Jugoslavija je imala najhumaniji socijalizam u povijesti čovječanstva. I zato još uvijek plaćamo visoku cijenu

20.9.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Više od istog autora
Dva ključna razloga zašto Hrvatska treba poduprijeti ulazak Srbije u EU
Napad na kafiće kod Knina treba okarakterizirati kao terorizam
Hoće li šećerni porez smanjiti pretilost u Hrvatskoj? Evo što kažu znanstvena istraživanja...
Što mislite, koja EU država izdvaja najveći udio proračuna za religiju?
Kad se istinoljupci posluže neistinama da bi postigli - ništa
Jesu li djeca dužna brinuti za svoje roditelje kad uđu u starost?
Mnogi napuštaju Hrvatsku zbog posla, a uvozit ćemo radnike. Što je u tome čudno?
4 razloga zašto Vlada treba odmah ukinuti kvote na uvoz radnika
Legenda iz Sex Pistolsa ne može podnijeti anarhiju u LA-u: Smetaju mu beskućnici, zove policiju...
Najgori ministar u vladi: Oporezivao bi telefonske razgovore jer su - luksuz!
Kako je otok bez resursa postao treća najbogatija država svijeta
Top 4: Najbolje izjave naših političara prošlog tjedna
Kako je Švedska postala centar startupa i predvodnica pro-business politike za cijelu Europu
Novo istraživanje: Ovo su zemlje u koje najviše radnika želi emigrirati
Ova je ljekarna uvela porez na muškarce i nitko ne prosvjeduje
Nikaragva: Država u ratu sa studentima i Crkvom, svećenici mole za pomoć
U Slavonskom Šamcu trgovine nisu radile nedjeljom...dok jedan poduzetnik nije shvatio da mu se to ne isplati.
Je li vrijeme za novu političku opciju na hrvatskoj sceni?
Plenkoviću bi bilo bolje da ne spominje Slavoniju
Osnivač Twittera o deplatformiranju konzervativaca: ʼNe možemo si više priuštiti da budemo neutralniʼ

Jugoslavija je imala najhumaniji socijalizam u povijesti čovječanstva. I zato još uvijek plaćamo visoku cijenu


PIŠE Mario Nakić

Naišao sam na Facebooku na neke kritike vezane za moje pisanje o socijalizmu i Jugoslaviji. Pojedinci smatraju da iskazujem "mržnju prema socijalizmu i Jugoslaviji". Iako zapravo daleko veći otpor gajim prema nacionalizmu nego socijalizmu i za mene je NDH daleko negativnija povijesna epizoda nego SFRJ, u određenim krugovima sam smatran mrziteljem isključivo Jugoslavije.

Ne pišem ovo da se nekome opravdavam jer smatram da stvarno nemam razloga to činiti, budući da se čovjek nikada ne može obraniti od optužbi koje su protiv njega doslovno izmišljene, mislim da postoje neke stvari koje su zanimljive i trebalo bi ih razjasniti potpuno.

Socijalizam nije nešto što bi itko trebao "mrziti", to je legitimna ideja, odnosno svjetonazorski i ekonomski pravac, koji dijeli manje-više iste ciljeve s liberalizmom, ali se bitno razlikuje u sredstvima kako doći do tih ciljeva. Dok socijalizam put u prosperitet društva temelji na kolektivnom pogledu na čovjeka i vjeruje u javno, društveno vlasništvo, liberalizam vidi put u društveni prosperitet kroz što veće individualne slobode, odnosno slobode svakog pojedinca, člana tog društva, a poštivanje prava upravljanja privatnom imovinom je glavni poticaj za pojedince da rade, stvaraju i tako guraju kompletno društvo naprijed.

Ja sam protivnik socijalističkih politika ne zato što mrzim socijalizam niti zato što je on u suprotnosti s mojim svjetonazorom, već jednostavno iz pragmatičnih razloga. Socijalizam se služi lijepim izrazima poput solidarnosti, brige za druge i slično, a u pravilu dovodi do groznih rezultata. Socijalizam u praksi ne dovodi do cilja, tj. društvenog prosperiteta, a liberalizam dovodi. Zato smatram da je bitno razbijati socijalističke mitove i teze kako bi naše društvo moglo prosperirati. Dok god budemo vjerovali u socijalistička rješenja, imat ćemo i socijalističke rezultate. To nije mržnja nego stotinu puta dokazana činjenica.

A što se tiče Jugoslavije, mislim da sam već napisao kako je ona bila najhumanija socijalistička država u povijesti čovječanstva. Komunistička partija Jugoslavije, nakon razlaza sa Staljinom, bila je dovoljno mudra pa nije implementirala marksističku teoriju skroz do kraja u praksi. Zato Jugoslavija nije imala onolike masovne gladi poput SSSR-a, Kine, Kambodže, Kube i drugih socijalističkih zemalja. SFRJ je dopuštala mikropoduzetništvo, osnivanje obrta s manje od 10 zaposlenih iako su tržišne slobode bile vrlo ograničene, a cijene je diktirala država. SFRJ je dopuštala i upravljanje privatnim zemljištem na selu ograničene površine, pa i raspolaganje mini farmama na kojima su seljaci često prodavali svoje proizvode "na crno" bez većih problema.

Dakle, Jugoslavija nije bila 100% socijalistička država niti je to pokušavala biti. Zato je imala bolji životni standard od drugih socijalističkih zemalja, zato je imala nešto veće osobne slobode. Ljudi nisu imali nikakve političke slobode, uvoz je bio bitno ograničen pa nije bilo ni obilja, ali su ljudi bili vrlo slični po imovinskom stanju pa se malo tko osjećao siromašnim iako smo gotovo svi zapravo bili siromašni u odnosu na zapadnu Europu.

Radničko samoupravljanje je bilo promašaj, kao i bilo koji drugi oblik planske ekonomije i državnog vlasništva u sredstvima proizvodnje. Jednostavno nije funkcionirao i nije bio produktivan. Gospodarski rast Jugoslavije između 1950. i 1978. bio je temeljen na konstantnom zaduživanju i pomoći izvana. Onog trenutka kad je dugove trebalo početi vraćati, SFRJ je bankrotirala i BDP se strmoglavo počeo rušiti, što je trajalo skroz do 1989. i implementacije Markovićevog paketa reformi. Prava je šteta što je nacionalizam pobijedio baš u trenutku kad se krenulo s postupnom privatizacijom gospodarstva i mirnom tranzicijom iz planske u tržišnu ekonomiju.

Jugoslavija je po meni imala još jednu veliku prednost, a to je ono ozloglašeno "bratstvo i jedinstvo". Tito je bio diktator i zločinac, ali je uspio gotovo nemoguće - desetljećima držati balkanske narode na okupu i ne oduzeti im nacionalne identitete, a u isto vrijeme da žive zajedno. Ja sam 1980-ih živio u maloj sredini s vrlo miješanim stanovništvom: 40% Srba, 32% Hrvata i ostalo Talijani, Česi, Slovaci, Mađari...Ali za to nisam imao pojma skroz do 1990. godine! Mi smo svi živjeli zajedno bez opterećivanja nacionalizmom i bez bilo kakve mržnje. Kad sad na to pogledam, izgleda mi totalno nestvarno, nezamislivo.

Usporedbe Jugoslavije i NDH nemaju nikakvog smisla, kao ni usporedbe komunističkog i fašističkog/ustaškog režima. Jednostavno, NDH je poput svih nacističkih i fašističkih režima tijekom WW2 imala rasne zakone, a to znači da je po zakonu protjerivala, zatvarala i ubijala ljude određenog porijekla. To je bio režim zločinački u svojoj srži, u svom osnutku. Komunistički režim u Jugoslaviji je osnovan s ciljem spajanja različitih naroda, a zločini koje je počinio bili su njegov nusprodukt, a ne cilj.

Svejedno, kao liberal, ne mogu nikada stati u obranu bilo kojeg režima koji je provodio jednoumlje. To je jednostavno u suprotnosti s filozofijom liberalizma i svemu u što vjerujem. Čak i da je taj režim bio "dobar", on liberalima ne može biti dobar. Čak i ako država "daje", takva država ne može biti dobra dok god pojedinac nema mogućnost biti slobodan i neovisan. Ne postoji argument za obranu bilo koje diktature ili autoritarne vladavine iz liberalnog gledišta, pa tako niti SFRJ.

Ali ne možemo se praviti ludi poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović pa govoriti kao da je Jugoslavija imala režim poput SSSR-a kad nije bilo tako. Koliko god je Hrvatima u bivšem režimu bilo bolje nego Estoncima ili Litvancima, toliko sad zbog toga plaćamo visoku cijenu. Jer njihov socijalizam oni nisu sami uveli, kao narod. Njima je socijalizam bio nametnut izvana, to je bila zapravo ruska okupacija. Osim toga, Lenjin i potom još više Staljin, inzistirali su na što potpunijoj implementaciji ideja Marxa i Engelsa u praksi, u sve gospodarske sektore, na kulturu, umjetnost itd. U sve sfere života. I to je bilo prilično brutalno i bolno za veći dio stanovništva.

Zato kad Estoncima i Litvancima danas netko spomene socijalizam, njima na pamet padne ruska čizma, represija i glad. A Hrvatima na spomen socijalizma padne kako su velikog i dobrog vođu imali, cijenjenog u svijetu; kako su išli na more preko sindikata; kako su na poslu pola sata radili pa onda sat vremena odmarali itd. To su dva potpuno različita, čak često i suprotstavljena sjećanja. Naravno, ima i onih koji su na vlastitoj koži ili u svojoj obitelji osjetili političku represiju jugoslavenskog režima, ali većina to nije osjetila pa ne može s time ni suosjećati.

Zato Hrvati nikako ne mogu napustiti plansku ekonomiju. Kad nema novca za plaće, ne prosvjeduje se pred upravom tvrtke nego na Markovom trgu pred Saborom. Kad seljaci ne mogu prodati svoje proizvode zbog konkurencije, traži se od države da ograniči, poskupi ili zabrani uvoz. Rad, sam po sebi, još uvijek smatramo nečim što se "mora", a ne nečim što se "želi". Rad je tlaka, zato ga država treba ograničiti, a bilo bi idealno kad bi ga mogla zabraniti. A hrvatski san je zaposliti se u uredu neke tvrtke u državnom vlasništvu. To su sve ostatci tog sistema koji nas proganja i gotovo 30 godina nakon njegove propasti.

Hoćemo li se uspjeti riješiti tog prokletstva? O tome ovisi naša budućnost i budućnost naše djece.

 


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: