Hoće li svijet ostati bez hrane?

Potaknuti upozorenjima o klimatskim promjenama uzrokovanih ljudskim djelovanjem mnogi ljudi su počeli paničariti. Stvara se ozračje "kraja dana" i nadolazeće svjetske kataklizme koja će uništiti čovječanstvo.

Klimatske promjene i ljudski utjecaj na njih ne mogu se negirati, znanstveni konsenzus je tu dosta jak (od 80-95% znanstvenika ovisno o metastudiji) i ne radi se o pitanju "vjerovanja" nego o pitanju činjeničnog stanja. No, kako postoje oni koji sasvim zanemaruju znanstveni konsenzus oko klimatskih promjena na jednom ekstremu, tako postoji i drugi ekstrem koji situaciju prikazuje kao bezizlazni put u izumiranje čovječanstva i svog života na zemlji.

I jedan i drugi ekstrem su u krivu. Naime, postoji znanstveni konsenzus oko glavnog pitanja, da su klimatske promjene stvarnost i ljudi utječu na njih, ali ne postoji znanstveni konsenzus oko samog intenziteta i efekata tih promjena.

Predviđanje točnog kretanja kompleksnih sustava kao što je svjetska klima je strašno komplicirano i nesigurno. Bilo je potrebno jako puno istraživanja da bi se uopće utvrdila činjenica da se klima mijenja pod ljudskim utjecajem, a konačni rezultat tih promjena i kako će se točno odvijati je praktički nemoguće utvrditi. To proizlazi ne samo iz same kompleksnosti sustava koji se promatra, nego i nerazumijevanja baš svih načina na koji su razni klimatski faktori u međudjelovanju, a još više iz činjenice da se ne mogu predvidjeti ljudske prilagodbe u budućnosti. Nitko sa sigurnosti ne može predvidjeti koje će se nove tehnologije razviti u sljedećih nekoliko desetljeća te samim time njihov utjecaj na prošle znanstvene prognoze. No dok je znanstveni konsenzus na snazi, treba ga slušati, unatoč tome što postoje i oni koji ga negiraju i oni koji ga pojednostavljuju i ekstremiziraju.

Znanstvenici i klimatski aktivisti često i sami koriste ekstreman katastrofični rječnik da bi privukli pažnju i upozorili na problem, što je sasvim legitimno sredstvo javnog djelovanja. No pri tome nemaju na umu da postoje ljudi koji su po prirodi skloni paničarenju.

Jedan primjer je tvrdnja određenog dijela ekoloških aktivista da na svijetu ima previše ljudi, a da će ubrzo biti sve manje hrane zbog utjecaja klimatskih promjena (uragani, podizanje razine mora, suše itd.). Prema njima, to će dovesti do gladi u određenim regijama svijeta, masovnih migracija, političke destabilizacije i konačno potpunog kolapsa civilizacije.

Ta teorija nije čak ni inovativna nego se oslanja na prognoze s početka 19. stoljeća, točnije demografa T.R. Malthusa koji je tvrdio da će stanovništvo rasti slijedom geometrijske progresije (1, 2, 4, 8, 16, 32...), a proizvodnja hrane slijedom aritmetičke progresije (1, 2, 3, 4, 5, 6...) pa su ljudi osuđeni na siromaštvo i bijedu ako se ne poduzmu mjere ograničenja porasta stanovništva. Pod time je smatrao da treba pustiti prirodnim nepogodama – gladi, bolesti, ratovi, da reguliraju broj ljudi kako bi se održao na "održivim" razinama.

Povijest je pokazala da su Malthusove prognoze bile sasvim pogrešne. Od njegove smrti broj ljudi na svijetu se povećao nekoliko puta, ali količina hrane po stanovniku povećala puno više, toliko da je danas pretilost veći svjetski zdravstveni problem nego pothranjenost. Njegova greška je bila što nije uzeo u obzir tehnološki napredak i podizanje poljoprivredne produktivnosti, koja je rasla puno brže od rasta stanovništva. Istina je da su postojali periodi gladi od vremena Malthusa, ali oni nisu bili rezultat nemogućnosti uzgajanja dovoljno hrane nego mahom rezultat ratova, suša i drugih prirodnih katastrofa u kombinaciji s lošim lancima opskrbe te gospodarske nerazvijenosti što je onemogućavalo da stanovništvo koje je privremeno zbog suše ili ratnog sukoba bilo u nemogućnosti prehraniti samo sebe jednostavno uveze hranu.

Problem je bio ekonomske prirode, a ne demografske. Danas, kada svijet broji oko 8 milijardi stanovnika, a unos kalorija po stanovniku je najveći u povijesti te nikada nije bilo manje ljudi koji gladuju (udio u ukupnoj populaciji), kada su urodi žitarica po hektaru najveći u povijesti kao i obilje druge hrane, možemo sa sigurnošću reći da je Malthus bio sasvim u krivu.

Ali sljedbenici Malthusovih učenja nisu nestali, uvijek su pronalazili nekakve loše razloge da bi opravdali svoje kataklizmične prognoze. Prema njima se Zemlja više od sto godina nalazi u permanentnom stanju krajnje populacijske održivosti, bez obzira na to što se ukupni broj ljudi povećao s 1,65 milijardi na 7,7 milijardi. Sada su preuzeli klimatološki narativ da nastave s istim prizivanjem apokalipse. Rade istu pogrešku koju je učino Malthus, ne uzimaju u obzir tehnološki napredak.

Klimatske promjene su navodno postale sve izraženije od početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Stoga bi sve veći utjecaj klimatskih promjena trebao utjecati na manje prinose poljoprivrednih kultura. Ali to se ne događa.

1990. je prinos žitarica (kukuruz, pšenica itd.) po hektaru u svijetu bio manji od 3 tone, a 2017. viši od 4 tone. Rast produktivnosti se bilježi kod svih kultura. Gotovo sve zemlje su zabilježile rast poljoprivredne produktivnosti. Fenomenalna stvar je što za to nije trebalo širiti poljoprivredne površine, nego je postotak kopna koji se koristi za proizvodnju hrane ostao isti, oko 32%. Znači da rast poljoprivredne produktivnosti nije ni usporio, a kamoli da opada. Dapače, produktivnost raste više nego ikada u povijesti. Za usporedbu, 1962. godine globalno se za proizvodnju žitarica koristilo cca 630 milijuna ha, a 2014. 720 milijuna. U tom razdoblju, kad se površina korištena za sadnju žitarica povećala za 15%, prinos po hektaru se povećao za 175%, a svjetsko stanovništvo za 137%. Čak i da nije bilo nikakvog povećanja površina zasijanih žitaricama (15% od 1961.), rast produktivnosti bi svejedno stvorio više nego dovoljno hrane za nahraniti dodatno stanovništvo (175% vs. 137%).

Da je produktivnost po hektaru ostala ista kao 1961. godine, 2014. bi trebalo 1,26 milijardi hektara više nego što je bilo zasađeno žitaricama da bi se postigao isti ukupni svjetski urod.

Malthus i njegovi sljedbenici su katastrofalno u krivu. Ne izgleda da će taj rast skoro usporiti ili nestati. Stalno se razvijaju nove i otpornije vrste, bilo tradicionalnim križanjem ili putem genetske modifikacije. Čak i kada se iscrpe mogućnosti podizanja produktivnosti tradicionalnim metodama, što još nije na vidiku, genetska modifikacija nudi ogroman potencijal za eksploziju poljoprivredne produktivnosti i svojevrsnu "zelenu revoluciju".

Nema straha od svjetske gladi jer nikada nije ni bilo više hrane u svijetu. Lokalna glad se može pojaviti u nerazvijenim područjima Afrike i Azije, ali to je pitanje gospodarske nerazvijenosti i siromaštva, ne demografske neodrživosti. Trenutno neka područja svijeta doživljavaju glad ili manjak hrane, ali su te gladi uzrokovane ratom (Jemen) ili lošim ekonomskim sustavima (Venezuela i Sjeverna Koreja). Globalno ne postoji manjak hrane, sasvim suprotno. Veći problem današnjice je pretilost nego glad.

Problem klimatskih promjena postoji i tu činjenicu valja prihvatiti. Ali isto tako taj problem ne treba iskorištavati za "prodavanje" vlastitih ideoloških narativa. Paničarenje i predviđanje kataklizme, iako možda marketinški efikasno, neće riješiti problem. Preuveličavanje efekata i intenziteta problema vezanima za klimatske promjene će samo dovesti do polarizacije. A laganje o nepostojećim problemima koji će nastati, kao što je nestašica hrane, diskreditirat će one koji iskreno upozoravaju na problem kojemu treba pristupiti racionalno, znanstveno i metodično a ne histerično, apokaliptično i ucjenjivački.