Je li liberalizam stvarno prijetnja očuvanju tradicionalne obitelji?

S radikalno desnog političkog spektra se često može čuti kritika da prevelike osobne i ekonomske slobode dugoročno nisu dobre zbog toga što uništavaju tradicionalne institucije koje su činile oslonac svih civiliziranih kultura i povijesnog društvenog napretka. Je li koncept obitelji, kao neformalne institucije koja je postojala od najranijih dana civilizacije do danas i koja je bila osnova u svakom civiliziranom društvu, zastario? Odumire li zaista i koliko je to dobro ili loše?

Kakav god stav imali prema konceptu obitelji, ne možemo zanemariti njenu povijesnu izdržljivost. Praktički nijedna druga formalna ili neformalna institucija nije bila stalni pratitelj čovječanstva kroz cijelu povijest civilizacije i toliko sveobuhvatno u svim područjima svijeta. Niti jedna civilizacija u povijesti, u smislu da civiliziciju definiramo kao viši stupanj društvenog organiziranja velikog broja ljudi, nije nastala bez da je imala tu neformalnu instituciju kao društveni kamen temeljac. Kako je povijesno očigledno da je obitelj uvijek bila institucija koja je pratila nastanak kompleksnih društava i civilizacija, pitanje je kada je ona nastala.

Među antropolozima postoji konsenzus da primitivna lovačko-sakupljačka društva nisu imala izgrađen koncept obitelji u tradicionalnom smislu. Zajednice praktički jesu bile proširene obitelji od nekoliko desetaka ljudi, ali nije postojala institucija koja bi se mogla nazvati homogena obitelj. Kako su lov i sakupljanje dosta nesigurne djelatnosti, u smislu da je većina lova neuspješna, a uspješan lov donosi velike dobitke te sakupljanje također dosta ovisi o faktoru sreće, onda je za preživaljavanje skupine bilo potrebno međusobno dijeliti hranu. Na primjer, ulov jednog lovca bi se dijelio među svim članovima zajednice jer će trenutni uspješni lovac vjerojatno dugo doživljavati neuspjeh, a onda će za hranu ovisiti o ulovu drugih. Hrana i sve ostale potrepštine su se morale dijeliti među članovima da bi se osigurao opstanak sviju, jer zbog nestalnosti sreće u lovu nitko nije mogao sam osigurati kontinuirani unos dovoljno kalorija za preživljavanje.

Promjene nastupaju postupnim uvođenjem poljoprivrede i prelaskom na sjedilački način života. U lovačko-sakupljačkim društvima žene nisu imale puno djece jer to zbog migacijskog načina života nije bilo moguće niti ih se moglo prehraniti zbog nestalnosti izvora hrane. Grupe su imale jako malo „kapitala“ jer nije bilo moguće stalno prenositi velike količine dobara zbog toga što su lovci-sakupljači stalno u pokretu. Postpuni prelazak na ratarstvo dovodi do sjedilačkog života i time do porasta djece i veće akumulacije kapitala koja se sada mogla sakupljati, čuvati i umnožavati. Prelazak na ratarstvo i sjedilački način života je osigurao nešto stabilnije izvore hrane što je imalo dva učinka na socio-ekonomske odnose. Prvi je pojava koncepta privatnog vlasništva, a drugi je formiranje nove društvene institucije, homogene obitelji.

Ne može se odrediti je li koncept privatnog vlasništva prethodio razvoju koncepta homogene obitelji ili obratno, vjerojatno su se razvijali pararelno jer se ni prijelaz na sjedilački način života ni ratarstvo nije dogodilo odjednom. Privatno vlasništvo je nastalo i cijelu povijest postojalo u skladu s obitelji, do te mjere da je obitelj povijesno bila ekonomska institucija, a brakovi su služili u financijske i političke svrhe. Ekonomski poticaj je bio češći motiv za brak nego ljubav. Obitelj, kao takva, je obavljala većinu socio-ekonomskih funkcija, od zdravstvene skrbi i skrbi o djeci i starijima do obrazovne, socijalne, diplomatske i druge uloge. Akumulacija kapitala nije bila moguća u lovačko-sakupljačkim društvima, stoga nije postojao ni pojam privatnog vasništva, jer je ta nemogućnost uz jako nestalne izvore hrane značila da je jedini način za preživljavanje plemensko kolektivno vlasništvo. Mnogi slave sjevernoameričkemeričke Indijance kao jako produhovljene jer ne priznaju pravo na posjedovanje zemlje, ali to je ustvari sasvim uobičajena ideja kod nomadskih društava koja jednostavno ne mogu ni imati ideju privatnog vlasništva nad zemljom jer ne žive sjedilačkim životom.

Nukleusna obitelj koja označava zajednicu muža, žene i djece je povijesno relativno novi oblik obitelji nastao usporedno s industrijskim razvojem. Danas je to dominantan oblik obitelji, iako je veći dio povijesti čovječanstva obitelj označavala širu društvenu strukturu obitelji u kojoj su živjele najmanje tri generacije pod istim krovom. Čak i kada srodnici ne žive u istom kućanstvu, ako su emocionalne veze i socijalna podrška dovoljno jaki, onda možemo govoriti o proširenoj obitelji. Takva obitelj je povijesno središte društvenog života i glavna gospodarska jedinica. Valja imati na umu da je poljoprivreda sve donedavno bila glavni nositelj ekonomskih aktivnosti u kojoj je radila velika većina aktivnog stanovništva.

Ti trendovi se počinju mijenjati u trenutku kada dohodci uže, nukleusne obitelji postaju dovoljno visoki da ona sama sebi omogući život u vlastitom kućanstvu, odvojen od prijašnjih generacija. Preduvjet za to je, naravno, bio veliki rast realnih nadnica kao rezultat rasta produktivnosti uslijed Industrijske revolucije. Ma koliko radni uvjeti u najranijim danima razvoja kapitalizma bili loši, oni su očigledno bili ljudima prihvatljiviji od životnih uvjeta u ruralnim područjima jer je migracija selo-grad bila jako bitan pokretač Industrijske revolucije bez kojeg se ona ne bi mogla ni razviti. Prema dostupnim izvorima izgleda da su realne nadnice u to vrijeme rasle puno brže nego danas što je izvlačilo mase ljudi iz siromaštva i stvaralo srednju klasu.

Srednja klasa nije imala restrikcije kao i siromašna klasa, te nije morala živjeti u međugeneracijskim kućanstvima. Tijekom vremena to je promijenilo i dominantni koncept obitelji, koji više nije pretpostavljao širu međugeneracijsku obitelj, nego se pretvara u koncept male nukleusne obitelji sastavljene od bračnog para i njihove djece, što je povijesni bio raritet. Bogaćenje srednje klase u SAD-u i djelomično zapadnoj Europi dovodi do „zlatnog doba nukleusne obitelji“ poslije Drugog svjetskog rata, a slika obiteljskog života postaje ideal kojem treba težiti i kojem su ljudi težili. Koncept obitelji se dominantno promijenio s proširene međugeneracijske obitelji na malu nukleusnu obitelj u kojoj su članovi šire obitelji samo popratni, pomoćni element.

Uzročno-poseljedične veze su jasne, ekonomske promjene dovode do društvenih promjena posebno u najmanjoj društvenoj organizacijskoj jedinici, obitelji.

Prvo, koncept obitelji nije ni postojao u smislu kakvim ga danas doživljavamo. Postojao je samo koncept lovačko-sakupljačke grupe koja nema koncept privatnog vlasništva jer zbog inherentne prirode gospodarskih aktivnosti (lov i sakupljanje plodova) njihov život bio migracijski i dosta riskantan u smislu da se nijedan pojedinac nije mogao planirano osloniti na izvore hrane. Koncept obitelji nastaje usporedno s prelaskom na sjedilački ratarski način života i razvoja ideje privatnog vlasništva. Društveno-evolucijski su ta dva pojma nastajala usporedno. To je primijetio i Friedric Engels koji u svojoj knjizi "Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države" i drugim djelima otvoreno zagovara uništenje obitelji jer u njoj vidi instituciju koja je omogućila privatno vlasništvo i koja ga održava. Stoga je uništenje obitelji preduvjet uništenju privatnog vlasništva.

Koncept proširene obitelji je bio dominantan veći dio povijesti kao glavna društvena institucija u kojoj se organizirao društveni život, a preuzimala je i uloge koje bi danas pripisali državi tj. zdravstvena skrb, socijalna skrb, skrb starijih, obrazovanje djece i slično. Velika većina ekonomskih aktivnosti je bila oslonjena na takav oblik obitelji, posebno poljoprivreda koja je činila osnovu skoro svih povijesnih gospodarskih sistema. Ali, unutar proširene obitelji se proizvodila i većina obrtničkih dobara za svakodnevnu potrošnju, što je imalo i loše posljedice za specijalizaciju ostalih proizvodnih djelatnosti osim poljoprivrede. Takav način proizvodnje je bio neproduktivan i njime se nisu mogli ostvarivati dovoljni viškovi u proizvodnji. Obrtnička i manufakturna proizvodnja su postojale, ali to su bile samo sjene onoga što je kasnije nastalo kao industrijski način proizvodnje. I potrošnja i proizvodnja su se primarno odvijale unutar šire obiteljske zajednice, što je praktički značilo nebrojeno puno autarhijskih gospodarstava koja su bila gotovo samodostatna, što je ograničavalo trgovinu i obrtništvo te tako uz ostale faktore otežavalo nastanak manufakturne proizvodnje koja je prvi vid organiziranja u ono što će se kasnije razviti u kapitalizam i industrijalizaciju.

Industrijalizacija i kapitalizam uvode značajne promjene u strukturu obitelji. Prvo uništava potrebu za autarhijskim privređivanjem tako da potrošačke robe čini široko dostupnima i jeftinima. Drugo povijesno nezabilježenim rastom nadnica omogućuje mladim parovima da samostalno žive u vlastitom kućanstvu. Međugeneracijsku obitelj se pretvara u nukleusnu obitelj bračnog para i njihove djece, a dotadašnje oblike socijalne potpore koje je prije obavljala proširena obitelj preuzima država ili specijalizirane institucije u privatnom sektoru.

Dakako da postoje mnogi moderni problemi s modernom obitelji; visoka stopa razvoda, mali broj djece, kasna dob u kojoj ljudi ulaze u brak itd. Ali svaki taj problem je ujedno samo dio šire povijesne priče o razvoju obitelji kao temeljne društvene institucije. Obitelj nikada nije bila stalna, oblici obitelji su se mijenjali cijelu povijest, prema tome kako su to diktirale socio-ekonomske prilike, ali sami kostur obitelji kao institucije je ostao i dan-danas.

Želja za obitelji nije nestala jer prema nedavnim anketama 93% ljudi u Velikoj Britaniji želi stupiti u brak. Promijenili su se samo kulturološki obrasci koji su vodili do braka. Na primjer, veliki dio ljudi danas živi u istom kućanstvu, ali bez da su formalno u braku. Velik dio djece se rađa izvan braka, a kako ne postoji društveni pritisak za ženidbu, onda se mnogi odlučuju zajednički odgajati djecu izvan braka ili čak i zajedničkog kućanstva.

Možda je najbitnije te promjene gledati u svjetlu toga kako utječu na djecu. Podaci jasno pokazuju da  djeca iz obitelji s dva partnera imaju bolje životne uvjete i bolje prolaze u životu. Naravno, nisu sva djeca iz jednoroditeljskih obitelji nužno u goroj poziciji, ali govorimo o prosječnoj vjerojatnosti da takav oblik obitelji loše utječe na razvoj djece.

Jednoroditeljske obitelji imaju znatno veću stopu siromaštva (u SAD-u 5% kod obitelji s dvoje roditelja naspram 26% u obitelji s jednim roditeljem), rizik od napuštanja srednje škole je viši kod djece u jednoroditeljskim obiteljima (11% nasuprot 28%). U SAD-u su u posebnom riziku djeca iz jednoroditeljskih afroameričkih i latino obitelji. Izgleda da su problemi moderne obitelji povezani dosta jako s socio-ekonomskim statusom tj. siromašni se češće rastaju, imaju više adolescentskih trudnoća, češće se bave kriminalom, imaju nasilno ponašanje, imaju više zdravstvenih i mentalnih problema, a posebno imaju problema djeca iz siromašnih jednoroditeljskih obitelji. Bogate jednoroditeljske obitelji puno lakše izbjegavaju te probleme, a bogati općenito imaju stabilnije obitelji s manje razvoda od siromašnih.

Šokantan podatak je da djeca koja žive samo s majkama imaju pet puta veći rizik od siromaštva, ali istraživanja također pokazuju da dvoje siromašnih u braku lakše izlazi iz siromaštva nego kada bi bili sami.

Nadalje, iako obitelji imaju sve manje djece, oni u njihov odgoj ulažu puno više vremena, u svim socio-ekonomskim skupinama, i majke i očevi. Standardna pritužba desnih socijalista je da kapitalizam uništava obitelj jer ljudi ne provode dovoljno vremena s djecom, ali izgleda da ne ulažu samo više financijskih sredstava u svoju djecu već i više vremena.


Izvor: The Economist (klikni na sliku za uvećani pregled)


Izvor: The Economist (klikni na sliku za uvećani pregled)

Izgleda da problem obitelji nije problem povezan s bogatstvom jer ne postoji nikakva korelacija između rasta osobnih primanja i umanjivanja važnosti braka. Sasvim suprotno, bogatiji se manje razvode i imaju više djece (korelirajući za imigrante) od siromašnih. Stoga možemo srušiti tezu da bogatstvo ljude odvaja od obiteljskih vrijednosti. Sasvim suprotno, bogati su ti koji najviše cijene obitelj kao instituciju i skloniji su tradicionalnijim oblicima obitelji. Zaključak je jednostavan, ako želimo očuvati tradicionalne oblike obitelji, trebamo postati bogati. Moderne obitelji ne zanemaruju djecu, dapače, one u njih ulaži više nego ikada u povijesti. Sasvim suprotno onome što možete čuti od desnih socijalista, kada govorimo o obiteljskom životu siromaštvo nije vrlina, ono je indikator slabijih obitelji koje se manje bave djecom. Također, bogatiji su promijenili trend i sada imaju više djece od siromašnih obitelji u razvijenim zemljama.

Zanimljivo je to što istraživanja pokazuju da se tradicionalne obiteljske vrijednosti u SAD-u podjednako dobro prakticiraju u „plavim državama“, tj. državama koje glasaju za Demokratsku stranku i koje su društveno liberalnije, kao i u „crvenim državama“ tj. državama koje glasaju dominantno za Republikansku stranku. „Plave države“, koje su društveno liberalnije, imaju manje obiteljskog nasilja, manje vanbračnih trudnoća, manje maloljetničkih trudnoća. S druge strane „crvene države“ imaju stabilnije obitelji. „Plave države“ su bolje u obiteljskim odnosima kada imaju velik udio visokoobrazovanog stanovništva. Također, između „crvenih država“ postoje jako velike razlike kod jakosti obiteljske institucije. Izgleda da „crvene države“ s jako velikim i dosljednim vjerskim zajednicama, kao što su mormoni, imaju jako dobre pokazatelje po pitanju kvalitete obitelji.

Treba imati na umu da je tema kompleksna, i da ne postoji nekakav pravi način i obrazac koji pokazuje kako bi politički-društveno trebalo izgledati neko društvo, a da obitelj kao institucija bude jak oslonac. Ali činjenica ostaje da visok udio jako obrazovanih i bogatih korelira s zadržavanjem obitelji kao institucije. U svakom slučaju je jedno sigurno, a to je da se ne može tvrditi da bogatija i slobodnija društva dovode do postupnog ukidanja obitelji. Ona se eventualno mijenja kao institucija, kao što je bio slučaj i kroz cijelu povijest, ali ne nestaje. Statistička analiza sugerira da političke konzervativne vrijednosti nisu preduvjet ni manjem korištenju usluga prostitucije, ni bračnim prevarama, ni manjem broju razvoda, jer je često slučaj da najkonzervativnija društva imaju veći udio svih tih oblika ponašanja od liberalnijih društava. Naravno, ne možemo ni tvrditi da su konzervativci licemjeri, jer opisani fenomen nije prisutan u svim konzervativnim sredinama, neke su puno bolje od liberalnih sredina po pitanju prakticiranja obiteljskih i tradicionalnih vrijednosti, ali često su i gore. No bogatstvo i osobne slobode nisu ni preduvjet ni uzrok problemima oko obitelji.

Obitelj nije ugrožena jer većina ljudi u razvijenim zemljama želi brak i djecu, mijenja se dob ulaska u brak i oblik bračne zajednice, ali sama želja za obitelji ne. Siromašni nisu „čuvari tradicionalnih vrijednosti“ nego bogati i svako pozivanje na materijalno siromaštvo pod pretpostavkom da bogatstvo kvari duh, moral i obiteljske vrijednosti je sasvim promašeno te stvara kontraefekt.

Izvori:

The Economist: The State of Marriage as an Institution
Istraživanje: CLASP - Are Married Parents Really Better for Children?
Institute for Family Studies: Red State Families