Još jedna statistika Eurostata pokazuje kako naš Zakon o radu utječe na radnike

Jako često možemo na Facebooku, pa i u nacionalnim medijima od strane novinara čuti pitanje kad će Hrvatska biti poput skandinavskih zemalja. Često se spominju kao pozitivni primjeri Island, Finska i Švedska. Upravo oni koji se najčešće pozivaju na nordijske primjere bili bi prvi protiv kad bi RH zbilja implementirala nordijske zakone i pravila ovdje.

Ja sam za! Krenimo od švedskog ili finskog zakona o radu. Znači, ukinimo minimalac, ukinimo ograničenje prekovremenog rada, ukinimo hrpu državnih propisa koji se miješaju u odnos između poslodavca i radnika. Zatim provedimo vaučerizaciju školstva i zdravstva. Ukinimo većinu parafiskalnih nameta koji u Švedskoj ne postoje. Zatim izmijenimo Zakon o radu u skladu s njihovim. Zatim promijenimo radnu etiku našeg stanovništva (ovo je najteži dio) jer Švedska ima najveći udio zaposlenih među ukupnim stanovništvom u EU (i skoro dvostruko veći od Hrvatske).

Podsjetimo se samo nekih statističkih podataka koji ukazuju na to koliko je u Hrvatskoj radna etika na niskoj razini. Hrvati u prosjeku rade 9 godina kraće od Šveđana, imaju dvostruko slabiju naviku rada nedjeljom od Šveđana i najkraći radni tjedan u EU. Samo ove činjenice trebale bi nam davati dovoljno objektivnih razloga zašto Hrvatska ne može biti kao Švedska. A novi podatak ide tome u prilog. Riječ je o radu na nepuno radno vrijeme.



Jedna petina ili, točnije, 19% zaposlenih u Europskoj uniji radi na nepuno radno vrijeme, objavio je Eurostat. Taj je udio malo veći (22%) u eurozoni.

Najveći udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme je u Nizozemskoj gdje svaka druga zaposlena osoba radi nepuno radno vrijeme. Nakon nje je Austrija (28%), Njemačka (27%), Danska, UK i Belgija (26%) te Švedska (23%).

Hrvatska je među zemljama u kojima najmanji udio zaposlenih radi nepuno radno vrijeme, s 5%. Iza nas su samo Mađarska i Bugarska.

S druge strane, pri vrhu smo liste zemalja s najvećim udjelom onih koji rade nepuno radno vrijeme protivno svojoj volji, odnosno koji su se zaposlili na nepuno radno vrijeme zato što još nisu u mogućnosti raditi puno radno vrijeme. Više od 35% zaposlenih na nepuno radno vrijeme u Hrvatskoj nije u takvom radnom odnosu dobrovoljno. Najmanji udio takvih zaposlenika je u Estoniji, Nizozemskoj, Belgiji i Češkoj (ispod 5 posto).



Iz toga možemo zaključiti dvije stvari. Zakon o radu u Hrvatskoj polučuje katastrofalne rezultate. Zakon je previše krut i treba se fleksibilizirati, tako da se olakša zapošljavanje i otpuštanje radnika, da nema ograničenja u radnim satima, da to bude stvar dogovora između poslodavca i radnika ili poslodavca i sindikata u većim radnim sustavima. Na taj način radnici će imati više izbora jer će biti više ponuđenih radnih mjesta što znači da će i lakše moći naći zaposlenje koje žele.

Drugo, doprinosi su previsoki. Država treba smanjiti sve namete na rad, a to uključuje porez i doprinose za zdravstvo, mirovinsko osiguranje, za HZZ itd.

Na Zapadu nije čudno raditi na nepuno radno vrijeme, pogotovo za osobe koje žele posvetiti više vremena djeci i obitelji nego poslovnoj karijeri. U Hrvatskoj je to više stvar nužde. To je rezultat loše državne politike i zakona prema radu i zapošljavanju.