Mislio sam da su neke stvari moguće samo u vicevima, ali novinari nam svakodnevno dokazuju suprotno. Najnoviji primjer kroničnog neznanja kod onih koji kreiraju javno mnijenje, naravno, iz područja ekonomije, dolazi nam iz Novog lista:



Kaže naslov: "Hrvatski paradoks. Inflacija u svibnju pala za 3,3 posto, cijene svejedno porasle". U komentaru na Facebooku isti dnevni list pojačava čuđenje ovom, kako oni smatraju, fenomenu: "Kako je ova statistička gimnastika uopće moguća?"

Pomozimo im da shvate. Prvo, ništa u tom naslovu nije točno. Već na početku teksta, koji je urednik (ili urednica) Novog lista kopirao od Hine, piše sljedeće:

Stopa inflacije u Hrvatskoj, mjerena potrošačkim cijenama, skliznula je u svibnju na 3,3 posto, s 3,7 posto mjesec dana prije, pokazuje prva procjena Državnog zavoda za statistiku (DZS), objavljena u petak.

Dakle, u naslovu je navedena apsolutna neistina da je inflacija u svibnju pala za 3,3 posto. Kao što tekst jasno kaže, godišnja inflacija je u svibnju pala s 3,7 posto iz prethodnog razdoblja (od travnja 2023. do travnja 2024.) na 3,3 posto u zadnjem razdoblju (od svibnja 2023. do svibnja 2024.). To znači da je inflacija niža za 11 posto u odnosu na prethodno razdoblje.

A sada malo o "hrvatskom paradoksu" ili pitanju kako je moguće da inflacija pada, a cijene svejedno rastu. Nije to nikakav paradoks nego osnovna matematika ili logika, ako želite.

Odmah da razjasnimo jednu stvar: inflacija je prvenstveno povećanje novčane sume u odnosu na ponudu robe i usluga. Tako nastaje inflacija i kreira ju Vlada. To treba ponavljati stalno jer ljudi moraju shvatiti otkud problem dolazi.

Ono što se popularno naziva stopom inflacije, to su zapravo posljedice inflacije, koje se mjere rastom cijena proizvoda i usluga koje (više ili manje) kupujemo. Inflacija uvijek znači rast cijena, inače nema inflacije. Kada se cijene u prosjeku ne mijenjaju onda je stopa inflacije na nuli. Kad cijene u prosjeku padaju, stopa inflacije je negativna i onda nije inflacija nego deflacija. Imali smo i to ne tako davno u Hrvatskoj, tijekom posljednje recesije u periodu između 2012. i 2016. godine, kada smo povremeno imali godišnji pad cijena odnosno deflaciju. Tada se to događalo uslijed pada osobnih prihoda građana zbog rasta nezaposlenosti.

Stopa inflacije, kad je pozitivna, onda uvijek znači da cijene rastu. I kad je niža u odnosu na prethodno razdoblje, cijene i dalje rastu, samo nižom stopom nego ranije. Zato ne samo da je moguće da "inflacija pada, a cijene svejedno rastu", nego je to i jedino moguće. Cijene u prosjeku ne padaju dok je god stopa inflacije u plusu.

Urednik (ili urednica) Novog lista sigurno se ne bi tako čudio/la automobilu koji usporava, a svejedno se i dalje kreće prema naprijed. Ne bi to nazvala hrvatskim paradoksom niti statističkom gimnastikom. Ali kad je riječ o cijenama, novcu i ekonomiji, onda je to nešto za iščuđavanje. Koliko god se nekome to možda činilo smiješno, zapravo je tužno jer pokazuje kakva je ekonomska pismenost kod prosječnog građanina RH. Ako tako slabo ekonomsku problematiku razumiju urednici u dnevnim listovima koji kreiraju javno mnijenje, teško je očekivati išta bolje od prosječnog čitatelja.

Još jedna stvar, kad smo već kod teme inflacije. Ako imate osjećaj da stopa inflacije ne prikazuje "realno" stanje stvari i ako mislite da je zapravo viša, vrlo vjerojatno ste u pravu. To je zato što se u zbir cijena, koje se uspoređuju, uzimaju proizvodi koje trebamo svakodnevno i oni koje ne kupujemo često. Na primjer, cijene usluga (ugostiteljstvo) porasle su na godišnjoj razini za 6,1 posto, prehrambenih proizvoda 3,2 posto, a neprehrambenih proizvoda 1,5 posto. Ono na što trošimo svakodnevno, te cijene rastu znatno više od onih proizvoda koje ne kupujemo često. Ali sve te cijene ulaze u prosjek i zato uvijek prevladava osjećaj da je realna inflacija zapravo veća od službene.