Kebab u bosanskom loncu

22.5.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Kebab u bosanskom loncu

Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Sarajevu pokazao je svu bijedu i nefunkcionalnost svega što postoji u Bosni i Hercegovini. Preoštro za početak teksta, znam, ali sve oko te situacije je bilo pokazatelj društvene i institucionalne bijede jedne zemlje. Teško je  tražiti od Bošnjaka da se prema Erdoganu ne odnose kao podanici Osmanlijskog carstva prema sultanu, čime ruše vlastite težnje za stvaranjem nacionalnog identiteta, ali cijeli događaj se sveo na dva kamena temeljca: zajednička religija i pokoravanje patronatu nasljednika sultana. „Allahu akbar!“ i „Sultane Erdogan!“ je jasan indikator tih temelja i jasna poruka svima koji su pratili okupljanje.  

Teško je pobrojati sve probleme BiH, ali jedan se izdvaja više od svega. Iz njega proizlaze svi drugi, iz njega proizlaze svi ratovi, paraliza institucija, mržnja, netrpeljivost, sluganstvo. Taj problem je što BiH nema identitet. Znam, nije to lako priznati, da nakon toliko truda i toliko prolivene krvi ipak ostaje činjenica da jednostavno zajednički identitet u BiH ne postoji i vjerojatno neće nikada postojati. Ta spoznaja slama lijepe iluzije ljudi koji na BiH gledaju izdaleka, na kao nekakav lijepi hipijevski projekt, utopiju u stvaranju ili preživljavanje mini Jugoslavije. Ali valja pogledati istini u oči i priznati da BiH na okupu drži samo prisila međunarodne zajednice te da u ovom trenutku nema nikakvih naznaka da će ikada prerasti u funkcionalnu državu i društvo.

Posjet Erdogana je tipičan primjer podijeljenosti BIH. Dočekan je kao vladar, klicalo mu se „Sultane!“, a on je sam u govoru naglašavao kako „smo živjeli zajedno i dobro se borili zajedno“. To aludiranje na Osmanlijsko carstvo i osvajačke ratove koje je vodilo na Balkanu je dočekano salvama oduševljenja. Sve je jasno, Erdogan je sultan, a Bakir Izetbegović beg. Turska je vladar a BIH kolonija. Kako biste se vi osjećali kao pripadnik bilo kojeg drugog naroda u takvoj državi? Teško da ne biste osjetili strah i potencijalnu ugroženost.

Ali nije takav odnos prema stranim državnicima primjetan samo kod stanovništva islamske vjeroispovijesti, samo je najočitiji i najiskreniji. Sličnu koreografiju imaju i druge vjerske skupine u državi, pravoslavci i rimokatolici, samo s drugačijim obilježjima i pokličima te prema drugim stranim državnicima. To je samo simptom države u kojoj se različite skupine ljudi prisilno drže u zajedničkoj državi protivno njihovim željama.

Svaka od tih skupina se smatra zasebnim etnosom ima svoje rituale i svoje odabrane strane državnike, jer svaka ima osjećaj da nema utjecaja na izbor domaćih državnika. U najboljem slučaju ih prihvaćaju kao kompromis i nužno zlo, ali oni nisu njihovi stvarni predstavnici. Granice među etnosima nisu samo institucionalne i fizičke, kao što nepregledna šuma formalnih institucija koje tvore BIH daje naslutiti. One su prije svega društvene i neformalne, one se ogledaju u plemenskom grupiranju oko „svojih“ ma koliko oni bili korumpirani i nesposobni. Te granice su mentalne i tvore potpunu političku, ekonomsku i društvenu paralizu.

Srbi imaju Beograd, Hrvati imaju Zagreb, Bošnjaci imaju Ankaru. Svi naglašavaju svoju odijeljenost od ostalih razmjerno prema moći na terenu. Bošnjaci kao relativno politički najjači i najutjecajniji etnos može sebi priuštiti da Erdoganu usred Sarajeva kliče „Sultane! Sultane!“ kada on implicitno poziva na obnovu Osmanlijskog carstva u modernoj inačici. Srbi kao etnos koji ima praktički državu u državi (Republika Srpska) imaju dovoljnu političku moć da mogu politički provocirati čak i međunarodnu zajednicu te prizivati tzara Putina da ih izbavi iz te neželjene države. Hrvati u BiH kao teritorijalno, demografski i politički najslabiji etnos puno sramežljivije gledaju prema Zagrebu i slave svaki dolazak političara iz Hrvatske. Zajednički identitet jednostavno ne postoji.

Ali postoji etnos koji želi održati iluziju zajedničkog identiteta, posprdno nazvani „graDŽani“. „GraDŽani“ ne pripadaju nijednom etnosu, barem deklarativno, i teže održavanju tog mrtvorođenčeta od zajedničke države na životu. Neki od njih pod tom krinkom ustvari žele unitarističku državu sa središtem u Sarajevu, neki su utopisti koji u BiH vide ostatke ostataka Jugoslavije te bratstva i jedinstva koje treba očuvati pod svaku cijenu, a neki jednostavne financijske interese jer im egzistencija ovisi o tumorskoj nakupini raznih međunarodnih udruga i institucija koje de facto egzistiraju samo da bi održavale trule temelje tamnice naroda koju nazivamo Bosna i Hercegovina. Iako možda nemaju toliku političku moć, imaju institucionalnu podršku međunarodne zajednice bez čijeg odobrenja se ne događa ništa u BiH. Oni čine četvrti etnos, i to jedini koji iskreno želi BiH u sadašnjem obliku, ili u sadašnjem obliku s određenim nadogradnjama.

Što u takvom kaosu i tihom ratu svih protiv svih možemo očekivati od BiH osim primjer nefunkcionalne države čija je jedina pozitivna uloga to što prilikom svake loše vijesti iz vlastite zemlje možemo pomisliti na tu državu i reći sami sebi: „Ah, može biti i gore, bar stvari bolje funkcioniraju nego u BiH.“ Taj bosanski lonac u kojem se miješa islam, rimokatoličanstvo, pravoslavlje, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni, „graDŽani“, SAD, Rusija, i EU konstantno vrije i izbacuje vruću paru koja zahvaća okolne države. Svaki etnos predstavlja nekoliko sastojaka u tom loncu, pa što bi bio problem ubaciti i malo turskog kebaba?

Iako se u bosanski lonac može miješati puno sastojaka, ipak kebab nekako odudara kao posebno čudan sastojak. Muslimani u BiH su tek povijesno nedavno počeli razvijati nacionalnu svijest. I ta ideja je imala svoju logiku. Ali proces njenog stvaranja je od najranijih dana bio krivo provođen. Točnije sve je počelo od izjave Alije Izetbegovića iz 1991. kada je u trenutku kada JNA i srpske paravojne postrojbe razaraju hrvatsko selo Ravno i okolicu javno na televiziji poručio građanima BiH muslimanske vjeroispovjesti: „Zapamtite, ovo nije naš rat!“. Tim činom je obznanio Hrvatima iz Hercegovine da ne računaju na Sarajevo da će ih braniti tj. da ih ne smatra građanima BiH. Od tog trenutka je ideja stvaranja zajedničke države i zajedničkog etnosa (u koji bi se poslije uključili i Srbi) bila osuđena na propast. Paradoksalno, tim je činom osudio i mladu bošnjačku naciju jer ona u takvoj tvorevini kao što je BiH ne može nikada stvoriti vlastiti nacionalni identitet. Stvoren je krug straha. Hrvati ne vjeruju Bošnjacima i Srbima i traže zaštitu u Zagrebu, što ih ukopava u ideji da nisu dio zajedničkog identiteta koji bi tvorio BiH. Srbi su kao inicijatori rata od te ideje već odustali, ali lako je zamisliva situacija u kojoj bi udružene snage Hrvata i Bošnjaka dovele do bitno drugačijeg kraja rata i formiranja države koja bi mogla graditi zajednički identitet jedne države s tri narodnosti i tri vjere. U strahu od Srba i Hrvata Bošnjaci bježe u zagrljaj Ankare i predstavljaju se kao vazali, tražeći zaštitu  države koja ne dijeli s njima ništa osim religije. A to uništava bilo kakvu šansu za izgradnjom nacionalnog identiteta. A šansa za stvaranjem novog bošnjačkog nacionalnog identiteta i bosanskog državnog zajedničkog identiteta je postojala. BiH ima povijest suživota na svom području, još od srednjovjekovnih vremena bosanskih kraljeva, ali ona je 1990-ih zauvijek izgubljena.

Zbog toga kebab nije trebao biti dio bosanskog lonca, ali spletom povijesnih okolnosti i krivih odluka je ipak postao njegov sastavni dio.

 

 


Novo na Liberalu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS je imao stotinu dobrih razloga da raskine ljubavnu vezu s korupcijom. Kosoru to nisu bili dovoljni razlozi...

HSLS napušta koaliciju s HDZ-om jer HDZ-u više nije potreban. Pupovac je samo izgovor, i to loš!

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska je po ekonomskim slobodama i poštivanju privatne imovine uz bok sa zemljama trećeg svijeta, a u to se možemo svakodnevno uvjeriti.

Sprdnja od pravne države - inspektori će vas kazniti zbog korištenja vlastite imovine

Društvo

PIŠE: DENIS VLAŠIĆ

Prvi dan škole u Hrvatskoj nije mogao započeti gore, ali na ovakva natezanja sindikata i političara već smo navikli.

Nova školska godina, stari problemi

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Uvijek se pred predsjedničke izbore vode rasprave o tome jesu li ovlasti predsjednika RH dovoljne i treba li ih proširiti, ali ni dosadašnji predsjednici nisu koristili ovlasti koje su im na raspolaganju.

Predsjednički izbori će biti bitka između stare i nove garde hrvatskih političara

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Njihovo reagiranje na optužbe zaposlenice protiv šefa zapravo je groteskno jer pokazuje kako će, bez obzira na sve, stati uz funkciju do kraja.

AK Siget: ʼNije nas briga za zaposlenicu, samo za šefaʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dejan Kovač je na pitanje o Bleiburgu i Jasenovcu dao fenomenalan odgovor, ali naša javnost to još nije u stanju detektirati.

Još jedni izbori o ustašama i partizanima. Dokad, drugovi?

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Da biste se penjali na hijerarhijskoj ljestvici u funkcionerskom društvu, uopće nije bitan način. Bitno je samo da dođete do funkcije.

Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nakon što je ulupala milijarde eura u Uljanik i 3. maj te najavila da će nastaviti to raditi i ubuduće, ova vlada nema nijedan argument da može odbiti zahtjeve sindikata.

Zašto vlada mora pristati na svaki zahtjev sindikata državnih i javnih službenika

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Komentar novinara Neila Cavuta trebao bi ući u udžbenike i učiti se na studiju novinarstva. Pogledajte!

Novinar Fox Newsa epski odgovorio na Trumpove napade: ʼPredsjedniče, ja ne radim za Vas!ʼ

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kad je Thomas Bauer na Liberalu predlagao liberalizaciju dječjeg rada, privukao je hrpu hejtera. Evo, sad Hrvat iz Danske priča kako je tamo normalno da djeca rade...

Hoće li Grbin sada prosvjedovati danskom veleposlanstvu? U Danskoj klinci rade od 13. godine...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Boris Johnson je iskoristio mogućnost koju mu daje zakon. Suspenzijom parlamenta nije učinio ništa protuzakonito. Na kraju dana, to je ipak monarhija.

Britanska demokracija je slomljena i nema nikoga tko bi je mogao popraviti

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Skandalozna presuda hrvatskog suda otvorit će Pandorinu kutiju cenzure i progona umjetnika i novinara.

Visoki prekršajni sud RH: ʼSloboda umjetničkog izražavanja prestaje kad se netko osjeti uvrijeđenʼ

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: