Ljudi imaju prirodnu tendenciju da romantiziraju prošlost i precjenjuju rizike u budućnosti. Prošlost je uvijek bolja danas nego što je bila jučer. Iako prema svim objektivnim pokazateljima čovječanstvo globalno živi u najboljem trenutku u povijesti, s najmanje ratova, kriminala, nasilja, smrtnosti od bolesti, najdužim očekivanim trajanjem života pri rođenju itd. Ipak ljudi ne cijene sadašnjost nego većina romantizira određeni povijesni period u kojem je navodno "bilo bolje". A većinom se radi o mitovima koji imaju jako malo ili nimalo uporišta u stvarnosti.

Jedan od duboko ukorijenjenih mitova u hrvatskom društvu je mit o ekonomskoj snazi Jugoslavije, o tome kako se tada živjelo bolje, da se nije živjelo na dug, da je Jugoslavije bila gospodarska sila koja je izvozila i svi su imali posao. Taj mit nije samo ukorijenjen među ljudima lijeve političke orijentacije, nego čak i među desničarima koji iako ne vole Jugoslaviju zbog njenog odnosa prema nacionalnim pokretima te osobnim, vjerskim i političkim slobodama, ipak priznaju kako je Jugoslavija bila ekonomski jača i stabilnija država od onih nastalih njenim raspadom.

Koliko u tom mitu ima istine?

Mit br. 1: "Nije se živjelo na dug"

Istina baš ne odgovara tom mitu. Dug je od 1961-1980. godine rastao po stopi od 17,6% godišnje. Da se taj trend zaduživanja nastavio i da Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug iznosio oko 6 bilijuna dolara. Za usporedbu, današnji dug Hrvatske se kreće oko 43 milijarde dolara*, Slovenije 37 milijardi dolara**, Srbije 28 milijardi dolara***, BIH 6,5 milijardi dolara, Makedonije 4,22 milijarde, Crne Gore 2,6 milijardi dolara i Kosova oko 1 milijarde dolara.

Slika 1. Rast inozemnog duga Jugoslavije od 1961-1980

Ukupni današnji javni dug svih zemalja proizašlih iz Jugoslavije ne prelazi 125 milijardi dolara, što je sitnica s obzirom na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije. Naravno, dug Jugoslavije ne bi mogao dosegnuti razine od 6 bilijuna da je opstala kao država, prosječni godišnji rast duga od 17,6 % bi se drastično smanjio, bilo voljom samih vlasti Jugoslavije ili državnim bankrotom, ali je sasvim jasno da mit o Jugoslaviji koja "ne živi na dug" sasvim neutemeljen. Jedino što je moglo zaustaviti taj rast je bankrot i potpuna obustava novog zaduživanja te reprogramiranje dugova.

To se i dogodilo. Jugoslavija je de facto bankrotirala 1982. godine, kada je međunarodnim kreditorima priznala da više ne može vraćati svoje dugove. 1983.-1984. su dugovi reprogramirani, a cijela situacija s nevraćanjem dugova je značila da Jugoslavija više nema novca za kupnju stranih proizvoda, posebno nafte (zbog toga velike nestašice nafte 80-ih i vožnja par-nepar), ali i drugih proizvoda. Jugoslavija je primarno dugovala Svjetskoj banci, MMF-u i stranim državama. U tom periodu se oporavio i odnos uvoza i izvoza, što je sasvim razumljivo zbog toga što je Jugoslavija drastično smanjila uvoz zbog jednostavne činjenice da ga nije mogla platiti, a da bi se domaće kompanije sačuvale središnja banka u Beogradu počinje tiskati velike količine novca da pokrije nagomilane gubitke.

To dovodi do inflacije koja efektom lavine prelazi u hiperinflaciju tj. potpuni gubitak vrijednosti dinara koji postaje bezvrijedan. Tu dolazimo do drugih dijelova mita o ekonomskoj snazi Jugoslavije:

Mitovi br. 2 i 3: "Jugoslavija je izvozila" i "Ekonomija je bila stabilna"

Snaga i stabilnost neke ekonomije dobro se ogleda u stabilnosti njene valute. Stabilna gospodarstva ne trebaju provoditi "oštru" monetarnu politiku s velikim devaluiranjem i apreciranjem valute, a pogotovo ne održavati dva tečaja - jedan unutrašnji i drugi vanjski. Sve te odlike nestabilnih valuta je imao jugoslavenski dinar, stoga ni sami građani nisu vjerovali u dinar i radije su čuvali ušteđevinu u devizama ili, češće, nekretninama. Obje prakse su se održale do današnjih dana u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije pa tako npr. kuna, koja je povijesno jako stabilna valuta, ne uživa visoko povjerenje građana nego oni ipak preferiraju uzimati kredite i štedjeti u stranim valutama; danas euru, a nekada njemačkim markama.

Direktni faktori koji stvaraju lošu tečajnu politiku su: strukturne neravnoteže u ekonomiji, visoka inflacija, nekonzistentne makroekonomske politike, loš pravni sustav i političke nestabilnsoti. Jugoslavija je uvijek zadovoljavala sve te kriterije, stoga nestabilnost nacionalne valute, dinara, ne treba čuditi. Dinar je deevaluiran 1952., 1954., 1962., 1965., 1971. i 1973. godine, kada se pušta "plutajući tečaj", što je u stvarnosti bilo samo na papiru jer je Narodna banka Jugoslavije zbog stalnih političkih pritisaka iz Komunističke partije stalno tiskala novac da bi pokrivala gubitke kompanija, što je postupno ubrzavalo inflaciju i na kraju dovelo do hiperinflacije pred kraj 1980-ih.

Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu. Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%.

Slika 2. Godišnja inflacija u Jugoslaviji 1960-1972 i usporedba s drugim državama

Za usporedbu, Hrvatska je problem s hiperinflacijom imala do 1994. godine i uvođenja kune, od kada je ona jako niska i većinom se kretala od 2,5% do 5% godišnje, vrlo rijetko više od toga.

Slika 3. Godišnja stopa inflacije u Jugoslaviji 1981-1989

Mit br. 4: Raj za radništvo

Mit o jugoslavenskom radničkom raju i genijalnosti radničkog samoupravljanja isto ne drži vodu. Iako su štrajkovi u Jugoslaviji bili ideološki problematični jer su radnici bili "samoupravljači", a kako radnici mogu štrajkati protiv samih sebe, pa su izvori informacija o štrajkovima dosta oskudni, oni su se nedvojbeno događali. Mediji su u početku bili ušutkavani o temi štrajkova, ali kako vrijeme prolazi a loša gospodarska situacija stvara sve veći otpor, tako i mediji počinju prenositi vijesti o štrajkovima.

Do 1980-ih su podaci jako šturi, ali za neke štrajkove se ipak zna, kao npr. štrajk radnika Uljanika 1967. godine, što je dokaz da brodogradilišta čak ni tada nisu bila održiva.

Izgleda da ni sami model radničkog samoupravljanja nije jako poticao radnike na veći radni angažman jer iako kontinuirano raste broj radno aktivnog stanovništva, od sredine 1960-ih naglo pada ukupni broj radnih sati. Ukratko, sve više radnika radi sve manje. Nije ni čudo što je u Jugoslaviji nastala izreka "Ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi".

Slika 4. Učestalost štrajkova u Jugoslaviji

Slika 5. Ukupni broj radnih sati i radno aktivno stanovništvo

Velika laž o punoj zaposlenosti i "državi gdje svi rade" se u Jugoslaviji održavala čistom manipulacijom, a iza njene smrti je ostala prihvaćena kao opće poznata stvar. Nakon što su sredinom 1960-ih otvorene granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13% dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali medijima je bilo zabranjeno govoriti o tim brojkama i partijskim uredničkim politikama je održavao mit o "zemlji u kojoj svi rade".

Nezaposlenost je jako varirala među republikama. U Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. Te su brojke iznesene u knjizi "Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990" autorice Susan Woodward, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

U njoj je autorica dokazala da je uz 268.000 nezaposlenih 1968. godine (do tada je već milijun radnika otišlo na zapad) bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1,4 milijuna jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila kao zaposlene.

Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta. Da bi se postigla veća zaposlenost, socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta kako bi "svi bili zaposleni". Iako treba priznati da je Jugoslavija u tome bila puno "blaža" od ostalih komunističkih zemalja, i ipak se razumjelo da ne mogu baš svi biti zaposleni na realno nepostojećim radnim mjestima, što su druge komunističke države dovodile do ekstrema. To je bila praksa u svim sektorima gospodarstva, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas.

Sličan obrazac ponašanja vlasti vidimo i danas, kada se politički podobni zapošljavaju na raznim izmišljenim radnim mjestima po općinama, agencijama, ministarstvima itd.

Da zaključimo, Jugoslavija nije bila nezadužena, ona je imala jako visok i neodrživ vanjski dug koji je brzo rastao sve do trenutka kada je de facto bankrotirala 1983. godine. Jugoslavija je umjetno prikrivala realno jako visoku nezaposlenost. Nije bila "izvozna ekonomija" nego je veći dio vremena imala manju pokrivenost uvoza izvozom od današnje Hrvatske. Jugoslavija je imala katastrofalno lošu monetarnu politiku s valutom koja je imala dva tečaja, uvoznim i izvoznim, a inflacija je bila konstantni pratitelj gospodarstva te je na kraju kada je prešla u hiperinflaciju.

Radničko samoupravljanje nije bio dobar model u kojem su radnici imali osjećaj da rade za vlastite interese nego sistem koji je destimulirao rad i efikasnu alokaciju resursa. I da, brodogradnja ni 1967. kada su radnici Uljanika štrajkali, nije bila održiva.

Slika 6. Ekonomski pokazatelji Jugoslavije

Oni koji danas govore o "jugoslavenskom ekonomskom čudu" ne znaju o čemu govore. Govore ono u što ih je Komunistička partija uvjeravala cijelo vrijeme manipulacijom vijestima, prešućujući štrajkove, bankrot, nezaposlenost, trgovinske neravnoteže, nestašice i inflaciju, a naglašavajući samo pozitivne vijesti. Da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. A prošlost pokazuje da je jugoslavensko gospodarstvo bilo u puno većem raspadu nego današnje gospodarstvo Hrvatske, iako je Hrvatska naslijedila i još uvijek namjerno održava mnoge makroekonomske probleme iz Jugoslavije kao što su visoka zaduženost, loš omjer uvoza i izvoza, bujanje administrativnih birokratsko-političkih poslova koji smanjuju produktivnost rada i općenito loše makroekonomske politike.