"Hrvatske plaće su na europskom dnu, a po iseljavanju smo na vrhu" - naslov je članka objavljenom na portalu 100 posto. Novinarka Sanja Rapaić je u vrlo tendencioznom, ideološki obojanom i krajnje neprofesionalnom tekstu pokušala progurati staru tezu domaćih marksista i otpornika reformi kako u Hrvatskoj poslodavci izrabljuju radnike. Pritom nije ni pokušala provjeriti informacije iz sindikata.

Novinarka tako tvrdi da "iako smo ušli u EU i s njima idemo u korak s cijenama, usklađujemo razne propise i pravila, ali ne i plaće"...Kao da bi država trebala određivati plaće radnicima u realnom sektoru?

"Zaostajanje plaća radnika u istočnim zemljama Europske unije i dalje se nastavlja te radnici u tim zemljama, među kojima je i Hrvatska, sada zarađuju dvostruko manje od prosječne plaće radnika u zapadnim članicama EU-a, koje su Uniji pristupile prije 2004. Najdramatičniji pad plaća bilježi Hrvatska čiji je udio, s 43, pao na 37 posto prosjeka zapadne Europe, pokazuje danas objavljeno istraživanje Europskog sindikalnog instituta (ETUI)!", izjavio je Mladen Novosel, predsjednik sindikalnog saveza SSSH za portal 100 posto.

Novinarka se u tekstu dalje čudi što su se plaće u Hrvatskoj, u odnosu na zemlje zapadne Europe, od početka krize 2008. do danas, smanjile s 43 na 37 posto. Pad je zabilježen i u nekim drugim zemljama istočne Europe, kao što su Mađarska, Poljska, Rumunjska, Češka i Slovenija, ali u Hrvatskoj je najveći.

Krenimo redom. Prvo, tvrdnja da su hrvatske plaće na europskom dnu je apsolutna i bezočna laž. Prosječna hrvatska neto plaća je na 22. mjestu među 37 europskih zemalja, dakle gotovo u sredini. Među zemljama EU, Hrvatska je na 21. mjestu od 28 zemalja. Tako je ako gledamo neto plaću.


Karta Europe po prosječnoj neto mjesečnoj plaći (Klikni na sliku za uvećani pregled)

Ova gornja karta, dakle, prikazuje neto primanja (ono što radnik dobije nakon što se plate porezi, doprinosi i sva ostala davanja iz plaće za državu). Sad dolazi zanimljiviji dio. Na donjoj karti prikazana su BRUTO primanja, dakle neto plaća s davanjima državi.


Karta Europe po prosječnoj bruto mjesečnoj plaći (Klikni na sliku za uvećani pregled)

Vidimo kako je ta razlika (između neto i bruto plaće) u Hrvatskoj bitno veća nego u mnogim drugim zemljama regije. Primjerice, prosječni radnik u Hrvatskoj prima neto plaću manju od prosječnog radnika u Češkoj, ali bruto plaća prosječnog hrvatskog radnika je veća od bruto plaće prosječnog radnika u Češkoj. Hrvatska neto plaća je niža nego u Grčkoj, ali prosječna bruto plaća ispada ista kao u Grčkoj. To je ona razlika u porezu i doprinosima. Također, Estonija koja ima znatno bolju neto plaću od Hrvatske, kod bruto plaće je gotovo izjednačena s Hrvatskom!

Sindikati, ako stvarno žele dobro za radnika (a u to sve manje vjerujem iz svega dosad priloženog), onda neće zahtijevati od države da povećava represiju nad poslodavcima i tako guši gospodarstvo, nego će zahtijevati od države da promijeni zakon tako da se radnicima isplaćuje bruto plaća (kao u mnogim zapadnim zemljama) te da smanji porez na dohodak i reformira zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

Sad, kad smo utvrdili da portal "100 posto" u javnost plasira neistine, možemo dalje. Tko je kriv što su plaće u istočnim zemljama EU niže nego na zapadu?

Zemlje zapadne Europe imaju višestoljetnu tradiciju kapitalizma i izrazito visok stupanj slobodnog tržišta. Vjerovanje da ćemo ulaskom u EU imati iste plaće kao Nijemci i Englezi je ravno vjerovanju u djeda Mraza. Bogatstvo naroda se stvara godinama, desetljećima, ali prvi preduvjet da bi se uopće moglo stvarati je ekonomska politika bazirana na vladavini prava i tržišnoj ekonomiji. Cijela istočna Europa do 1990. nije imala takvu politiku i nije stvarala bogatstvo nego isključivo dugove. Samim ulaskom u uniju bogatijih zemalja siromašne nacije će moći profitirati, ali neće se moći izjednačiti u kratkom vremenu. To je proces prilagodbe, ali ni on nije moguć "sam od sebe", već je potrebno provesti reforme koje bi omogućile gospodarstvu da stvori priključak s bogatijima.

Estonija je najbolji primjer kako se to radi pa je u 20 godina od siromašnije postala bitno bogatija zemlja od Hrvatske. Danas Estonci imaju u prosjeku između 200 i 300 eura bolju plaću od Hrvata i upola manju nezaposlenost. Međutim, ekonomski analitičari procjenjuju da ni to nije dovoljno, nego će Estonija morati provesti i dodatne reforme ukoliko se želi izjednačiti sa zapadnim zemljama. Jednostavno, nije lako nadoknaditi 50 godina zaostatka u stvaranju bogatstva.

Promišljanje kako ćemo mi, gušeći ekonomske slobode, pooštravajući Zakon o radu, povisujući minimalac i postavljajući razne besmislene uvjete poslodavcima, nekako postići blagostanje kakvo je na zapadu - nema nikakvog smisla. Hrvatska nije provela reforme kakve su provedene davnih dana u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, zemljama Baltika i nedavno u Rumunjskoj. U tome je razlog zašto zaostajemo i za njima, a kamoli za Danskom, Luksemburgom i drugim bogatim zemljama Zapada koje imaju višestoljetnu tradiciju tržišne ekonomije.

Prevelika porezna opterećenja na rad i poslovanje, loši investicijski uvjeti, konstantno povećavanje državne potrošnje, zdravstveni i mirovinski sustav, loš Zakon o radu - to su, dame i gospodo, razlozi zašto radnici u Hrvatskoj primaju takve plaće, a ne poslodavci. Poslodavci su ljudi koji se bore sa svim navedenim problemima, s prelošim državnim aparatom i još s ovakvim antikapitalističkim mentalitetom koji izvire svakodnevno iz medija, poslodavci zapošljavaju ljude umjesto da novac potroše na kurve i putovanja (možda bi to bilo pametnije?).

Ovakvi zahtjevi tipa "Neka poslodavci povise plaće radnicima!" mogući su u fašizmu, koji je promovirao korporatizam i u kojem se poslodavci, radnici i država dogovaraju te država na kraju određuje kako i što svi moraju raditi. U demokratskom sistemu i tržišnoj ekonomiji to tako ne funkcionira. Posao države je stvoriti što bolje uvjete za rad i poslovanje, kako bi olakšala pokretanje poslova i zapošljavanje, a cijene proizvoda i rada ovise o tržištu.