Jesu li Srbi u SR Hrvatskoj bili privilegirani?

4.6.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
3
Više od istog autora
Fiskalna odgovornost: Priča o dva prijatelja
Zašto bi učitelji trebali biti bolje plaćeni
Malograđanski šovinizam: Kako su Hrvati iz BiH preuzeli od Srba titulu glavnih krivaca
Partija je svuda oko nas
Tko ima pravo nametati kolektivno sjećanje?
Štiti li Plenković liberalizam?
Kome odgovara demografska politika lokalne samouprave?
Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane

Jesu li Srbi u SR Hrvatskoj bili privilegirani?

Neki dan pozornost mi je skrenula rasprava u kojoj Predrag Rajšić pokušava opovrgnuti tvrdnje kako su Srbi u Hrvatskoj uništavali „urbani štih“ jednog gradića (konkretno Petrinje), kako su bili privilegirani i kako je povećanje udjela Srba bio dio neke smišljene srpske politike. S tvrdnjama o privilegiranim Srbima koji su dobivali sve dok su Hrvati bili zapostavljeni susretao sam se još od svojeg djetinjstva i kasnije sam na takve tvrdnje nailazio i u literaturi koja je imala pretenziju biti ozbiljna.

I to ne samo za slučaj Petrinje već niza drugih gradova (posebno Vukovara). Govorilo se i o navodno nasilnim promjenama etničke strukture stanovništva, a svako doseljavanje Srba smatralo se smišljenom velikosrpskom politikom. No, je li to zaista bilo tako i što se krije iza takvih tvrdnji?

U tvrdnjama o nasilnim promjenama etničke strukture već na sam prvi pogled nešto ne valja. Broj Srba u SR Hrvatskoj stagnirao je, odnosno blago se smanjivao i ukupno i postotno od 1948. (14,5%) pa do 1991. (12,1%). Ako je ukupan postotak Srba blago opadao, kako onda možemo govoriti da su negdje bili sustavno naseljavani? Radilo se o potpuno drugačijem fenomenu: socijalistička politika industrijalizacije i urbanizacije privlačila je ljude iz sela u obližnje gradove gdje su dobivali poslove i gradili kuće.

Komunisti su smatrali da grade novo društvo koje će biti lišeno nacionalnih pitanja. Nikakve antihrvatske zavjere (ili antisrpske kako su tvrdili srpski nacionalni apologeti) u tome nije bilo. U slučaju Petrinje, ljudi iz okolnih sela su naseljavali grad. Starije gradsko stanovništvo gledalo je prema većim urbanim centrima, a ujedno imalo manje djece. Identičan proces događao se u Splitu, Rijeci, Varaždinu ili Koprivnici, ali tamo nije bio nacionalno tumačen jer su svi bili Hrvati. U Petrinji i Vukovaru jest.

U konačnici, što su u takvoj situaciji Srbi trebali? Zauvijek ostati na selu, ne obrazovati se i ne naseljavati gradove?

Jesu li Srbi u tom procesu bili privilegirani na lokalnoj razini pitanje je na koje se mora odgovoriti razumijevanjem samog karaktera SR Hrvatske. Radilo se o partijskoj državi u kojoj je SK kontrolirao sve bitne sfere države i društva. Članstvo u SK bilo je uvjet privilegija naspram ostalih.

Iz više razloga članstvo u SK bilo je znatno bliže Srbima nego Hrvatima i oni su od vlasti bili viđeni kao podobniji za niz funkcija, posebno u sigurnosnom sektoru. To je bila politika koju su vodili hrvatski komunisti na čelu s Vladimirom Bakarićem i iza nje nije stajala nikakva srpska zavjera.



Naravno, na nižim su se razinama razvili nepotizam i klijentelizam zavičajnog i rođačkog tipa pa su u tom slučaju Srbi eventualno mogli nešto profitirati, ali ni tu se nije radilo o srpskoj zavjeri već o nečemu što nam je dobro poznato svima. Zanimljivo da promicatelje teza o srpskoj zavjeri u pravilu nije smetala partijska država kao takva, već samo to što ona nije dovoljno „naša“.

Istovremeno s privilegijama koje je nosilo članstvo u SK, Srbi u SR Hrvatskoj u potpunosti su zapustili vlastite nacionalne i kulturne institucije. Crkva je bačena na margine i vjerske su slobode, kao i u Hrvata, bile ograničene. Građanska klasa Srba koja je do 1941. bila važan akter hrvatskog društva, nestala je. Područja u kojima su živjeli Srbi ostala su među najsiromašnijima u Hrvatskoj.

To sve je bila posljedica socijalističke politike, ali je srpskim nacionalnim apologetima sredinom 1980-ih poslužila kao dokaz da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Tako su jedni tvrdili da su Srbi ugroženi, a drugi da su privilegirani. Na nižim razinama prevladalo je tumačenje o primitivnim seljacima, koji su od svima drage svemoćne države „dobivali sve“, nasuprot „nama“ koji smo zakinuti.

U tome svemu, za provincije tipični malograđanski šovinizam, prerastao je svoje okvire i postao više ili manje mainstream shvaćanje prošlosti i sadašnjosti. O tome kako se sličan obrazac ponavlja na Hrvate iz BiH pisat ću u sljedećem članku.



Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: