Heroji napretka (4): Čovjek koji je inspirirao nastanak sekularne i pravne države

OGLAŠAVANJE

Sekularnost, trodioba vlasti, liberalna demokracija i vladavina prava - to su neke od stečevina zapadne civilizacije kojoj pripadamo, koje se posljednjih godina ponovno dovode u kušnju, kao da smo zaboravili koliko je krvi proliveno da bi se ovakav društveni poredak ustrojio i prihvatio. Da bi se odbacili feudalizam i monarhizam podizane su revolucije i vođeni ratovi, a svemu je prethodila filozofija koja je postavila temelje društvenom uređenju koje jamči ravnopravnost, narodnu vlast i građansku državu.

John Locke bio je engleski politički filozof i društveni psiholog u 17. stoljeću, prvi koji je zagovarao odvajanje crkve od državne vlasti i jednakost svih pripadnika ljudske vrste kao jedino jamstvo slobode. Njegovo djelo "Dvije rasprave o vladi" (u dva dijela) i kasnije obrane tog djela smatraju se temeljem države kakvu danas poznajemo. Locke je tvrdio da su "svi ljudi rođeni jednaki". To je "prirodno stanje" koje je pred-državno, ali nije i predmoralno, zato što su ljudi prirodno oslobođeni od bilo kakvog uplitanja u njihove živote i odluke, ali nijedan čovjek ne smije činiti što god želi ako svojim djelima čini štetu drugim ljudima. Sloboda, život i imovina su "prirodna prava".

Međutim, čuvanje slobode, života i imovine ne može biti dodijeljeno ljudima zato što oni često mogu biti subjektivni u svojim procjenama, stoga je nužna uspostava države kroz društveni ugovor, odnosno sporazum po kojem se svi pripadnici društva slažu da jednako i ravnopravno sudjeluju u upravljanju zajednicom sa zajedničkim ciljevima. Taj društveni ugovor služi za objektivno čuvanje prirodnih ljudskih prava, a da bi bio efikasan nužno je poštivati jednakost koja jedina može biti jamac osobne slobode građana.

Locke je bio veliki kritičar tiranije koja se provodila kroz monarhije u njegovo vrijeme. Nijedan čovjek ne smije imati moć odlučivanja nad drugim čovjekom, tvrdio je. Ukoliko nisu svi ljudi jednaki, onda nema slobode nego nastaje tiranija. Tako je Locke postao zagovornik nasilne revolucije, odnosno opravdavao je svrgavanje vlasti ukoliko ona ne služi jednako svim građanima. Međutim, jasno je da nije bio zagovornik revolucije kako su je kasnije socijalisti vidjeli jer Locke je bio protivnik otimanja tuđe imovine koja je jedno od prirodnih prava svakog čovjeka.

Jednakost, prema Lockeu, nije potrebna samo za uspostavu demokratske vlasti, već i za uspostavu mira i stabilnosti među ljudima. Pritom Locke nije mislio na jednakost ishoda kao što današnji socijalisti shvaćaju pojam jednakosti, već na ravnopravnost, odnosno jednaki tretman građana pred državom i njenim organima. Za Lockea je jednakost jednostavno značila da nitko nije iznad zakona i nema manje ili više vrijednih ljudi - svi su jednako vrijedni.

Jednakost je nužna da bi čovjek bio slobodan jer, prema Lockeu, sloboda je "kad nisi objekt nesumičnih, nenadanih i nepravednih postupaka drugih ljudi", odnosno stanje u kojem čovjek vlada vlastitom sudbinom, ali ne izvan zakona određenih društvenim ugovorom na koje su svi pripadnici društva pristali. Sloboda postoji samo tamo gdje su svi članovi društva pristali na život pod jednakim uvjetima i zakonima. To je argument protiv diktature, tiranije i bilo kojeg oblika autoritarnog uređenja države.

Locke je bio politički prognan pa je dio života proveo u Nizozemskoj i Francuskoj, on je bio filozofski revolucionar svoga vremena koji je zasadio sjeme liberalnog demokratskog poretka koji je potpuno zaživio skoro 100 godina nakon njegove smrti. Njegov doprinos današnjoj civilizaciji je ogroman, ali nije bio savršen te je imao nekoliko u najmanju ruku upitnih teza koje je znanost kasnije pobila. Njegova filozofija je poslužila, uz onu Thomasa Hobbesa i kasnije Adama Smitha, kao temelj za svaku kasniju školu liberalizma. Čak i ljevica i desnica današnjice, ukoliko ne ode u ekstreme, ne želi izaći iz okvira kakve je John Locke postavio u svojim djelima jer oni su prvi preduvjet mirnog suživota među ljudima.

U svome drugom djelu "Pismo o toleranciji" Locke se bavi religijom, odnosno više religijskim skupinama koje nastoje nasilno konvertirati pripadnike drugih religija u svoju religiju, što je također bilo aktualno u njegovo vrijeme. Bio je veliki kritičar vjerskih fanatika za koje je tvrdio da nema mjesta u slobodnom društvu.

"Da bi bilo koji čovjek trebao smatrati prikladnim da izazove drugog čovjeka - čije spasenje on srcem želi - da istekne u mukama, a to čak i u nepretvorenom stanju, priznajem, meni se čini vrlo čudnim, a mislim i bilo kojem drugom. Ali nitko, zasigurno, nikada neće vjerovati da takve ideje mogu potjecati iz ljubavi ili dobre volje...

...Nitko, niti pojedinačne osobe, ni crkve, pa čak ni države, nemaju pravednu titulu za napadanje građanskih prava ili svjetovnih dobara radi širenja religije.

Oni koji su drugačijega mišljenja, bilo bi dobro da sami razmisle o tome koliko je pogubno sjeme nesklada i rata, koliko je moćna provokacija prema beskrajnim mržnjama, rapinama i pokoljima kojima snabdijevaju čovječanstvo. Niti jedan mir i sigurnost, ni zajedničko prijateljstvo, nikada ne može biti uspostavljeno ili sačuvano među ljudima sve dok ovo mišljenje prevladava, da je vlast utemeljena u vjeri i da se religija treba propagirati silom oružja."

Locke je otvoreno zagovarao odvajanje crkve od države, što je u praksi značilo sekularizam. Njegova razmišljanja bila su direktni poticaj osnivačima SAD-a, a posebno je utjecao na Thomasa Jeffersona koji je u Deklaraciji o neovisnosti čak citirao neke dijelove iz Lockeovih djela. Jefferson je to napravio uz male izmjene, tako da su prirodna prava "život, sloboda i imovina" u američkoj Deklaraciji postala "život, sloboda i potraga za srećom", ali smisao je zadržan.

Ipak, njegova djela danas nije lako čitati i prevoditi iz nekoliko razloga. Prije svega treba imati na umu vrijeme i okolnosti nastanka. Pisano je na staroengleskom jeziku kakav se danas više ne koristi u standardnom govoru pa se može smisao izgubiti u prijevodu ili interpretaciji.

Prva teza zbog koje ga možemo kritizirati je "tabula rasa", odnosno ideja da se ljudi rađaju potpuno "prazni" u moralnom pogledu te se moralni zakon uči kroz iskustvo. Iz te teze proizašla je i druga njegova pogrešna teza, ona o ateistima. Zvuči nevjerojatno, ali čovjek koji je bio najveći zagovornik sekularnosti svoga vremena i veliki kritičar vjerskog fanatizma, u isto vrijeme je smatrao i da ateisti ne mogu biti dio slobodnog društva, čak i da se ateizam ne bi trebao tolerirati.

Iz današnje perspektive ta teza izgleda posve nelogično, ali Locke je vjerovao da moralni zakon nije subjektivan niti urođen, a ljudi ga mogu naučiti samo kroz religiju. Vjernici imaju Boga kao biće koje je iznad njih i kojeg se boje, te iz straha prema njemu neće činiti štetu drugim ljudima. Ateisti ne vjeruju u zagrobni život pa se nemaju čega bojati. Prvi preduvjet za život po prirodnim zakonima po Lockeu je vjera u neko više biće, odnosno neko božanstvo.

Ta je teorija, naravno, kasnije mnogo puta osporena jer moralnost može, ali ne mora isključivo dolaziti od religije, no i dan-danas se u nekim religioznim krugovima isti argumenti koriste protiv ateizma. Srećom, čovječanstvo je uzelo iz Lockeove filozofije samo ono vrijedno i ispravno, a njegove pogreške su odbačene u znanstvenim krugovima i kasnijim teorijama liberalizma.