Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske i HDZ-a, dugo je bio omražena ličnost u lijevim krugovima. Jugoslavenska ljevica u Hrvatskoj nikad mu nije mogla oprostiti rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države, kao ni pomirbu koju je pokušao (sada vidimo neuspješno) između partizanske i endehazijske struje u tadašnjoj hrvatskoj politici.

Dugo su ga vidjeli kao autoritarnog vladara, maltene diktatora, koji je provodio politike privatizacije, krivili za uništavanje jugoslavenskih tvornica i pljačku; za protjerivanje srpskog stanovništva i masu ratnih zločina tijekom Domovinskog rata; za jednoumlje i potiskivanje oporbe. Općenito 1990-e, dok je Tuđman bio na čelu RH, za njih su bile "mračne" ili "najmračnije" godine.

Antifašizam na izdisaju

Zato bi trebalo biti pomalo iznenađujuće da se upravo iz jugoslavenskih medija ovih dana pozivaju na Franju Tuđmana, podsjećajući na jednu vojnu paradu iz njegovog vremena, jer su se tamo mogle vidjeti, uz zastavu Republike Hrvatske, i neke druge zastave iz hrvatske povijesti, a oni ističu onu SR Hrvatske sa zvijezdom petokrakom. Također, ukazuju i na njegove govore u kojima je istaknuo povijesnu važnost jugoslavenskog doživotnog diktatora Josipa Broza Tita i rekao da "bez Tita ne bi bilo Hrvatske".

Kako je došlo do toga da je jugoslavenskoj ljevici Tuđman postao bitan, netko čije mišljenje trebamo uvažiti i netko koga bismo trebali poslušati?

Jednostavno, očajni su. Mit o antifašizmu je na samom izdisaju. Godinama nakon što su ga s prezirom odbacile zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka, kao nuspojavu dugogodišnje komunističke indoktrinacije, Hrvatska je ostala među rijetkim bastionima antifašizma, kao zemlja koja ga službeno slavi i baštini kroz državne praznike, zakone, ustav itd. Međutim, na nedavnim antifašističkim prosvjedima vidjelo se da je preostalo jako malo ljudi u Hrvatskoj koji još do toga drže.

To je proizvelo paniku u jugoslavenskim redovima. Iz pukog očaja, hvataju se za bilo koju slamku spasa, pa čak i za omraženog i notornog Tuđmana.

Veza između Tuđmana i jugoslavenske ljevice

Franjo Tuđman je bio komunjara cijelog svog života. U partizane se uključio iz uvjerenja i borbe za komunizam. Sebe je početkom 1990-ih opisao kao hrvatskog marksista. On je zaista bio uvjereni komunist i socijalist, a s Jugoslavijom je imao drugi problem - ne taj što je to bila socijalistička diktatura i komunističko jednoumlje, već taj što se po njemu težnje hrvatskog naroda nisu mogle ostvariti u takvoj političkoj tvorevini.

Razlog zbog kojeg Hrvatska od svoga osamostaljenja nije nastavila sa starim jugoslavenskim društveno-ekonomskim sustavom je vrlo pragmatičan - Tuđman je razumio u kakvom se povijesnom trenutku nalazi i da civilizirani svijet nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a neće prihvatiti novu socijalističku državu u Europi.

Tuđman je radio zbilja puno u svrhu međunarodnog priznanja hrvatske države - obračunao se s krajnjom ustaškom desnicom i prihvatio socio-ekonomski sustav koji njemu osobno nije bio drag. Liberalna demokracija i tržišna ekonomija za njega su bili nužno zlo, a ne ostvarenje životnog sna.

U tom smislu, bio je svjetonazorski puno bliži jugoslavenskoj ljevici nego što se to obično misli, ali lijevi novinari to jako dobro znaju i zato će se po potrebi pozvati na njega - naravno, uvijek selektivno i polovično, što ćete vidjeti u nastavku teksta.

Što je Tuđman zaista rekao?

Kada se pozivaju na vojni defile iz 1997., jugoslavenski novinari vide samo jednu zastavu - onu s petokrakom. Ne vide pored nje i druge zastave, među kojima je ona s prvim bijelim poljem - da, ona s grbom za koji Jugoslaveni traže zabrane i kazne. Ako bi to trebao biti "dokaz" zašto država jugoslavensku petokraku ne smije kažnjavati, onda bi taj isti dokaz trebalo uvažiti i protiv zabrane grba s prvim bijelim poljem.

Kada se pozivaju na Tuđmanovu izjavu o Titu kao čovjeku "bez kojega ne bi bilo današnje Hrvatske", treba shvatiti kontekst. Tuđman je u tome bio dobrim dijelom u pravu. Tito je Ustavom SFRJ iz 1974. godine dao pravo republikama i njihovim narodima na samoodređenje do odcjepljenja. To je bila pravna i ustavna osnova za osamostaljenje Hrvatske.

Naravno, kao što je to bivši premijer Srbije, pokojni Zoran Đinđić jednom dobro primijetio: "U komunizmu Ustav vrijedi onoliko koliko piše u statutu partije" - Ustav se u SFRJ, kao i u svakom jednoumlju, baš i ne poštuje. Tako da je jugoslavenski vrh 1991. zanemario Ustav i svejedno izvršio agresiju na tada već samostalnu Republiku Hrvatsku.

Tito je izmjenama Ustava 1974. svakako dao pravni legitimitet budućem osamostaljenju RH u avnojskim granicama, budući da je konsenzus u svijetu od završetka Drugog svjetskog rata bio da se uspostavljene granice neće mijenjati silom. Taj svjetski poredak se sada urušava, što možemo vidjeti po primjeru Ukrajine i Rusije, ali 1990-ih je on bio iznimno značajan i jak. Jugoslaveni su stoga u pravu da su u Jugoslaviji određene današnje granice RH, ali to je splet okolnosti na koje nitko na našim prostorima nije imao utjecaj. To nije zasluga Tita ni komunista, to je stvar međunarodnog poretka.

Bi li došlo do osamostaljenja Hrvatske i bez tog Ustava iz 1974.? Vjerojatno da, samo što bi bilo malo teže to pravno objasniti i odrediti granice.

Međutim, čak i kada priznamo Titu i njegovim partizanima zasluge za hrvatske današnje granice i ustavnu osnovu za samostalnost RH, to i dalje ne pobija sve ono ostalo što je taj diktator, skupa s jugoslavenskim vrhom, napravio hrvatskom i ostalim narodima. To ne umanjuje zločine protiv čovječnosti, gušenje slobode govora, jednoumlje, gušenje političkih i ostalih osobnih sloboda u SFRJ. To ne umanjuje političke progone, Goli otok i u konačnici agresiju JNA na Hrvatsku. Ništa od toga argument od Titovim "zaslugama" ne poništava.

U čemu novinari griješe kad se pozivaju na Tuđmana?

Jugoslavenski novinari prave kardinalnu grešku kada Tuđmana predstavljaju kao vrhovni autoritet čija bi riječ trebala promijeniti sve. Naprosto, oni su navikli na takav autoritet jer njima je Tito sve. Tito je u Jugoslaviji bio mitska figura, čovjek koji je bio iznad zakona, njegova je riječ bila zakon.

Tuđman za Hrvate nikad nije imao takvo značenje. Tuđman je odigrao ključnu ulogu u osnivanju i obrani Hrvatske, ali i bez njega to bi se svejedno dogodilo. Hrvati u Tuđmanu ne vide Isusa Krista kao što Jugoslaveni vide u Titu. Hrvati u Tuđmanu, čak i tijekom njegovog političkog vrhunca, u najbolju ruku vidjeli su lidera koji će im pomoći da ostvare želju o vlastitoj državi. Čak i u to vrijeme Franjo Tuđman je imao oporbu i političke protivnike među samim Hrvatima.

Tuđman je uvijek bio podložan kritici, Tito nikada. Tuđman danas, čak i među HDZ-ovcima, ima samo povijesno značenje, a ne mitološko. Vjerovati da će njegova riječ promijeniti mišljenje javnog mnijenja o Jugoslaviji, Titu i antifašizmu, vrlo je naivno.