Irska ekonomija nastavlja rasti najbrže među svim razvijenim zemljama svijeta. U trećem kvartalu 2018. razvijena su gospodarstva općenito zabilježila smanjenje rasta BDP-a na godišnjoj razini, tako i irsko koje je raslo 4,5 posto za razliku od prethodnih kvartala (u prvom 9 posto, u drugom 8,7 posto). Ali to je i dalje značajno bolji rezultat od ostalih. Najbliže irskom rastu u prošlom kvartalu došle su SAD (3,5 posto), Luksemburg (3,3 posto) i Panama (3,1 posto).

Irska je tijekom zadnjih 5 godina zabilježila nevjerojatan uspjeh. Od potpuno uništene ekonomije i prezadužene države transformirala se u jednu od najbogatijih zemalja svijeta. Ako ne računamo mikrodržave s manje od milijun stanovnika, Irska je danas treća u svijetu po BDP-u po stanovniku (iza Švicarske i Norveške) i prva u Europi po kupovnoj moći stanovništva. Drugim riječima, stanovnici Irske danas, barem u materijalnom pogledu, najbolje žive u usporedbi sa stanovništvom ostalih europskih zemalja.

Ovako visoka kupovna moć može se zahvaliti odličnoj monetarnoj politici koja je uspjela zadržati godišnju inflaciju na razini 1-2 posto dok se godišnji rast BDP-a kreće od 4 do 10 posto. Upravo ta razlika između rasta produktivnosti gospodarstva i cijena robe i usluga zaslužna je za rast životnog standarda odnosno kupovne moći.

Godine 2008. velika ekonomska kriza pokosila je veći dio zapadnog svijeta, a Irska je zbog svoje posebne izloženosti američkom i drugim tržištima bila i osobito snažno pogođena. BDP je bio u padu više od 10 posto, nezaposlenost je skočila na više od 15 posto, zemlja se suočila s velikim valom iseljavanja uslijed gašenja tvrtki i masovnog otpuštanja radnika. U trenutcima najveće svjetske krize nakon Velike depresije 1930-ih, brojni su poznati ekonomisti nudili različita rješenja. I opet su se mogli podijeliti u dvije velike suprotstavljene grupacije: kejnzijanci koji su predlagali vladama povećanje javne potrošnje i "austrijanci" (pobornici Austrijske škole ekonomske misli) koji su predlagali mjere štednje i rasterećenje gospodarstva.

Među najistaknutijim kejnzijancima u ovom stoljeću definitivno je Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade i kolumnist New York Timesa. U svojoj kolumni 2011. godine upozoravao je Obaminu administraciju da nipošto ne traži uzora u Irskoj koja je na krizu odgovorila mjerama štednje. Krugman je austrijska rješenja izlaska iz krize nazvao deluzijom, a irsku ekonomsku i monetarnu politiku opisao kao "tragikomičnu" i predviđao joj je sudbinu Grčke.

"Pitajte Irce, čija je vlada u pokušaju da spasi banke povećala javni dug i nametnula užasne mjere štednje svojim građanima...Od tada, dakle od 2009. godine, kamate na irski dug su udvostručene, a nezaposlenost sada iznosi 13,5 posto."

Istina, u to je vrijeme irsko gospodarstvo zaista proživljavalo dramatične trenutke. Ali ono što Krugman nije vidio, ili se pravio da ne vidi, to je činjenica da mjere štednje i rasterećenja gospodarstva u uvjetima ekonomske krize ne mogu imati trenutačni, brzi učinak. Nije bilo moguće u roku dvije godine preokrenuti trendove na taj način. Mjere štednje su u pravilu politika na duge staze, ali jedina politika koja zaista funkcionira na duge staze, što se pokazalo upravo na primjeru Irske od 2014. godine pa nadalje. Javni dug, koji je od 2012. do 2014. prelazio 100 posto irskog BDP-a, do kraja 2017. srezan je na 68, a do danas na 66 posto BDP-a. Irska i dalje ima najmanju javnu potrošnju među svim članicama EU (oko 25 posto BDP-a). Krugman više ne spominje Irsku, zna da bi morao "pojesti" vlastita slova. Pobornici austrijske škole među ekonomistima, npr. Nicholas Vardy na Marketwatchu, podsjećali su Krugmana godinama kasnije na njegovo totalno pogrešno analiziranje irske politike, na što on, naravno, nije imao odgovora.

Irska je još jedan dokaz da je austrijska škola u pravu. Mjere štednje u kombinaciji s poreznim rasterećenjem gospodarstva i pametnom monetarnom politikom najefikasnije izvlače zemlju iz krize i vode u prosperitet. Treba samo biti uporan i strpljiv, rezultati će se pokazati kroz nekoliko godina.

Ovo je samo jedan u nizu primjera kada je najistaknutiji kejnzijanac današnjice napravio kardinalnu pogrešku u svojim analizama. Nedavno sam pisao i o njegovoj pogreški kad je u pitanju Latvija, koja također u zadnje vrijeme bilježi veliki rast, a Krugman ju je početkom ovog desetljeća osudio na propast.