Jedan od načina na koji promatramo stvarnost je gradacija kvalitativnih i kvantitativnih odlika stvari. I dok bi svi ljudi proglasili ludim ili intelektualno zakinutim osobu koja bi za 10 automobila rekla da ih je 20 ili da je deset automobila ista količina kao dvadeset automobila, većina ljudi će imati široke rasprave o tome koja je marka automobila bolja. Kvalitativno je objektivno, a kvalitativno sadrži izraženu subjektivnu komponentu.

Ali i u kvalitativnome postoje granice subjektivnosti. Npr. sasvim je legitimno kada osoba kaže da joj je Trabant draži od Mercedesa, jer ima određene subjektivne kriterije određivanja vrijednosti koji uključuju emotivne i stilske preferencije, ali je nerealno tvrditi da je Trabant bolji automobil po karakteristikama i performansama od Mercedesa.

Možda bi netko poželio od Trabanta napraviti automobil sličnih performansi kao Mercedes, ali to bi zahtijevalo toliko puno preinaka da je pitanje bi li Trabant još uvijek bio Trabant tj. koliko je promjena potrebno da bi se približio Mercedesu. Ako netko poželi da Trabant ostvaruje istu brzinu kao i Mercedes, prvo što treba napraviti je staviti Mercedesov motor u Trabant. Ali, tada će vjerojatno trebati mijenjati i puno ostalih stvari da bi uopće isti motor mogao efikasno raditi u novom automobilu. Promjena motora zahtijeva i ostale promjene bez kojih on ne može raditi po optimalnim performansama.

S tog banalnog primjera možemo preslikati iste probleme i na pitanje institucija. S tim da je po pitanju institucija stvar puno kompleksnija.

Zašto, iako postoje objektivni kriteriji kojima se može ocjenjivati efikasnost određenog institucionalnog okruženja, ipak postoje ljudi koji su spremni nijekati te objektivne kriterije? Odabir kriterija se može vršiti po subjektivnom ključu, ali često smo svjedoci da se negiraju ili relativiziraju sami kriteriji. Primjer na koji se često može naići je negiranje efikasnosti kapitalističkog institucionalnog uređenja u suzbijanju siromaštva, podizanju opće kvalitete života, stvaranju bogatstva, pa čak i stvaranju sretnijeg društva. Za sve to postoje objektivni mjerljivi kriteriji, od prosječnog unosa kalorija i prosječnog životnog vijeka do anketnih pitanja o životnoj sreći. Ali nemali broj je onih koji negiraju validnost tih kriterija i osporavaju ih ne s aspekta subjektivnosti (stopa siromaštva i opća kvaliteta života su manje bitni od jednakosti) već s aspekta objektivnosti kao što su razni oblici negiranja podataka, od optužbi za lažiranja do relativizacije (kao: da je kapitalizam toliko dobar ne bi postojalo nikakvo siromaštvo).

Pitanje vrednovanja kvalitete institucija je jako kompleksno jer se radi o zamršenoj mreži. Zbog toga iako je objektivno vidljivo da kapitalističke institucije dovode do boljih rezultata od socijalističkih i drugih institucija, to ne znači da kopiranje jednog dijela kapitalističkih institucija u socijalističko okruženje dovodi do dovoljno dobrih rezultata. Ako se vratimo na primjer prebacivanja motora iz Mercedesa u Trabant, onda se radi o tome da čak ako i prebacimo ključne institucije iz jednog sistema u drugi, to ne znači da će moći efikasno djelovati jer će ih ograničavati periferne institucije koje nisu promijenjene.

Upravo to se dogodilo u Hrvatskoj i drugim državama istočne Europe poslije pada komunističkih režima. Različite države su različitim intenzitetom počele prihvaćati institucije liberalne demokracije i kapitalizma i dok se u nekima taj proces odvijao efikasnije, u drugima se proces odvijao jako sporo. Češka, Estonija, Slovačka, Slovenija i Poljska su jako brzo prihvatile nove institucije i počele stvarati kapitalistički institucionalni okvir po uzoru na zemlje zapadne Europe. S druge strane države kao Hrvatska, Srbija, Makedonija, Bugarska i Ukrajina su puno sporije prihvaćale kapitalističke institucije. Nije samo razlika u brzini implementacije u smislu pukog formalnog uvođenja, već i u razlici prihvaćanja određenog institucionalnog okvira i njegovog mijenjanja općih društvenih neformalnih institucija.

Brzina prihvaćanja je dobrim dijelom određena političkom voljom, a politička volja je određena društvenom voljom. Neformalne društvene institucije i opći društveni obrasci ponašanja dosta snažno utječu na brzinu i efikasnost prihvaćanja formalnih institucija. Jednostavno rečeno, možemo imati odlične zakone koji će uređivati pravne odnose kao i u Njemačkoj, ali ako implementacija tih zakona i njihovo društveno prihvaćanje nisu dovoljno jaki, onda će realna snaga tih zakona biti slaba. Istina je da to ovisi o efikasnosti pravosuđa, ali ni ono nije odvojeno od društvenog načina funkcioniranja koje su uspostavile neformalne institucije. Primjer za to je korupcija, protiv koje država možda i ima dobre zakone po uzoru na najbolje prakse razvijenih zemalja, ali budući da se korupcija u društvu percipira kao nešto uobičajeno, to narušava i pravosudnu provedbu zakona, a time sami zakoni postanu slaba zaštita od takvih praksi.

Zašto se neformalna institucionalna klima puno brže mijenjala u jednoj Češkoj nego u Hrvatskoj poslije pada komunizma pitanje je za posebnu raspravu, ali tu činjenicu ne možemo zanemariti. Podloga dobrih formalnih institucionalnih rješenja je u dobrim neformalnim institucionalnim praksama, pri čemu se misli na običaje, prakse, mentalitet, kulturu i sl.

Implementacija istih formalnih institucija u različitim neformalno institucionalnim (običaji, kultura, mentalitet, životne navike...) može imati jako različite rezultate. Dobar globalni primjer je Washingtonski konsenzus, što je set formalno institucionalnih mjera koje su predlagale institucije kao Svjetska banka i MMF (nikada to nije bilo u smislu formalnog zajedničkog dokumenta, već se odnosilo na set sličnih preporuka) zemljama u razvoju da ih implementiraju u svoj institucionalni okvir, što bi trebalo stvoriti institucije po uzoru na one u SAD-u i ostalim razvijenim državama i dovesti do gospodarskog rasta. U to spada fiskalna disciplina (izbjegavanje relativno velikog javnog duga i deficita), porezno rasterećenje, tržišne kamatne stope koje nisu „korigirane“, trgovinska liberalizacija, liberalizacija stranih investicija, deregulacija, jačanje vlasničkih prava, privatizacija državnih poduzeća i reforma politike valutnog tečaja.

I dok su te politike bez sumnje dovele do velikog gospodarskog prosperiteta u razvijenim zemljama, pa i u nekim slučajevima zemalja u razvoju, ipak su efekti bili diskutabilni. Rezultata je bilo, i ovisno o području su bili dosta jaki, ali u globalu nisu postigle planiranu snagu na rast standarda. Jedan od problema je taj što nisu bile dovoljno sveobuhvatne, u smislu da dok su propisivale određene strukturne reforme neke komplementarne reforme nisu spominjale. Npr. zanemarile su mogućnost postojećih institucija da efikasno implementiraju tražene reforme, kako formalne institucije - tako i neformalne. Postalo je jasno da je preduvjet bilo efikasno pravosuđe koje može garantirati implementaciju traženih promjena, a većina njih je ostala mrtvo slovo na papiru. Zanemaren je i otpor postojećih interesnih skupina koje su sabotirale, zaobilazile, iskorištavale i općenito narušavale implementaciju. Zanemaren je i društveni otpor. Zanemareno je opće formalno i neformalno institucionalno okruženje u koje su se uvodile reforme i to je dovelo do toga da same reforme nisu bile dovoljno efikasne.

Implementacija formalnih institucionalnih promjena iziskuje njihovu prilagodbu specifičnom okruženju, kako općem formalnom, tako i općem neformalnom. Često je svrsishodnije postepeno uvoditi institucijalne promjene prilagođene određenom okruženju i na sveobuhvatan način uzimajući u obzir sve okolnosti sustava koji se pokušava promijeniti. To ne smije biti izgovor za odugovlačenje i odbijanje tih promjena, ali će biti efikasnije ako ih se prilagodi određenoj situaciji. Ne može se efikasno mijenjati institucionalna srž bez promjene institucionalne periferije jer efikasnost središnjih institucija ovisi o potpornim institucijama, posebice neformalnih. Svjedoci smo da u Hrvatskoj upravo neformalne institucije (kultura, običaji, odnos prema radu, spremnost za promjene…) ograničava i usporava institucionalne promjene. Glavni kanal za to je politika, jer upravo političke stranke kao predstavnici birača stvaraju institucije koje ti birači odobravaju. Tako da za efikasniju promjenu formalno institucionalnog okvira u Hrvatskoj treba mijenjati svijest kreatora neformalnih institucija, a to su "obični" građani.