Kad sam objavio članak o bivšem frontmanu punk grupe Sex Pistols, neki su me optužili da ga neutemeljeno osuđujem pa mi se čini da bi bilo dobro neke stvari razjasniti. Uopće ne osuđujem Johnnyja Rottena ni za što, njegove su reakcije meni sasvim normalne, ljudske i čak u neku ruku simpatične. Ali moramo primijetiti jednu pouku iz te priče, a ona bi mogla (i trebala) biti korisna mnogima ovdje, u Hrvatskoj, i u svijetu.

Nije li zanimljivo da je baš autor kultne pjesme "Anarchy in the UK" (Anarhija u Velikoj Britaniji), koja je ostavila snažan utjecaj na cijele generacije i doprinijela stvaranju jednog društveno-političkog pokreta, osjetio na svojoj koži djelić onoga kako bi izgledalo da su ciljevi tog pokreta postignuti?

Jer to je anarhija, tako bi izgledala anarhija u praksi - razne skitnice i pojedinci vam dolaze na imanje nepozvani, rade što požele, uzimaju što požele i ometaju vas u vašem životu.

Anarhosindikalizam (ili češće samo "anarhizam") je radikalna lijeva ideologija koja se zalaže za društveni poredak bez države i privatnog vlasništva. Johnny Rotten je to, prema vlastitom priznanju, doživio na svome skupocjenom imanju u LA-u i nije mu se svidjelo. Nitko ne voli kad ga nepozvani pojedinci ugnjetavaju i kad ih ne može izbjeći čak ni na vlastitom posjedu. Ali u anarhiji ne postoji "vlastiti posjed". Srećom, ne živi u anarhiji pa je mogao zvati policiju koja je intervenirala i oslobodila ga od napasti.

Da stvarno živi u anarhiji, kakvu je u mladosti zagovarao, ne bi mogao zvati policiju jer države ne bi bilo, ne bi se mogao pozvati na zakon koji štiti njegovu imovinu jer to ne bi postojalo. Prevladavao bi zakon fizički jačega kao jedini važeći. Takvo društvo bi dovelo, u konačnici, do robovlasništva i na koncu izumiranja ljudske vrste (jer ne bi bilo ni poticaja za rad i stvaranje, a ljudi bi se međusobno poubijali za resurse kojih bi bilo sve manje).

Neki kažu da on nikada nije ni bio iskreni anarhist, što je također moguće. Ali to nije bitno. Za potrebu rasprave, uzmimo čak da je ta teorija o njegovoj neiskrenosti u mladosti točna i da je on takve pjesme pisao i snimao samo zbog slave i materijalne koristi. I da su sve njegove izjave za medije, u kojima je tada snažno kritizirao politiku Margaret Thatcher i njene stranke zbog "ugnjetavanja radničke klase i sirotinje koja se treba osloboditi od kapitalizma" bile samo gluma. Čak i ako zamislimo da je tako, on je sa svojim pjesmama i izjavama imao snažan utjecaj na milijune ljudi diljem svijeta koji su ozbiljno vjerovali (ili još uvijek vjeruju) u te ideale. Stoga Johnnyja Rottena u ovom članku nećemo promatrati kao osobu nego kao lika koji je u javnosti tada stvoren, kao ikonu nečega što nadilazi samu umjetnost i prelazi u političke i ideološke sfere.

Upravo njegova životna priča trebala bi biti pouka za sve ljevičare, bez obzira bili toliko radikalni da vjeruju u potpuno ukidanje privatnog vlasništva ili su samo umjereni pa žele državu da "korigira" vlasništvo tamo gdje njima ne odgovara. Rotten je odrastao, pošteno zaradivši novac i danas uživa u bogatstvu koje je tijekom života stekao. Postao je onaj lik kakve je Johnny Rotten u mladosti prezirao i krivio za porobljavanje radničke klase i bezosjećajnost prema sirotinji. Današnji Rotten prezire onog Rottena iz 1970-ih i protiv takvih likova, kakve je Rotten iz 1970-ih predstavljao, današnji Rotten zove policiju. Nema li boljeg poučka od toga?

Ako je bio u mladosti iskren u borbi protiv kapitala i bogataša (a ja ipak vjerujem da je bio), danas je sigurno svjestan koliko je u tome pogriješio jer danas dobro zna da nije svatko tko ima više imovine to stekao na nepošten i nepravedan način. Naprotiv, u uređenim zapadnim društvima, velika većina bogataša svoju je imovinu stekla pošteno. Ideologija koja se temelji na zavisti ponekad može opaliti pljusku svojim poklonicima.

Još jednom, ovo nam je podsjetnik koliko je zaštita privatnog vlasništva bitna za funkcioniranje slobodnog društva i socijalni mir i potvrda da je Ludwig von Mises bio u pravu kad je konstatirao: "Ako bih trebao definirati liberalizam jednom riječju, bila bi to 'imovina'." Jer bez privatnog vlasništva svaka priča o svim osobnim slobodama bila bi neprovediva u praksi. Nema slobode govora, udruživanja, prava na privatnost - ničega bez zaštite privatnog vlasništva. Čak i ako netko ne posjeduje puno, poštivanje privatne imovine je krucijalno za sve jer bez toga, nitko ne bi imao mogućnost prosperirati, a samim time ni društvo ne bi moglo napredovati.

Neki ljevičari to shvate tek nakon što se zaposle i počnu povećavati vlastitu imovinu, a neki tek kad se obogate odjednom počnu "signalizirati dobrotu" glumeći tobože socijalnu osjetljivost. Johnny Rotten je iskren i ne boji se reći ono što manje-više svi oni misle. Zato upravo on treba biti primjer mladim buntovnicima, a ne hollywoodske zvijezde što pozirajući u glamuru glume suosjećanje sa sirotinjom koju nikada nisu ni upoznali niti to žele. Johnny Rotten je iz ničega stvorio nešto vrijedno i postigao neke životne ciljeve.

Odrastao je u siromašnom londonskom kvartu, s roditeljima koji su emigrirali iz Irske. Bili su niža radnička klasa i živio je u malom stanu s troje braće i sestara za koje se morao brinuti kao najstarije dijete u obitelji kad im se majka teško razboljela te nakon njene smrti. On je pametan i kreativan, njegov uspjeh je dokaz da svatko može uspjeti i da slobodno tržište funkcionira. Da je odrastao u socijalističkoj zemlji poput SSSR-a, s tim istim radom teško da bi danas živio na skupocjenom imanju u LA-u. Upravo liberalni poredak s ekonomskim sustavom tržišne ekonomije omogućava djeci iz siromašnih obitelji da se poštenim radom obogate poput njega. Nešto što bi svakog pobunjenika protiv sustava slobodnog tržišta u najmanju ruku trebalo natjerati na razmišljanje.