Dugo tražim bolju riječ od riječi "nostalgija" da opišem osjećaj koji sam, kao svježi imigrant, imao prvu godinu i pol dana u Kanadi. Nisam uspio naći jednu riječ, ali mislim da "žal za idealiziranom domovinom" bolje opisuje to stanje duha. U kombinaciji s nesigurnom realnošću nove domovine, taj žal dobiva posebnu dimenziju.

Kod mene je taj žal nestao odjednom, nakon prvog posjeta Srbiji. Bilo je to u kolovozu 2002., godinu i pol nakon mog odlaska u Kanadu. Za svoje "izlječenje" ponajviše mogu zahvaliti nepoznatoj šalterskoj službenici u Glavnoj pošti u Beogradu. Nakon nekoliko dana boravka u Beogradu, otišao sam u poštu da bih obavio neki rutinski posao, ne sjećam se točno što. Nakon podužeg čekanja dolazim na red. Službenica, bez da me pogleda, bezvoljno promrmlja:
- Ličnu kartu.
Pružam joj kanadsku vozačku dozvolu.
- Šta je to?
Službenica nezainteresirano frljne moju vozačku nazad prema meni kroz šalter.

"Znate, ja imam samo kanadsku vozačku dozvolu, a to tamo važi kao osobna iskaznica. A imam i staru izbjegličku legitimaciju ako to može."
- Onda pasoš.
"Pasoš sam ostavio u hotelskoj sobi."
- Onda ništa. Vrati se s pasošem.

Nekoliko sekundi sam stajao tupo gledajući u nju dok me ona nije prenula.

- Šta gledaš? Nemam ceo dan. Ajmo dalje!

U tom trenutku mi je sinulo da mi u Srbiji više nije mjesto. Ne zato što su šalterske službenice depresivne karakondžule. To mi je odavno bilo poznato. Ne ni zato što, da bi se završio kakav posao, treba milijun bespotrebnih papira skupiti. Ne, to nije bio razlog. Razlog je bio to što sam u tom "razgovoru" prvi put osjetio da meni takav odnos dvoje ljudi strašno smeta iako sam do prije godinu i pol kroz takav odnos prolazio praktički svakodnevno bez obaziranja. Beznađe, bezobrazluk i javašluk su mi godinama bili dio svakodnevice. Mislio sam, valjda, da to tako mora i da ne može bolje. Tada sam shvatio da je bila potrebna samo godina i pol da bih se, a da to nisam ni primijetio, navikao na način života u kojem to tako ne mora i u kojem može bolje.

Taj kratki posjet Srbiji mi je pomogao da razbijem idealiziranu sliku bivše domovine u kojoj je, tobože, sve bolje. Također, to mi je pomoglo da iz druge perspektive sagledam novu domovinu. Moj sljedeći posjet Srbiji uslijedio je tek nakon 11 godina. Ne znam što sad radi ona šalterska službenica, ali gdje je da je, do groba ću joj biti zahvalan.