Kebab u bosanskom loncu

22.5.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Kebab u bosanskom loncu

Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Sarajevu pokazao je svu bijedu i nefunkcionalnost svega što postoji u Bosni i Hercegovini. Preoštro za početak teksta, znam, ali sve oko te situacije je bilo pokazatelj društvene i institucionalne bijede jedne zemlje. Teško je  tražiti od Bošnjaka da se prema Erdoganu ne odnose kao podanici Osmanlijskog carstva prema sultanu, čime ruše vlastite težnje za stvaranjem nacionalnog identiteta, ali cijeli događaj se sveo na dva kamena temeljca: zajednička religija i pokoravanje patronatu nasljednika sultana. „Allahu akbar!“ i „Sultane Erdogan!“ je jasan indikator tih temelja i jasna poruka svima koji su pratili okupljanje.  

Teško je pobrojati sve probleme BiH, ali jedan se izdvaja više od svega. Iz njega proizlaze svi drugi, iz njega proizlaze svi ratovi, paraliza institucija, mržnja, netrpeljivost, sluganstvo. Taj problem je što BiH nema identitet. Znam, nije to lako priznati, da nakon toliko truda i toliko prolivene krvi ipak ostaje činjenica da jednostavno zajednički identitet u BiH ne postoji i vjerojatno neće nikada postojati. Ta spoznaja slama lijepe iluzije ljudi koji na BiH gledaju izdaleka, na kao nekakav lijepi hipijevski projekt, utopiju u stvaranju ili preživljavanje mini Jugoslavije. Ali valja pogledati istini u oči i priznati da BiH na okupu drži samo prisila međunarodne zajednice te da u ovom trenutku nema nikakvih naznaka da će ikada prerasti u funkcionalnu državu i društvo.

Posjet Erdogana je tipičan primjer podijeljenosti BIH. Dočekan je kao vladar, klicalo mu se „Sultane!“, a on je sam u govoru naglašavao kako „smo živjeli zajedno i dobro se borili zajedno“. To aludiranje na Osmanlijsko carstvo i osvajačke ratove koje je vodilo na Balkanu je dočekano salvama oduševljenja. Sve je jasno, Erdogan je sultan, a Bakir Izetbegović beg. Turska je vladar a BIH kolonija. Kako biste se vi osjećali kao pripadnik bilo kojeg drugog naroda u takvoj državi? Teško da ne biste osjetili strah i potencijalnu ugroženost.

Ali nije takav odnos prema stranim državnicima primjetan samo kod stanovništva islamske vjeroispovijesti, samo je najočitiji i najiskreniji. Sličnu koreografiju imaju i druge vjerske skupine u državi, pravoslavci i rimokatolici, samo s drugačijim obilježjima i pokličima te prema drugim stranim državnicima. To je samo simptom države u kojoj se različite skupine ljudi prisilno drže u zajedničkoj državi protivno njihovim željama.

Svaka od tih skupina se smatra zasebnim etnosom ima svoje rituale i svoje odabrane strane državnike, jer svaka ima osjećaj da nema utjecaja na izbor domaćih državnika. U najboljem slučaju ih prihvaćaju kao kompromis i nužno zlo, ali oni nisu njihovi stvarni predstavnici. Granice među etnosima nisu samo institucionalne i fizičke, kao što nepregledna šuma formalnih institucija koje tvore BIH daje naslutiti. One su prije svega društvene i neformalne, one se ogledaju u plemenskom grupiranju oko „svojih“ ma koliko oni bili korumpirani i nesposobni. Te granice su mentalne i tvore potpunu političku, ekonomsku i društvenu paralizu.

Srbi imaju Beograd, Hrvati imaju Zagreb, Bošnjaci imaju Ankaru. Svi naglašavaju svoju odijeljenost od ostalih razmjerno prema moći na terenu. Bošnjaci kao relativno politički najjači i najutjecajniji etnos može sebi priuštiti da Erdoganu usred Sarajeva kliče „Sultane! Sultane!“ kada on implicitno poziva na obnovu Osmanlijskog carstva u modernoj inačici. Srbi kao etnos koji ima praktički državu u državi (Republika Srpska) imaju dovoljnu političku moć da mogu politički provocirati čak i međunarodnu zajednicu te prizivati tzara Putina da ih izbavi iz te neželjene države. Hrvati u BiH kao teritorijalno, demografski i politički najslabiji etnos puno sramežljivije gledaju prema Zagrebu i slave svaki dolazak političara iz Hrvatske. Zajednički identitet jednostavno ne postoji.

Ali postoji etnos koji želi održati iluziju zajedničkog identiteta, posprdno nazvani „graDŽani“. „GraDŽani“ ne pripadaju nijednom etnosu, barem deklarativno, i teže održavanju tog mrtvorođenčeta od zajedničke države na životu. Neki od njih pod tom krinkom ustvari žele unitarističku državu sa središtem u Sarajevu, neki su utopisti koji u BiH vide ostatke ostataka Jugoslavije te bratstva i jedinstva koje treba očuvati pod svaku cijenu, a neki jednostavne financijske interese jer im egzistencija ovisi o tumorskoj nakupini raznih međunarodnih udruga i institucija koje de facto egzistiraju samo da bi održavale trule temelje tamnice naroda koju nazivamo Bosna i Hercegovina. Iako možda nemaju toliku političku moć, imaju institucionalnu podršku međunarodne zajednice bez čijeg odobrenja se ne događa ništa u BiH. Oni čine četvrti etnos, i to jedini koji iskreno želi BiH u sadašnjem obliku, ili u sadašnjem obliku s određenim nadogradnjama.

Što u takvom kaosu i tihom ratu svih protiv svih možemo očekivati od BiH osim primjer nefunkcionalne države čija je jedina pozitivna uloga to što prilikom svake loše vijesti iz vlastite zemlje možemo pomisliti na tu državu i reći sami sebi: „Ah, može biti i gore, bar stvari bolje funkcioniraju nego u BiH.“ Taj bosanski lonac u kojem se miješa islam, rimokatoličanstvo, pravoslavlje, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni, „graDŽani“, SAD, Rusija, i EU konstantno vrije i izbacuje vruću paru koja zahvaća okolne države. Svaki etnos predstavlja nekoliko sastojaka u tom loncu, pa što bi bio problem ubaciti i malo turskog kebaba?

Iako se u bosanski lonac može miješati puno sastojaka, ipak kebab nekako odudara kao posebno čudan sastojak. Muslimani u BiH su tek povijesno nedavno počeli razvijati nacionalnu svijest. I ta ideja je imala svoju logiku. Ali proces njenog stvaranja je od najranijih dana bio krivo provođen. Točnije sve je počelo od izjave Alije Izetbegovića iz 1991. kada je u trenutku kada JNA i srpske paravojne postrojbe razaraju hrvatsko selo Ravno i okolicu javno na televiziji poručio građanima BiH muslimanske vjeroispovjesti: „Zapamtite, ovo nije naš rat!“. Tim činom je obznanio Hrvatima iz Hercegovine da ne računaju na Sarajevo da će ih braniti tj. da ih ne smatra građanima BiH. Od tog trenutka je ideja stvaranja zajedničke države i zajedničkog etnosa (u koji bi se poslije uključili i Srbi) bila osuđena na propast. Paradoksalno, tim je činom osudio i mladu bošnjačku naciju jer ona u takvoj tvorevini kao što je BiH ne može nikada stvoriti vlastiti nacionalni identitet. Stvoren je krug straha. Hrvati ne vjeruju Bošnjacima i Srbima i traže zaštitu u Zagrebu, što ih ukopava u ideji da nisu dio zajedničkog identiteta koji bi tvorio BiH. Srbi su kao inicijatori rata od te ideje već odustali, ali lako je zamisliva situacija u kojoj bi udružene snage Hrvata i Bošnjaka dovele do bitno drugačijeg kraja rata i formiranja države koja bi mogla graditi zajednički identitet jedne države s tri narodnosti i tri vjere. U strahu od Srba i Hrvata Bošnjaci bježe u zagrljaj Ankare i predstavljaju se kao vazali, tražeći zaštitu  države koja ne dijeli s njima ništa osim religije. A to uništava bilo kakvu šansu za izgradnjom nacionalnog identiteta. A šansa za stvaranjem novog bošnjačkog nacionalnog identiteta i bosanskog državnog zajedničkog identiteta je postojala. BiH ima povijest suživota na svom području, još od srednjovjekovnih vremena bosanskih kraljeva, ali ona je 1990-ih zauvijek izgubljena.

Zbog toga kebab nije trebao biti dio bosanskog lonca, ali spletom povijesnih okolnosti i krivih odluka je ipak postao njegov sastavni dio.

 

 

Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska je po udjelu radnika, zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, na razini Njemačke i Austrije.

Kulić obmanjuje javnost: Mit o deindustrijalizaciji Hrvatske

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stručnjak za obrazovanje je predbacio beogradskom reperu što vrijeđa žene i prostači. Njegovi primjeri dobre glazbe, poput Prljavaca i Azre, nikada to nisu radili?

Jokić bi djecu učio plagiranju, prostačenju i seksizmu: ʼDobro je dok su našiʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rat protiv droge se nastavlja iako je od početka osuđen na propast.

U Americi je više uhićenja zbog posjedovanja marihuane nego zbog svih nasilnih djela zajedno

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je političarkama koje su pripadnice manjina, da se 'vrate u zemlje iz kojih su došle'. Većina tih političarki je rođena u SAD-u.

Trump je uspio nadmašiti samoga sebe: Je li ovo najodvratnija izjava nekog američkog predsjednika u povijesti?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tvrdi da nije fer što je preko ljeta croissant u njegovom mjestu trostruko skuplji nego u Zagrebu.

Načelniku Murtera se ne sviđa zakon ponude i potražnje, poziva državu da uradi nešto

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Željko Glasnović poziva vladu da proglasi ratno stanje i pošalje vojsku na granicu zbog migranata. Očito ne vidi problem u zločinu koji bi se lako mogao dogoditi.

Gospodine generale, hoćete li Vi biti taj koji će prvi zapucati na nenaoružane ljude na granici?

Politika

PIŠE: TOMISLAV STIPIĆ

Sad se ispričava članovima HNS-a zbog ulaska u koaliciju s HDZ-om, a on je predsjedao sjednicom kada su donijeli odluku o ulasku u tu koaliciju.

Naknadna pamet Matije Posavca

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Jedino moralno i odgovorno što Andrej Plenković u ovom trenutku može napraviti bilo bi raspisivanje prijevremenih izbora.

Ovoj vladi ne treba rekonstrukcija nego potpuna dekonstrukcija

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rand Paul uputio je prijedlog zakona u Senatu kojim bi se legalna imigracija u SAD učetverostručila.

Protiv ilegalne imigracije može se boriti na drugi način - olakšavanjem legalne imigracije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Boris Jokić predlaže uvođenje novog obaveznog predmeta u škole - suvremena glazba. Misli da klince treba navesti da slušaju glazbu koju on smatra kvalitetnom.

Ne, klinci neće slušati ʼbolju glazbuʼ ako im stari profesori budu govorili što trebaju slušati

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Još jedan veliki američki lanac restorana ide u stečaj, a kao glavni razlog naveli su povećanje minimalca u nekim dijelovima zemlje.

Većina Amerikanaca za povećanje minimalca, ali ekonomisti se protive

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mnogi su se razveselili kad su čuli da će Poljska ukinuti porez mladim radnicima. Ali priča je drugačija...

Što se zapravo krije iza ʼukidanja poreza na dohodakʼ mladima u Poljskoj?

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: