Slučajno sam na Facebooku naletio na video sa srpske stranice Šta posle faksa? u kojem jedan gospodin - valjda "stručnjak" za društvo i ekonomiju? - elaborira nedostatke onoga što naziva kapitalizmom. Pa kaže:

"Kapitalizam ne nagrađuje rad. Ne nagrađuje marljive. Nagrađuje snalažljive, one koji pametno ulažu."

Kada netko kaže da je kapitalizam ovakav ili onakav, treba postaviti jednostavno pitanje - u usporedbi s čime? Jer taj gospodin nije ponudio nikakav alternativni sustav koji po njemu pravednije nagrađuje rad.

Prvo, što je kapitalizam? Pod tim pojmom ljudi obično opisuju tržišnu ekonomiju, sustav u kojem su sredstva proizvodnje (uglavnom) u privatnom vlasništvu, a cijene se kreiraju tržišnim principom ponude i potražnje. Nasuprot tržišnoj ekonomiji postoji i socijalizam, kao sustav u kojem su sredstva proizvodnje (uglavnom) u državnom vlasništvu i cijene određuje država.

Da bi neko društvo bilo "kapitalističko", ono mora imati efikasnu zaštitu privatnog vlasništva. Dakle, moraju biti ispunjena dva uvjeta - treba postojati funkcionalna država sa svojim pravosudnim i represivnim aparatom koji na pravedan način štite građanska prava i u ta prava treba biti priznato privatno vlasništvo.

Neke države su se opredijelile protiv privatnog vlasništva - to su socijalističke države poput Kube, Venezuele ili Sjeverne Koreje - a neke nisu socijalističke, ali nemaju razvijen efikasan sustav zaštite privatnog vlasništva - poput Somalije, Sudana i Haitija - pa ni one ne mogu biti kapitalističke.

To je sasvim logično jer neće biti ni kapitala ni ulaganja tamo gdje investitori nemaju jamstvo da im država neće oduzeti imovinu ili da ih neće opljačkati neka banda.

Srećom, postoji Savez za zaštitu privatnog vlasništva, međunarodna organizacija koja mjeri upravo to - razinu zaštite privatnog vlasništva u zakonima i praksi kod skoro svih država u svijetu i svake godine na osnovu tog istraživanja objavljuje Indeks vlasničkih prava (International Property Rights Index).

Na tom indeksu za 2025. na vrhu su Luksemburg, Švicarska, Australija, Kanada i Danska. To su zemlje s najboljom zaštitom privatnog vlasništva, odnosno s najviše kapitalizma. Hrvatska je na 35. mjestu među 126 zemalja svijeta. Srbija je na 60. mjestu, među najgorima u Europi (gore od nje su samo Albanija, BiH i Rusija), tako da mu Srbija baš i nije najbolji primjer tog "kapitalizma" na koji je ljut. Na samom dnu indeksa su Jemen, Haiti i Venezuela - to su zemlje bez kapitalizma.

Sada usporedimo radničku plaću u zemljama s najviše kapitalizma i u zemljama gdje kapitalizma nema. Uzmimo neki klasični primjer - recimo, učitelje u osnovnoj školi.

Prosječna mjesečna neto plaća učitelja u Švicarskoj je između 4.000 i 6.000 eura. Tako zarađuju učitelji u kapitalističkoj zemlji.

U nekapitalističkoj zemlji - Haitiju - prosječna učiteljska mjesečna neto plaća je oko 100 eura. U Venezueli - koja već 20 godina sustavno suzbija kapitalizam - prosječna učiteljska plaća je ispod 15 eura mjesečno.

Dakle, tvrdnja da "kapitalizam ne nagrađuje rad" je besmislena jer radnici primaju daleko bolju plaću i imaju puno bolji standard u kapitalizmu nego tamo gdje ga nema. Iz toga moramo zaključiti da ne postoji sustav koji je bolji za radnike od kapitalizma odnosno tržišne ekonomije.

Isti srpski "stručnjak" nastavlja o "nepravdi" kapitalizma jer ljudi nemaju istu početnu poziciju. Na to bi se ljudi trebali zapitati jednu stvar: da se možete ponovno roditi, da ne možete imati nikakvo nasljedstvo, ali možete birati mjesto rođenja, gdje biste se radije rodili - u Švicarskoj ili Venezueli?

Siguran sam da bi svi, uključujući i tog antikapitalističkog "stručnjaka", izabrali Švicarsku zato što dobro znaju da u kapitalističkoj zemlji dijete iz siromašne obitelji ima puno veće šanse ostvariti svoje snove nego u zemlji bez kapitalizma.

To nije stvar sreće ni slučajnosti nego društveno-ekonomskog okvira koji efikasno štiti privatno vlasništvo. Upravo ta zaštita privatnog vlasništva omogućava bolje prilike i onima koji na početnoj poziciji nemaju ništa.

Sljedeći mu je argument, ukratko, ovaj: ljudi se razočaraju po završetku faksa kada vide da unatoč pameti, znanju i trudu ne mogu zaraditi ako nisu nekome isplativi.

Umjesto riječi "isplativost" treba koristiti "korisnost". U sustavu tržišne ekonomije nečiji rad vrijedi onoliko koliko je koristan drugim ljudima. Bi li trebalo biti drukčije i koji su to drugi kriteriji po kojima bi ljudski rad trebalo vrednovati? Postoji li sustav koji nagrađuje trud, znanje i rad pravednije od toga?

Razumijem da ljudi mogu biti frustrirani iz ovog ili onog razloga i mogu u svemu tražiti mane, ali realno ne postoji pravedniji i funkcionalniji društveno-ekonomski sustav od onoga koji potiče slobodu poduzetništva i tržišta, a svi relevantni podaci ukazuju na to da je upravo takvo društvo na najboljem putu razvoja i u tehnološkom, znanstvenom i ekonomskom smislu.