Slučaj prijavljenog nasilja u obitelji župana Požeško-slavonske županije ponovno je potegao pitanje nasilja nad ženama, a feministice i njihovi protagonisti u medijima su to povezali sa zaštitom "ženskih prava". Kao i obično, naš je narod sklon svakom problemu pogrešno detektirati uzroke i motive, pa tako i u ovakvim slučajevima problem nasilja u našem društvu, loših zakona, korumpiranog pravosuđa i još goreg funkcioniranja državnog aparata mi smo nekako sveli na problem "nasilja nad ženama".

Rezultat patrijarhata

Pa je tako postalo normalno da se u javnim raspravama o borbi protiv obiteljskog nasilja sugovornika diskvalificira argumentom "Vi niste žensko pa ne možete o tome govoriti" i taj je argument općeprihvaćen. Polazimo, naravno, svi od pretpostavke kako su muškarci fizički jači, što samim time dovodi do pretpostavke da moraju biti i agresivniji, skloniji nasilju nad slabijima, miroljubivima, a to su - žene. Kao argumenti za ovakve predrasude daju se povijesni razlozi, npr. muškarci su ranije imali pravo glasa, što nas navodi da smo "i dalje patrijarhalno društvo" pa žene nisu dovoljno "zaštićene" u odnosu na svoje agresivne životne partnere s kojima su, eto, primorane živjeti i trpjeti redovitu agresiju.

Upravo opisano rezoniranje i takav pogled na svijet dokaz je tog "patrijarhata" jer je riječ o skupu predrasuda uvjetovanih razmišljanjem otprije 100 godina i nedostatkom realnog i kritičkog promišljanja. Kod nas patrijarhat još uvijek postoji, a najveći su mu protagonisti mahom oni koji se deklarativno bore protiv njega. Jer oni dijele ljudsku vrstu na muškarce i žene, u njihovim je očima muškarac po defaultu agresivac dok ne dokaže suprotno i, kao takav, treba imati manja zakonska i društvena prava kako bi se prirodno izjednačio s miroljubivom ženom. Muškarac može dokazati da je ipak "dobar" samo tako ako prizna svoju krivnju i prihvati činjenicu da mu je patrijarhat nametnuo hrpu privilegija zbog kojih se mora pokajati.

SAD: Žene podjednako, ako ne i više, sklone nasilju u obitelji

Što kažu službene statistike, a što kažu znanstvena istraživanja?

U Hrvatskoj je, upravo zbog gore opisanih predrasuda, još uvijek velika sramota prijaviti zlostavljanje ili nasilje u obitelji ako si muškarac. Pogotovo u malim sredinama. Kad žena prijavi obiteljsko nasilje, naići će na razumijevanje zajednice i javnosti, naići će na empatiju i nitko normalan neće njenu prijavu dovoditi u pitanje. Kad muškarac to isto napravi, vrlo vjerojatno će naići na podsmjehivanje, neće mu vjerovati i još će ga ismijavati. Stoga ne čudi da je udio prijavljenog obiteljskog nasilja u Hrvatskoj i dalje u korist žena iako se i to drastično mijenja s vremenom. U Varaždinskoj županiji, primjerice, lani su muškarci bili žrtve svakog drugog obiteljskog nasilja.

Općenito kod nas se o tome ne priča. U SAD-u se o tome govori malo otvorenije te je provedeno 200-tinjak istraživanja koja dokazuju kako su obiteljskom nasilju podjednako skloni muškarci i žene. Prema službenim podacima FBI-a muškarci su žrtve ubojstva u skoro 80% slučajeva. Čak i kod obiteljskog nasilja te kriminaliteta među partnerima muškarci su češće žrtve nego počinitelji. Dva istraživanja koja su se služila različitom metodologijom - Nacionalni izvještaj o nasilju nad ženama i Nacionalni izvještaj o nasilju među intimnim partnerima - došla su do gotovo identičnih rezultata: žrtve nasilja među partnerima podjednako su muškarci i žene.

Miroljubive kraljice

Američki Nacionalni biro za ekonomska istraživanja došao je do zanimljivog zaključka: ženski vladari su kroz povijest bili skloniji ratovanju i osvajanjima od muškaraca. Istraživali su povijest europskih naroda od 15. do 20. stoljeća. Kad god su se žene našle na čelu neke države, bila je 30% veća šansa da će se njihova zemlja sukobiti sa susjednim državama, tako da pada u vodu i mit kako su žene po defaultu miroljubive, a muškarci skloniji agresiji.

Bijeg od pravih problema - nametanje ideologije

Zašto sve ovo pišem? Pokušavam vam objasniti da nasilje nema rod, nacionalnost, rasu, seksualnu orijentaciju...Nema, sorry, feministice! Mi se trebamo prije zapitati kako se može dogoditi da biramo nasilnike u parlament, za gradonačelnike i župane, kakvo smo društvo koje tolerira i traži izgovore za nasilnike, bez obzira na njihov spol ili političku pripadnost. Svaki pokušaj feminiziranja ove teme osuđen je na propast jer ne drži vodu. Ne postoje "ženska" i "muška" prava. Postoje ljudska prava. Svaka osoba ima pravo na tjelesni integritet, duševni mir i da ne bude žrtva agresije. Svaka inicijacija agresije mora doživjeti društvenu i javnu osudu. Sve ostalo je relativiziranje i pokušaji da se ova vrlo ozbiljna tema svede na ideologiju i političku borbu za povlastice.