Mlađe generacije, oni koji su rođeni 1990-ih i kasnije, nisu doživjele strahote rata pa im priče i mitovi iz Domovinskog rata zvuče fantastično, herojski itd. Zaista, Hrvati su se uspjeli obraniti od višestruko nadmoćnije vojske koja je 1991. rušila sve pred sobom s namjerom da nas uništi, pobije i protjera s ovih prostora. Hrvati su se obranili i u konačnici oslobodili cjelokupan teritorij. To je činjenica koju trebamo pamtiti i toga se nitko u Hrvatskoj ne treba sramiti.

Međutim, svaki rat je grozan, pa tako i ovaj "naš". Mi, koji smo preživjeli dio njegovih grozota blizu linije fronte, znamo dovoljno da takvo iskustvo nikada i nikome više ne poželimo. U ratu ljudski život nevjerojatno malo vrijedi, ljudi gube živote često na najbanalnije načine, svetost privatne imovine je potpuno skršena, a na površinu izlaze često najveće bitange, vucibatine koje u mirnodopsko vrijeme ne bi bile poštovane ni među vlastitom rodbinom. Najveća ološ dobije moć kad ima u rukama pušku i kad zakoni ne vrijede.

U ratu se čine grozne stvari; siluju se žene, muče i ubijaju civili, ratni zarobljenici, pljačka se tuđa imovina, pale se tuđe kuće...I sve to postane dio normale i svakodnevice, toliko da onaj tko takve stvari ne odobrava ili ne sudjeluje u njima ispadne "izdajnik" ili "prijetnja" onima koji to rade. Zadržati dostojanstvo i humanost u takvim uvjetima ponekad je prava umjetnost i hrabrost.

Hrvatska je izgubila stotine tisuća života i ljudi koji su otišli u inozemstvo, a potrošene su milijarde kuna na obnovu porušenih stambenih objekata. Netko bi mogao postaviti pitanje je li se rat u Hrvatskoj mogao izbjeći, je li postojao neki drugi način da se postigne mirno rješenje o raspadu Jugoslavije i dogovoru s pobunjenim Srbima. To pitanje se u Hrvatskoj još uvijek ne postavlja, propitkivanje Domovinskog rata je tabu tema. On se ovdje danas smatra svetkovinom, temeljem hrvatske države. To čak može biti i temelj, kao što moderna francuska republika i danas slavi svoju revoluciju koja je bila krajnje krvava, pa čak i nepravedna; kao što Amerikanci i danas slave svoj Rat za neovisnost; tako i Hrvati slave Oluju.

Ali postoji razlika. Hrvati su od tog rata napravili svojevrsnu mitologiju. Budući da je taj rat bio obrambeni i državotvoran, on ne smije imati mrlje. I onda, svaki general, svaki časnik iz rata mora da je bio savršen, a svaka akcija bez mrlje.

Odat ću vam jednu tajnu: rat nije bio bez mrlje, nije bio savršen, a naši generali i časnici često (iako ne uvijek) nisu bili dobri momci. Za početak, sjetite se generala Koradea koji se proslavio jer je prvi zavijorio hrvatski barjak na kninskoj tvrđavi, a 13 godina kasnije počinio neka zvjerska ubojstva u svome kraju u Zagorju i na kraju presudio sebi. Jeste li sigurni da je bio čist i u ratu?

Riječ "časnik" u hrvatskom jeziku dolazi od riječi "čast". Časnik je onaj koji je častan. Može li biti časna osoba koja zapovijedi mučenje i ubijanje nenaoružanih civila i zarobljenih vojnika koji više nisu predstavljali nikakvu opasnost nikome? Za to je osuđen Mirko Norac, i to ne na haškom sudu, nego na hrvatskom sudu! Čovjek koji je, prema presudi, pucao u stariju ženu, zarobljenu, potpuno nemoćnu i bezopasnu, a nakon toga naredio i drugim vojnicima da pucaju u zarobljene civile. To je čovjek kojeg danas hvali i opravdava ministar branitelja Tomo Medved, ali i dobar dio hrvatske javnosti.

Kako možete reći da su Hrvati bili žrtve i onda opravdavati ratne zločine nad civilima? Kako možete osuđivati srpske zločine nakon pada Vukovara i u isto vrijeme opravdavati hrvatske zločine u Medačkom džepu? Zašto Hrvatska uopće slavi takve vojne akcije? Kad ćemo usvojiti činjenicu da je rat veliko zlo i da on ne može biti temelj ničega?

Rat zaista nije temelj Hrvatske, to vidimo i po tome da Hrvatska nije uspjela ni dan-danas zaživjeti onako kako Hrvati žele. Više ljudi je protjerano iz Hrvatske tijekom zadnjih 5 godina od strane Milanovićeve i Plenkovićeve vlade nego što je bilo pobijeno i protjerano tijekom Domovinskog rata od strane četnika i JNA. Mi, dakle, još uvijek nismo postavili temelj za državu jer očito nemamo funkcionalnu pravnu državu koja je u stanju jamčiti sva temeljna prava i slobode svojim građanima, jer da imamo, onda je građani ne bi masovno napuštali.

Hrvatskoj je ministarstvo branitelja potpuno nepotrebno, nepotrebna nam je i cijela mitologija osmišljena po uzoru na mitologije iz Drugog svjetskog rata. Nama se povijest konstantno ponavlja, mi smo narod koji živi u prošlosti. Dokad tako, drugovi?