se vraćaju na tvorničke postavke, biraju ili prema ideologiji ili prema principu manjeg zla. Takvom inercijom je čak i SDP uspio izboriti dva mandata i kao što im je rekao vođa Zoki, čak i kad nisu radili ništa, nešto se dogodilo.

Kad pogledate unatrag, najuzbudljivije političke borbe događale su se unutar stranaka, a ne na izborima. Od HDZ-ovskih pučeva, prevrata i izbacivanja bivših predsjednika, do SDP-ovske očajne potrebe da se prikažu modernom i demokratskom strankom istovremeno dok namještaju izbore, izbacuju nepodobne, dijele se u klanove i svađaju se po medijima kao babe na pazaru.

Zadnja tužna epizoda je Bernardićevo očajničko držanje za funkciju na kojoj ga nitko ne želi, a on nema sposobnosti, operativne pameti niti valute kojom bi kupio članove. Poznato je da u ovakvom modelu vođa opstaje dok donosi plaćena mjesta i egzistenciju članovima. Stoga je popis potpisnika pisma protiv sirotog Bere, skupa s navedenim funkcijama, najbolji dokaz za to. Svi ti ljudi ovise o stranci i predsjedniku da ih prije izbora postavi na izgledna mjesta na listama ili da ih nakon dobrih rezultata imenuje. Ako je predsjednik očito beskoristan kao Bero, u redove drugog i trećeg ešalona se uvlači egzistencijalni strah i padaju u vodu sve priče o zajedništvu i kreće borba.

HDZ ima identičnu unutarnju dinamiku, razlike su u izvedbi, oni su malo grublji, kad krenu onda tu ulaze i zaštitari, izbacuju se predsjednici dok ne dođe novi vođa koji će osigurati općine, županije, saborskih mjesta, agencije i ministarstva.

Postaviti pitanje gdje su tu političke ideje i nekakva vizija razvoja države je presmiješno. Toga nema ni u tragovima, a posebna tragikomedija su programi tih, navodno, političkih stranaka. Od Plana 21, plan Hrvatska raste, Kukuriku koalicija, Karamarkov bavarski institut...Ideja vodilja je sklepaj nešto fraza, lijepih želja i nekakvu koaliciju, važno je prebaciti neki broj ruku u Saboru i onda će se raspodijeliti plijen.

Čak i u toj raspodjeli nema previše romantike, ideja, sposobnih kandidata, pa se mjesta dijele matematički precizno – tebi toliko ministara i zamjenika, meni ovoliko direktora javnih poduzeća dok se članstvo proporcionalno ne namiri.

Iz toga razloga smo gledali još jednu tužnu epizodu ministra Pavića, koji siroti predstavlja mirovinsku kvazi reformu o kojoj očito nema pojma niti mu je jasno o čemu priča, poziva gospođu Ljubicu koja se zapravo zove Ljiljana da mu pomogne, pokupi na sebe svu rezultirajuću zgroženost i napade javnosti. U takvom sustavu ministar ne mora biti stručnjak niti bar okvirno znati čime se bavi pa se zato i često rotiraju. Ministar ne mora, ne može, a najčešće nije ni sposoban samostalno voditi politiku u svom resoru, nego provodi nekakve mjere smišljene od vođe i bavi se formalnim tričarijama poput zakona koji se ionako ne provode.

Ponekad se pojave ideje da ministarstva preuzmu ugledni i stručni ljudi, ali takvi bježe glavom bez obzira od takvog sustava jer im ne treba javno sramoćenje. Kao rezultat, mjesta popunjavaju oportunisti, karijeristi i stranačka treća liga – negativna selekcija u punom sjaju.

Međutim, takav model se troši i lagano ide svom kraju. HDZ se srozao od Tuđmana, preko Sanadera do Jace, Karamarka i Plenkovića. SDP je brže propao pa od Račana spao na Zokija i sad na Beru što je već terminalna faza. Negativna selekcija i veliki vođe postupno donose svoje učinke, u strankama je ostao samo zadnji očaj, oni inače nezapošljivi, ni po čemu posebni, ljudi s posebnom potrebom da im netko nađe posao.

Putem su se pojavljivali razni treći putevi koje su ove dvije stranke lako mogle pomesti ili kupiti. Sad kad se te stranke raspadaju, treći putevi su ili kompromitirani ili klize u lijevo ili desno ludilo. U svakom slučaju, možda spas ne treba tražiti u ekonomskoj propasti koja bi nas trgnula, nego u propasti ovakvog političkog modela koji će sam sebe pojesti.

E sad, kad bi ga još uspjeli zamijeniti nečim što nije sasvim van pameti, možda bi i bilo šanse da se Hrvatska donekle izvuče iz stagnacije.