Kako sam doživio Hong Kong i što bi Hrvatska od njega mogla naučiti

14.11.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: FRANJO TUŠEK

Kako sam doživio Hong Kong i što bi Hrvatska od njega mogla naučiti

Tko bi rekao da samo tri tjedna provedena u Hong Kongu prosječnom Hrvatu može značajno promijeniti percepciju odnosa države, društva i pojedinca? Ili barem jasno empirijski dokazati ono što je već znao – ovisno o svojim ideološkim polaznim točkama i obrazovanju. Kao netko tko je dugo čitao o ekonomskom čudu azijskog globalnog grada (države? - o tome malo kasnije) i načina na koji je od siromašne i svjetskim ratom desetkovane britanske kolonije postao svjetski financijski centar, jedva sam čekao priliku da napokon posjetim tu Meku ekonomskog liberalizma i uvjerim se vlastitim očima kako tamo ljudi zaista dišu i kakva je njihova kultura, stil života i način razmišljanja.

Moja priča počinje negdje početkom ove godine, kada zbog isteka studentske vize u Narodnoj Republici Kini moram napustiti istu. Paradoks je naravno u tome što je Hong Kong službeno vraćen Kini 1997. godine i formalno njen dio, ali pod kineskim motom "jedna zemlja - dva sustava" HK uživa veliku razinu autonomije koja mu dozvoljava i posebnu migracijsku politiku. Srećom, Hong Kong većini zapadnih zemalja nudi visa free status, i to u trajanju od 6 mjeseci u slučaju RH putovnice pa je tu izbor bio vrlo lak.

Prva stvar koju primjećujem, odmah po izlasku iz mjenjačnice u podzemnoj željeznici, sudeći po imenima 4 različite komercijalne banke na novčanicama – Hong Kong nema središnju banku! Kasnije saznajem da osnovne kamatne stope određuju pojedinačne privatne banke, isključivo na temelju ponude i potražnje (također ovisno o USD jer je HKD vezan za njega). Nema ni javnog duga, a devizne rezerve su mu 4 puta BDP Hrvatske – što je 40 puta više od deviznih rezerva Prezadužene Naše. Drugo, potpis na novcu nije guvernera središnje banke (jer istu nema) nego vršitelja glavne izvršne funkcije HK Vlade – izvršnog direktora iliti engleski: Chief Executive.



Postavlja se pitanje: kakva je to zemlja s izvršnim direktorom umjesto premijera? Nota bene, simboličnog predsjednika ima daleko u Pekingu, a kraljicu je imao 99 godina ili dulje ako brojimo prvotnu kolonizaciju (bez Novih teritorija). Jasno, to i dalje ne znači da je Hong Kongu ikad manjkalo samostalnosti, čak i što se tiče blagajne. Britansko carstvo je napustilo politiku oporezivanja kolonija nedugo nakon kasnog 18. stoljeća jer je shvatilo da dugoročno donosi više štete nego koristi. Jednako bitno, HK ministar financija John Cowperthwaite počinje provoditi vrlo sličnu politiku vezanu za poreze i bilo kakvu regulaciju tržišta.

Njegova priča počinje u poslijeratnom Hong Kongu, 1945. dobiva poziciju u Ministarstvu zaliha, trgovine i industrije gdje mu je zadano da pronađe najbolji način kako stimulirati što brži oporavak HK ekonomije. Na iznenađenje nikog obrazovanog u ekonomiji, kao sto je i sam bio – primijetio je da se gospodarstvo oporavlja najbrže u izostanku bilo kakve državne intervencije. Ovu lekciju shvatio je vrlo ozbiljno i njegova politika “pozitivnog neintervencionizma” započet će fazu strelovitog uzleta Hong Konga, naročito od 1961. pa nadalje kada Cowperthwaite napokon zauzima mjesto ministra financija (sasvim “slučajno”, nedugo nakon toga HK postaje jedan od 4 azijska tigra). A što kažu statistike – kakav je utjecaj njegova politika imala? Pogodite. Koliko je BDP Hong Konga narastao u razdoblju od 1961. do 1997. (primopredaja NR Kini)? Dvadeset puta, ili 40? Možda 100? Blizu! Narastao je 180 puta. U nešto više od trećine stoljeća.



Rezultat je 80 godina u kojima je HK postao mjesto s najvećom koncentracijom net-wortha (osobnog bogatstva) po glavi stanovnika.

Na mene je osobno boravak u Hong Kongu ostavio neizbrisiv trag i sada zaista čvrsto vjerujem da ne postoji bolje uređeno, stabilnije i prosperitetnije društvo na svijetu. To pokazuju i statistike o korupciji, koja je među najnižima u svijetu. Ovo je inače pravilo u anglosaksonskom svijetu i obilježje njihove kulture – Hong Kong, Novi Zeland, Kanada, Australija – nema puno drugih zemalja s nižom percepcijom korupcije. Istovremeno, imaju jaku vladavinu prava, dugu pravnu tradiciju svojstvenu zemaljama Commonwealtha (HK često zapošljava strane sudce iz drugih srodnih zemalja), a istovremeno minimalno uplitanje države u privatnu inicijativu.



Na koji način se to odražava na kulturu lokalnog stanovništva dobro opisuje sljedeća anegdota: nalazim se u internet kafiću negdje u središtu Hong Konga. Dok za računalom obavljam neke stvari, načujem razgovor dvojice vrlo mladih Kineza. Kantonski ne razumijem, ali svako malo uleti neka engleska riječ ili pojam, što mi odmah zvuči kao ime tvrtke i podaci o poslovanju. Okrenem se i vidim da dečki provjeravaju stanje hongkonške burze (HKEX) te strastveno razgovaraju o potencijalnim investicijama, čitaju grafove i proučavaju stock quotes. Glasni su, čine se jako uživljeni u ono što rade. To me osobno vrlo impresioniralo, pogotovo u usporedbi s Kinom gdje je 90% računala u internetskim kafićima (koji su ogromna mjesta!) zauzeto mladima iste dobi, igrajući svjetski popularan League of Legends. Također, ova priča jasno mi je ilustrirala nevjerojatan kontrast između financijske pismenosti hongkonških mladih po usporedbi s Hrvatima svih uzrasta koje zbunjuje kredit s valutnom klauzulom ili srednjoškolaca i saborskih zastupnika koje matematički primitivan kamatni račun ostavlja potpuno bespomoćnima.



Drugi put sam u fast food restoranu (skupo – ali valjda najjeftinija hrana u gradu) ugledao manualne radnike sa žutim kacigama kako istu stvar rade koristeći mobilne aplikacije. Neki bi mogli na temelju ove dvije anegdote predviđati bubble – ja ipak mislim da su samo izvrstan pokazatelj koliko su svi građani, neovisno o društvenom ili ekonomskom statusu, nevjerojatno upućeni u investiranje, financije ili se barem čak i oni koji nisu jako trude biti. Ovo je vrlo vezano i za temeljitu razliku ondašnjeg školstva s našim, potpuno neučinkovitim, da ne kažem beskorisnim. U tom smislu valja istaknuti statistiku iz 2015. po kojoj je RH deseta najgora po odljevu mladih stručnjaka u inozemstvo dok je HK sedmi najbolji na svijetu (tojest stručnjaci od svuda dolaze upravo tamo). Mislim da ovdje valja napomenuti da je Hong Kong po Indeksu ekonomskih sloboda konstantno i bez prekida prvi na ljestvici još otkad je indeks osmišljen (1995. godine). Republika Hrvatska je na 95. mjestu, odmah iznad Kambodže i Burkine Faso.

Ovdje ipak moram biti objektivan; ne želim prikazati crno-bijelu sliku po kojoj su ekonomske politike i formalne institucije jedini uzrok uspjeha i bogatstva naroda. Hong Kong ima izvrsnu mješavinu stare anglosaksonske kulture, formalnih i neformalnih institucija s kineskom kulturom sklonosti cijenjenja obrazovanja, znanja, meritokratske birokracije i odgovornosti. Pa čak i viktorijanski javni moral je odigrao bitnu ulogu. Tu su i geografske prednosti, blizina Kine i slično. Niti je Hong Kong baš potpuno bez oporezivanja – vlada tamo posjeduje kompletno zemljište te ga samo daje u najam ljudima, što je jedan od glavnih izvora prihoda državne blagajne, ali je i omogućilo da drugi porezi budu niski ili nikakvi (iako ovo formalno nije porez, efektivno je isto).

Ali to i dalje ne znači da Lijepa naša ne može naučiti iz njihovih pozitivnih kulturnih obilježja – ulaganja u obrazovanje, meritokraciju u javnoj upravi, zazor prema korupciji i poduzetnički duh, a pogotovo možemo naučiti iz njihovih ekonomskih politika, već ilustriranih pomoću koncepta pozitivnog neintervencionizma, slobode tržišta i minimizacije uloge države, vrlo malih poreza, umrežavanja u globalnu ekonomiju, fiskalne odgovornosti, kako bi napokon postupno mogli krenuti graditi poštenije, pravednije društvo te prosperitetnije i kompetitivnije gospodarstvo. Ako ste se pitali koja zemlja ima najprofitabilniju podzemnu željeznicu, ili pak najprofitabilnije novine na svijetu, u relativnom smislu, sada znate. To su Hong Kong Metro (popularni MTR), koji je ponos građana zbog izvrsnih rezultata na HK burzi, te South China Morning Post, dnevna tiskovina nedavno unosno prodana kineskom milijarderu koji se zove Jack Ma, vlasniku Alibaba grupe, u Kini omiljenom tech-mogulu istoimene internetske trgovine.

Inače, bio sam nemalo iznenađen kad sam shvatio da se s Octopus karticom (kartica za promet, brodom između otoka, busom, metro) može kupiti gotovo bilo što u gradu – od proizvoda s prodajnih automata do obroka u McDonald'su. Ne čudi puno ni podatak da su hongkonške banke najprofitabilnije na svijetu.



Sam grad nevjerojatno je i neizbrisivo obilježen privatnim vlasništvom odnosno inicijativom, čak i u velikim infrastrukturnim projektima. Central Elevated Walkway primjerice ogromna je mreža mostova (umjesto pothodnika) koja prolazi kroz sve moguće bitnije zgrade – doslovno je moguće prohodati 10 kilometara, uzduž i poprijeko cijelog centralnog Hong Konga – isključivo hodajući iznad razine zemlje i kroz nebrojeno poslovnih zgrada, hotela i metro stanica (sve je povezano) te naravno između zgrada, nad velikim prometnicama. Dijelovi su otvoreni, većina poluotvorena (ima krov), a značajan dio je klimatiziran. Naravno da je započet sedamdesetih na inicijativu privatne tvrtke. Kasnije mnogi drugi građevinarski igrači slijede primjer, a i vlada se ubacuje u igru pa je sve zajedno jedan ogroman javno-privatni (ruku na srce – uglavnom privatni) pothvat koji je napravio ovaj grad toliko jedinstvenim u svijetu. O pragmatičnosti, odnosno korisnosti za građane, da i ne pričam.

Za kraj bih samo citirao što ekonomistica Catherine R. Schenk sa Sveučilišta u Glasgowu (koja je radila i za IMF, hongkonške regulatorne agencije, ali i predavala na HK sveučilištima) piše o ekonomskom čudu ovog grada i Cowperthwaiteu:

"Niski porezi, fleksibilno radno zakonodavstvo, izostanak javnog duga i slobodna trgovina glavni su potporni stupovi ekonomskog razvoja Hong Konga."

Ako od nečega trebamo početi učiti što prije, onda je to upravo ovaj sjajan primjer. Autor ovih redaka se nada da bistri Sir Cowperthwaite može jednom i za svagda postati dijelom hrvatskog javnog diskursa – a da priče o pločama, pozdravima i diktatorima budu zamijenjene produktivnom diskusijom ekonomskih politika, po uzoru na uspješne. Barem među nama mladima, ako je starije već teško promijeniti.

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
ZANIMLJIVOSTI
O autoru
Franjo Tušek je student kineske kulture i kineski zet. Trenutno živi u Kini, južnoj provinciji Hainan. Uz faks radi kao učitelj engleskog jezika i traži druge poslovne prilike. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Razbijanje standardnih hrvatskih mitova o turizmu

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Koliko smo već puta samo čuli priču o tolerantnim, mladim, slobodnomislećim ljudima željnim promjena? I kako je to završilo?

Novi hrvatski Mesija s hrpom starih, izlizanih frazetina i nula sadržaja

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: