Kako dolazi do braka između ljevice i desnih populista

Gospodarski razvoj na zapadu tijekom zadnjih stotinjak godina rezultira konstantnom migracijom. Otkad su se mnoge azijske i afričke države tzv. "trećeg svijeta" otvorile gospodarski prema zapadu, povećava se kretanje stanovništva. Naravno, migranti najčešće idu iz siromašnijih u bogatije krajeve. Veliki val migranata stvara pritisak na socijalnu državu što dovodi do nezadovoljstva domicilnog stanovništva koje vidi ugrozu. Premda kao jedan od glavnih problema ističu konkurenciju na tržištu rada, to zapravo nije problem jer rijetko koji imigrant može u prvih godinu dana sa svojim poznavanjem domaćeg jezika, povezanošću i sposobnostima konkurirati bilo kojem domaćem kandidatu prilikom zapošljavanja. Pravi problem se stvara u dodatnom pritisku na socijalnu državu. Iako bi se ona mogla smanjiti, domaćem stanovništvu to ne odgovara jer i ono koristi njene blagodati, zato radije traži da se zabrani ulazak strancima, novima, kako bi blagodati socijalne države ostale isključivo njima.

Tako su nastale i narasle brojne krajnje desne ili "alternativno desne" stranke diljem Europe i zapada, čiji je primarni cilj zaštita domaćeg stanovništva od imigranata. Iako ih mediji nazivaju ekstremnom desnicom, riječ je uglavnom o najobičnijim populistima koji s desnicom imaju zajedničko možda samo nacionalizam i eventualno privrženost većinskoj crkvi. Te populističke stranke u pravilu nisu protržišne, a njihovi glasači najčešće su slabijeg imovinskog stanja, što potvrđuje moju tezu kako njima glavnu ugrozu predstavlja pritisak na socijalnu državu i strah da će biti manje socijalnog novca za njih ako se taj novac bude morao podijeliti na veći broj ljudi.

Te populističke stranke nisu još nigdje dosegle nivo da mogu samostalno ili kao najjača stranka kreirati vlast, ali su došle do razine gdje mogu biti prevaga i presuditi o tome tko će vladati zemljom. To se dogodilo u Novom Zelandu, gdje je populistička desna stranka NZ First odlučila podržati laburističko-zelenu koaliciju i tako smijeniti liberalno-desnu vlast koja je posljednjih 9 godina uspješno vodila zemlju. Narodnjacima i liberalima nedostajao je jedan mandat da mogu kreirati vlast, ali njihova ekonomska i imigrantska politika nije zadovoljavajuća za desne populiste koji su se lakše složili s ljevičarima. Tako da je Novi Zeland dobio premijerku Jacindu Ardern koja najavljuje da će promijeniti ekonomski kurs kojim je država išla zadnjih 9 godina.

"Tržište je razočaralo siromašno stanovništvo Novog Zelanda. Što znači ekonomski rast kad stotine tisuća siromašne djece nema osnovne uvjete za život?", rekla je socijaldemokratska premijerka Ardern.

Novi Zeland je tijekom zadnjih 9 godina uspio preokrenuti neto stopu migracije stanovništva iz negativne u pozitivnu, ostvariti ekonomski rast od preko 5 posto godišnje, smanjiti nezaposlenost na 4 posto...Novi Zeland je došao na vrh ljestvice "Lakoća poslovanja", na 3. mjesto u svijetu po ekonomskim slobodama, na 2. mjesto među zemljama s najmanjom percepcijom korupcije i na 2. mjesto po Svjetskom indeksu mira. To su sve rezultati liberalno-desne vlade. Novozelanđanima je, izgleda, postalo predobro i sad će biti zanimljivo usporediti za 3 godine rezultate nove, antitržišne vlade s rezultatima koje je ostvarila prethodna vlada.

Ono što je ovdje zanimljivo, otkud tolika privlačnost između krajnje desnice i krajnje ljevice? Ova laburistica, budimo realni, je krajnja ljevica, praktički bi ukinula kapitalizam. Nije to prvi brak ljevice i desnih populista, sjetimo se samo pobjede Sirize u Grčkoj i onda njihove koalicije s ekstremnim desničarima. Istina, ima i slučajeva u kojima desni populisti ulaze u vladu zajedno s umjereno desnim strankama (npr. Austrija), ali to nije toliko iznenađenje jer bi, po nekakvoj logici, trebali biti bliže njima. Ali većinom nisu, većinom su bliži ljevici. Zašto? Jer su i ljevica i krajnja desnica čisti populisti s istim ili vrlo sličnim biračkim tijelom.

Krajnja desnica ne voli kapitalizam, slobodno tržište i deregulacije. To je ista ekonomska politika kakvu danas imaju socijaldemokrati. I jedni i drugi su za "zaštitu domaće proizvodnje", znači protekcionizam. I tu se dobro pronalaze. Ljevica neće glasno govoriti protiv stranaca i imigranata, ali će se sigurno složiti o zabrani uvoza strane robe, kapitala i radne snage u zemlju. Tako da desni populisti iliti krajnja desnica ima bar 90% programa zajedničko sa socijalistima. Možemo se podsjetiti kako su u Danskoj, gdje su liberali i demokršćani primorani koalirati na vlasti s desnim populistima, upravo desni populisti zaustavili protržišne reforme ne dozvolivši da se snize porezi. Druga zanimljivost je u Njemačkoj, gdje se pokazalo da je ove godine populistička desnica AfD pobijedila u nekim tradicionalno lijevim dijelovima zemlje. To je isto biračko tijelo, samo što su ljudi uz standardne socijalističke probleme sad dobili i imigrante koji im se ne sviđaju. Dakle, formula je jednostavna: antikapitalizam + antiimigracija = desni populizam. Danas u koaliciji s ljevicom, dok ljudi ne shvate da je ljevica u toj jednadžbi višak budući da desni populisti već jesu socijalisti.