Rezultati ispitivanja financijske pismenosti pokazuju da je Hrvatska, slično kao i u bogatstvu po stanovniku, pri dnu ljestvice država članica EU. Nedavno ispitivanje javnosti HRejting na HRT-u, na temu inflacije, samo je potvrdilo ovu vrlo poraznu statistiku - Hrvatska je zemlja generalno ekonomski nepismenog stanovništva.

Uzrok inflacije

Na pitanje koji su uzroci rasta cijena u našoj zemlji, ovakvi su odgovori ispitanika:

- 19,8% smatra da je uzrok pohlepa trgovaca, uvoznika, prijevoznika, ugostitelja, hotelijera
- 16,4 posto smatra da su cijene narasle zbog uvođenja eura
- 13,8 posto smatra da je izostala kontrola rasta cijena
- 11,6 posto da je naša ekonomija neefikasna, odnosno da Hrvatska proizvodi nedovoljno hrane.

Primijetit ćete da su svi odgovori, koje je HRT ponudio ispitanicima, diletantski netočni i manipulativni. Primijetit ćete da uopće nije ponuđena opcija da je inflacija posljedica prekomjerne državne potrošnje i proračunskog deficita. Primijetit ćete, također, da je ukupan zbroj postotaka svih ponuđenih odgovora oko 61 posto - znači da je 39 posto ispitanika moralo odgovoriti "ne znam" ili "ništa od navedenog". To daje malo nade da ipak ima udio pismenih, koji su znali da su svi ponuđeni odgovori netočni.

Kako znamo da je HRT ponudio diletantski netočne i manipulativne odgovore? Vrlo jednostavno možemo ispitati svaki od njih.

Prva teorija - pohlepa. Zašto tek sada? Što je bilo s trgovačkom pohlepom do 2021., sve te godine dok inflacija nije prelazila 2,5 posto? Jesu li se trgovci i uvoznici jednog jutra probudili i rekli: "Dosad smo bili dobri i nismo htjeli zaraditi više. Odsad ćemo biti pohlepni i povisivati cijene Hrvatima"? Ako netko ozbiljno vjeruje u ovu tezu, zaslužio je nagradu za naivca godine.

Druga teorija - zbog uvođenja eura. Pobornici ove teorije moraju biti izrazito slabo inteligentne osobe jer postoji bezbroj načina da se ta teorija razbije na komadiće. Prvo - Hrvatska je imala najvišu stopu inflacije prije uvođenja eura. Drugo, da su se zbog promjene valute mijenjale cijene, to bi bilo jednokratno - ne bi bio proces koji traje godinama. Treće - trenutno najveću stopu inflacije među zemljama članicama EU ima Rumunjska, a ona nema euro. Inflacija nema apsolutno nikakve veze s valutom plaćanja, pogotovo kad znamo da je hrvatska kuna bar 10 godina prije uvođenja eura već bila čvrsto vezana za euro, pa nije imala veću inflaciju do 2021. godine.

Treća teorija - nedovoljna kontrola cijena. Hrvatska vlada je u više navrata tijekom proteklih par godina uvela kontrole cijena stotina artikala pa to nije zaustavilo inflaciju. Da je kontrolirala cijene svih ili većine artikala, to bi dovelo do nestašica. Mnoge vlade diljem svijeta borile su se na taj način protiv inflacije, a najradikalniji primjeri su u Venezueli i Kubi gdje su kontrole cijena dovele do totalnog siromaštva.

Kako znate da je netko potpuno ekonomski nepismen? Kada predloži vladinu kontrolu cijena kao sredstvo borbe protiv inflacije.

Četvrta teorija - da Hrvatska proizvodi premalo hrane - ima ipak najmanje smisla od svih navedenih. Već na prvu to bi moralo svakoj imalo inteligentnoj osobi podići obrve jer postavlja se pitanje kad je to Hrvatska proizvodila više hrane da bi cijene sad zbog toga rasle. Jer rast cijena znači promjenu, znači da bismo onda trebali proizvoditi sve manje ako cijene rastu sve više.

Ali pustimo logiku, nju su Hrvati odbacili davnih dana. Pogledajmo činjenice, brojke. Proizvodnja hrane u Hrvatskoj čini oko 3% nacionalnog BDP-a. Mislite da je to premalo? Možda u odnosu na Poljsku, ali ne u odnosu na Njemačku gdje proizvodnja hrane čini manje od 1% BDP-a ili Singapur gdje je proizvodnja hrane ispod 0,1% njihovog BDP-a.

Ako je premala proizvodnja hrane uzrok inflacije cijena, onda bi u Njemačkoj, a pogotovo u Singapuru, inflacija sad trebala biti nekoliko puta veća nego u Hrvatskoj. Zar ne?

Ali evo. Godišnja stopa inflacije u Njemačkoj je u kolovozu iznosila 2,1 posto, u Singapuru 0,5%, a u Hrvatskoj 4,6 posto. Dakle, teorija o inflaciji kao rezultatu preslabe proizvodnje hrane pada u vodu. U takve teorije mogu povjerovati oni koji općenito trgovinu shvaćaju kao nešto loše i koji vjeruju da se čovjeku više isplati da sam proizvodi sve što mu treba umjesto da to kupi od onoga tko se specijalizirao za proizvodnju baš toga.

To su u isto vrijeme nultosumaši, ljudi koji misle da je svaka trgovinska transakcija nešto što koristi jednoj strani, a šteti drugoj; koji misle da se čovjek može obogatiti samo na štetu drugog čovjeka. To je odlika ekonomske nepismenosti.

Točno je to da su trgovci pohlepni jednako kao i svi drugi. Problem je samo u tome što ni trgovci ni uvoznici, ni proizvođači nemaju stroj za tiskanje novca i ne mogu povećati stanje na računima svojih kupaca. Oni mogu odrediti cijene na svojim policama kakve bi oni htjeli, ali ako nema kupaca koji imaju toliko novca i koji su voljni toliko platiti, to im neće ništa vrijediti.

Samo Vlada može trošiti više od onoga što je zaradila, odnosno prihodovala od poreza. Kada vlada troši više od onoga što je zaradila (a to hrvatska vlada čini), onda se povećava količina novca na tržištu. Ta količina novca nema nikakvog temelja u povećanoj proizvodnji ili produktivnosti, a to znači da se količina raspoloživih dobara i usluga nije povećala. To znači da će dobra i usluge poskupjeti. Tako dolazi do inflacije.

Možemo reći da je riječ o pohlepi, ali ne trgovačkoj. Riječ je o pohlepi sindikata u javnim službama. Od 2021. godine do danas prosječna plaća u javnim službama porasla je 56 posto dok su u isto vrijeme potrošačke cijene narasle u prosjeku 31,6 posto. Iz ovoga mora biti jasno da plaće u javnom sektoru ne slijede inflaciju nego obratno - one su bitan dio uzroka inflacije jer inflacija "puže" za rastom plaća u javnom sektoru.

Riječ je, također, o pohlepi političara na vlasti - koji su najvećom kupovinom glasova u povijesti osigurali sebi još jedan mandat. Mi svi sada plaćamo njihovu pohlepu svaki put kad uđemo u dućan.

Nisu plaće javnog sektora jedini uzrok - tu su i brojne subvencije privatnom sektoru, uglavnom iz EU fondova, a sve preko Vlade RH i njenih institucija. Sve je to novi, nikad zarađeni novac koji građani moraju platiti, a plaćaju ga kroz rast cijena onih stvari koje najčešće kupuju, u prvom redu hrane.

Kad bi bilo moguće povećati bogatstvo nacije jednostavnim povećanjem količine novca u opticaju, svi bismo bili turbobogati. Ali vidite - i ovo bi stvarno trebali svi shvatiti - količina izgrađenih nekretnina, proizvedenih žitarica, voća i povrća - nije se promijenila samim povećanjem količine novca. A bogatstvo nije broj znamenki na računu nego dostupnost robe i usluga.

Što učiniti protiv inflacije?

Odgovori na ovo pitanje još bolje pokazuju tužno stanje ekonomske nepismenosti u kojoj se naša nacija našla. Više od 27 posto ispitanika smatra da treba uvesti više poticaja za domaću proizvodnju i poljoprivredu, 24 posto da država treba kontrolirati i regulirati cijene - ukupno, više od pola Hrvatske bi liječilo inflaciju onim metodama koje generiraju inflaciju.

Ako su cijene hrane previsoke, država treba trošiti još više novca kako bi potakla proizvodnju skupe domaće hrane. Ili kontrolirati i regulirati cijene, što bi dovelo do nestašica i prodaje na crno (po još većim cijenama). 13,5 posto ispitanika smatra da je potrebno potaknuti konkurenciju (što je čak i OK odgovor), a 7,1 posto je za građanski bojkot trgovina (što smo već imali - i vidjeli smo da nije spriječio inflaciju, samo ju je malo odgodio).

Ovakvo porazno stanje nacije po pitanju ekonomske pismenosti i poglavito inflacije kao jedne od najopasnijih politika koje vlada može provoditi, rezultat je indoktrinacije u državnom školstvu i kroz medije. Malo je medija koji bi uopće ugostili ekonomista koji bi objasnio ljudima otkud dolazi inflacija i kako ju spriječiti. Postoji, naime, vrlo jednostavan način - pritisak na vladu da smanji svoju potrošnju; zabraniti državi da troši više od svojih poreznih prihoda. Tu opciju HRT uopće nije ponudio građanima, a vi se zapitajte zašto.

Mnogi građani vjerojatno sve ovo već znaju, ali iz raznih sitnih privatnih razloga ne žele se usprotiviti prevladavajućoj želji za nastavkom inflatornih politika. Vjerojatno je puno lakše gunđati protiv pohlepnih trgovaca i uvoza nego spriječiti rast cijena.

Inflacija je u stvarnosti porez na ekonomsku nepismenost ili, da parafraziram jednu poznatu uzrečicu: Inflacija je cijena koju plaćamo za život u ekonomski nepismenom društvu.