Opsesivna kontrola i manipulacija informacijama - najopasnija pandemija

6.11.2021.


PIŠE: TARA MUSULIN

Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Gimnazijalac u Češkoj osporio odluke kriznog stožera i natjerao svoje profesore nazad u učionice
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...
UNICEF: 168 milijuna djece gubi budućnost zbog lockdowna. Državnici trebaju otvoriti škole
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
Njemački liberali traže popuštanje mjera, popularnost im raste
The Economist: Što su liberali učinili za nas?
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo
Efekt leptira ili što ima ekonomija zajedničko s klimatologijom

Opsesivna kontrola i manipulacija informacijama - najopasnija pandemija


PIŠE Tara Musulin

OGLAŠAVANJE


Informacija je ključ koji otvara sva vrata, a na nama je hoćemo li je zloupotrijebiti ili iskoristiti za vlastito i opće dobro. Davno sam naučila da previše informacija samo i jedino može dovesti do kolapsa, koliko u tvojoj glavi jer više ne znaš što bi mislio, kome bi vjerovao i koga slušao, toliko u tvojoj okolini koja poput spužve manično upija sve što joj se plasira u strahu da će ostati neinformirana i zakinuta. Moj djed svaki dan, otkad znam za sebe, dane provodi gledajući televiziju. Što je stariji, to se taj vremenski period povećava jer manje izlazi iz stana, slabije se kreće, a opsesivni koronaški novinari uvjerili su ga da je socijalizacija s bliskom obitelji, susjedima i prijateljima nešto što se mora svesti na minimum jer je to opasno, širi se zaraza i postoji velika šansa da će završiti na respiratoru i umrijeti.

Ne propušta niti jedan dnevnik, vijesti ili bilo koju informativnu emisiju kako slučajno nešto ne bi propustio. U ove dvije godine nekoliko puta je i završio u bolnici, često posjećuje dom zdravlja i još uvijek je živ, iznimno zdrav i vitalan za svoje visoke godine, unatoč činjenici da zaista hoda po mjestima na kojima je zaraza pojačana. Strah je nešto što ljudima u jednu ruku daje sigurnost jer bez njega nisu naučili živjeti. U tom pogledu razumijem stariju populaciju – vjerovanje u sustav, u državu, partiju, velikog vođu i jedinu istinu koju vide na javnoj televiziji nešto je što im daje konstantu, a iako su informacije koje zaprimaju od strane istih toksične i manipulativne, ne znaju za bilo kakav alternativni oblik informiranja jer to predstavlja nešto nepoznato, ono izvan zone sigurne zone straha i komfora.

Ali zaista ne razumijem što se događa s mladim ljudima. Kako je moguće da postoje mladi ljudi koji se ne znaju informirati izvan granica?

Nedavno sam u jednoj Facebook grupi u kojoj žene recenziraju proizvode naletjela na objavu mlade djevojke o zagađenju zraka u Zagrebu, koja je u panici zbog izrazito velike zagađenosti, prema podacima jedne stranice za koju se, ako se malčice potrudiš da istražiš, može vidjeti da osim što totalno pogrešno procjenjuju kvalitetu zraka, prodaju i proizvode za pročišćivanje istoga, tražila takve uređaje. Nisam bila jedina koja joj je komentirala da se pokuša informirati i na drugim platformama te prije donošenja zaključaka utemeljenih na strahu, provjeri informaciju i sto puta – a ona je odgovorila da je isto čula i na Dnevniku.

Idući dan Zagreb se, prema toj stranici, opet našao na vrlo visokom mjestu po zagađenosti zraka, da bi se ispostavilo da stanica prema kojoj se mjeri zagađenje uopće ne postoji. Sami novinari Indexa pljunuli su sebi u usta stavljajući upitnik u naslov ne znajući uopće je li to što pišu točno ili nije, dajući do znanja da uopće nije niti važno je li informacija provjerenena i istinina ili nije. Važno je da ta informacija probuđuje strah, paniku te na kraju krajeva, sukob između ljudi koji naprosto ne mogu ili ne žele vidjeti izvan okvira portala ili novinskih listova i onih kojima je dovoljno da analizirajući tekst u naslovu mogu naslutiti da se radi o tekstu ili prilogu za koji je samo važno da se napiše ili objavi.

U novinarstvu je važno imati dobru priču, a ono što priču čini dobrom su emocije i osjećaji koje ona probuđuje kod ljudi – bijes, srdžba, nemir, strah, pesimizam, a to se dobiva manipulacijom i objavom neprovjerenih i netočnih podataka. Dobra priča za koju će se ljudi zakačiti, koja će rezultirati negativnim emocijama i podjelom u društvu, osigurava kontrolu koja počinje rasti u opsesivni poremećaj. Cilj je što više takvih priča i ljudi koji strahuju i koji poganički prihvaćaju sve što im se kroz te priče postepeno nameće, potpuno nesvjesni da su izgubili identifikaciju sa samim sobom. Opsesija se teško može riješiti, zahtijeva ozbiljno liječenje, a ukoliko se ne tretira, postaje izraženija. Mora se tipkati brže, više, klikabilnije, poremećenije. Još, još, još. Nikad dosta.

Kontrola sa sobom nosi odgovornost, ali tko će za nju odgovarati? Sigurno ne novinari tipkači koji su jedva dočekali svojih pet minuta slave u kojima mogu zapovijedati labilnim naivcima koji žive da se boje i automatski su savršena meta za kontrol frikove iz redakcija. Upravo zato, takva kontrola i manipulacija informacijama najopasnija je pandemija, a u okrilju novih vremena sve je izraženija te će za sobom odnijeti mnogo više žrtava nego bilo koji virus. Što manje, dijete znaš, to si manje nesretan – pjevali su jednom davno iz Zabrenjenog pušenja. Zaista, ako ugasiš Dnevnik, baciš novine u smeće i ne otvoriš taj članak, nećeš propustiti niti izgubiti ništa, ponajmanje zdrav razum i osobni mir.

Alternativni izvori informacija dostupni su na malo više od jednog klika koji ti praktički sam dođe u polje skrolanja, jedva dočekajući da ga može postati dijelom kore tvog velikog mozga, ali su dugoročno isplativiji.

 

OGLAŠAVANJE


Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!
Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
O autorici
Tara Musulin je studentica novinarstva i osobna trenerica. Povremena blogerica. Voli prirodu, more, pisanje, dobru glazbu i slobodno novinarstvo. >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Web shop
PRIKAŽI VIŠE
Pretraži Liberal
Unesite pojam koji želite pretražiti
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Udruga "Liberal.hr"
O UDRUZI | UČLANI SE | DONIRAJ

PODRŽITE LIBERAL.HR:

IBAN za donacije: HR5923900011101229527
Model plaćanja: 00, poziv na br. primatelja: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: