James Galbraith zagovara garantiran državni posao. Evo zašto je to loša ideja

PIŠE Branimir Perković
20.5.2017.

James Galbraith zagovara garantiran državni posao. Evo zašto je to loša ideja

Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gostovao je jedan od najpoznatijih suvremenih heterodoksnih ekonomista - James K. Galbraith, a tema je bila „Globalizacija, nejednakost i financijalizacija“. Riječ je o profesoru sa Sveučilišta u Texasu koji je prije dvije godine bio je savjetnik Y. Varoufakisa u grčkoj vladi, a 2016. Berniju Sandersu u predsjedničkoj kampanji. Sin je slavnog Johna Kennetha Galbraitha i brat Petera Galbraitha, prvog veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj. Istaknuo se snažnim kritikama Washingtonskog konsenzusa i politika slobodnog tržišta, nudeći zauzvrat (post)kejnzijanska rješenja i utječući na ponovno oživljavanje Keynesove ekonomske misli diljem svijeta.

Zanimljivo je bilo pitanje iz publike o tome bi li preferirao osiguran univerzalni osnovni dohodak (basic income) ili univerzalno osigurano zaposlenje (tipa na javnim radovima koje bi financirala država). Ideja temeljnog dohotka je da svaki punoljetni  građanin treba imati osiguran dohodak od strane države, bez obzira na socioekonomske uvjete, tj. da država treba osigurati svima prihode kojima će moći zadovoljiti temeljne potrebe. To bi značilo i razmontiranje socijalne države i svih birokratskih troškova koji uz nju idu. O potencijalnim koristima temeljnog dohotka smo već pisali. S druge strane državno osigurano zaposlenje pretpostavlja ideju da bi svi trebali imati zagarantiran posao od strane države koja bi određivala prema sposobnostima i potrebama kakav posao bi svaki pojedinac obavljao. To bi pratio i veliki birokratski aparat koji bi određivao tko, gdje, što,  kako i za koju plaću treba raditi. Realno, ta ideja je na korak do komunizma, a komunizam nikada i nigdje nije osigurao dugoročni održivi rast i blagostanje. Galbraith pripada ekonomistima Keynesijancima koji su kapitalisti s državnim intervencionizmom, ali ipak kapitalisti. Naglašavaju ulogu države da u vremenima recesije velikim javnim radovima i investicijama potaknu poslovne subjekte na zapošljavanje i time održavanje sveukupne ekonomske aktivnosti. Neokeynezijanci zagovaraju aktivnu monetarnu politiku središnjih banaka. Sukus neokeynezijanizma su aktivne monetarne i fiskalne politike koje bi u vremenima krize stabilizirale gospodarski output te poslovne cikluse ekspanzije i kontrakcije koji su inherentni modernim gospodarstvima.

Ideja garantiranog državnog posla je u principu socijalistička. Jer zašto bi netko htio raditi kod privatnika ako kod države može dobiti zagarantiran životni posao na kojem ne može dobiti otkaz jer mu je država dužna osigurati ga? To neizbježno vodi do monopolizacije svih poslova od strane države i put u socijalizam.

Ne moramo ići daleko u prošlost da vidimo rezultate slične politike. Hugo Chavez je u Venezueli provodio istu politiku zapošljavanja stanovništva od strane države u kooperative/zadruge. Otkad je Chavez 1998. izabran na vlast, osnovano je oko 100,000 radničkih zadruga kojima je vlada osiguravala državni kredit, tehničko školovanje i favoriziranje kod javnih nabava. Međutim, podaci iz 2006. pokazuju da je pola tih kooperativa otvoreno fiktivno da bi se izvukli novci iz državne blagajne. Zadruge su se financirale iz prihoda nacionalizirane naftne industrije u vrijeme dok je nafta dosezala rekordne cijene. Ukratko, zemlje kao Venezuela koje leže na nafti su imale "novca k'o blata", i Venezuela je te prihode transferirala radničkim zadrugama za njihove projekte. Također su obilato financirani i javni radovi te jedinice lokalne uprave, što je svojevrsno kupovanje političke stabilnosti i utjecaja. Sličnu stvar rade i hrvatske političke stranke da bi u tijelima lokalne samouprave zaposlile što više ljudi u svrhu osiguravanja vlastitog reizbora, što im omogućuju novčani transferi iz državne blagajne, a svake izbore se stranke jedna s drugom natječu oko toga tko će obećati više stvari.

U Venezueli su osnovana tzv. lokalna vijeća u kojima su građani direktno odlučivali kako će se koristiti financijska sredstva koja su dobili od države te su odluke takvih vijeća bile obavezujuće za lokalnu vlast. U principu je to oblik direktne demokracije. Problem je što su odluke takvih vijeća bile neefikasne i nelogične, a korupcija je bila standardna pojava.

Ukratko, Venezueli je blagoslov visoke cijene nafte te visokih prihoda od nje stvorio idealne uvjete za testiranje ekonomskog modela osiguranog zaposlenja od strane države i direktne demokracije, bar na mikrorazini.

Rezultat navedenih politika koje je provela Venezuela i koju g. Galbraith zagovara je potpuni kolaps gospodarstva te posljedično raspad obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava. Venezuela je danas u katastrofalnom stanju u kojoj vlada glad, nestašica zdravstvenih potrepština i kriminal. Stanje je toliko katastrofalno da država koja praktički pluta na naftnim rezervama jedva pronalazi novca za gorivo tankere kojima izvozi sirovu naftu. Naftna industrija je bila prva koju je Chavez nacionalizirao i prva koja je počela propadati zbog nedovoljnih ulaganja, krađe i nestručnog vodstva koje je na tim funkcijama bilo po principu političke podobnosti, a ne stručnosti. Upravo je to problem s javnim poduzećima, jer ih političke elite koriste za uhljebljivanje političkih podobnih, a ne stručnih ljudi.

Zaključno, predavanje je bilo dosta zanimljivo, a g. Galbraith je prezentirao dosta iscrpno izraživanje kojim je pokazao da se nejednakost ne povećava stalno i da postoje razdoblja od 1960. kada se ona smanjivala. Ali, čudne ideje o državnom garantiranju zaposlenja i o glavnom krivcu rasta nejednakosti u nereguliranosti financijskih tržišta, iako su financijska tržišta jedna od najviše reguliranih u pojedinačnim zemljama i globalno, bacaju veliku sjenu na inače kvalitetnu prezentaciju njegovih istraživanja.




Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: