Hrvatska je failed state. Može nas spasiti samo totalni krah.

Onoj maloj trezvenoj grupici građana koja umjesto populističkih trabunjanja elitista iz politike prati ekonomske trendove sasvim je jasno da nas do bilo kakvog društvenog ili ekonomskog oporavka može dovesti samo potpuni kolaps. Jednostavno je previše desetljeća potrošeno na obećavanja i lažne radosti moćne države od koje su kruh jeli samo oni odabrani.

Ovi koji nas danas šamaraju glupostima poput oporezivanja robota ili spašavanja trulog brodogradilišta samo su logični sljednici starijih budalaša kojima je, budimo realni, politika samo sredstvo da namire svoje trbušine. Ekipa zadužena za držanje ljestava dok se grabi, a takvih je mnogo i nazivamo ih uhljebima, također su omastili brkove i tako zadovoljili svoje sebične potrebe. Neki širi krug ljudi koje popularno nazivamo narod, u ovoj je priči sasvim nebitan i jedina mu je uloga da služi i ne propitkuje.

To se vidi upravo ovih dana u humanitarnoj akciji prikupljanja novčanih sredstava za liječenje bolesnog djeteta. Nakon takvih akcija prilično je lako zaključiti da su političari zapravo nepotrebni ako možemo sami spasiti nečiji život unatoč tome da državu plaćamo upravo zato da nam bude servis prilikom teško rješivih situacija. Oni su zapravo jedna dobro potkožena svita umreženih mediokriteta koji služe kao štit bilo kakvom napretku.

Nije da nama manjka stručnih i sposobnih ljudi, samo nam je mreža tutleka na vlasti prejaka, a mi jednostavno nemamo ekipu dovoljno jakog želuca da to razbuca. Čak smo onomad i razvili neku polušansu vladom Tihomira Oreškovića kojemu je glavni cilj bio maknuti državne šape iz bilo kakvog poslovanja, no povjerenje takvoj lukrativnoj ideji brzo se otkazalo jer su zmije nanjušile da im se izmiče kamen ispod kojega leže.

Top menadžeri su po meni ujedno i jedini optimalni izbor za sređivanje ovog močvarnog tla koje vrlo lako može postati plodna zemlja ako ga isušimo. U moru glupih izjava naših neukih političara najbolesnija je ona o "strateškoj industriji". Približavajući predsjednički izbori tako su neki dan natjerali našu vrlu predsjednicu i ostale joj drugove da blebeću upravo o industrijskoj strategiji i siluju tu starogrčku riječ koja u narodu ipak ima svoje pravo značenje.

Ljudi se strateški pozicioniraju pa bježe van zemlje, traže način da od poreza zamrače teško stečene kune, ili se pak samoorganiziraju da spase nečiji život. Strategija u industriji trebala bi biti predmet rasprave sposobnih i kvalitetnih ljudi iz privatnoga sektora, a ne onih čija su djela zaslužna za to da smo debelo zapeli u dvadesetom stoljeću.

U našem društvu postoje pozitivni pomaci, no na njima ne možemo zahvaliti politici, već pojedincima i internet mreži gdje možemo udarati po stranačkim fejkerima ili se umrežiti s drugim individualcima i preko noći započeti neku društvenu transformaciju. Onima s vrha puna su usta o besramnom izvlačenju novaca europskih poreznih obveznika, a realno su i za to nesposobni jer su u projekt agencije nagurali neke osrednje tutleke čija im je obitelj za uzvrat obećala dati svoj glas.

Kakva smo tuga vidljivo je upravo na primjeru Amerike gdje su naši medijski manipulatori vazda spremni odaslati otrovnu strelicu iako je ona i dalje kolijevka znanosti, ekonomskih sloboda i mjesto gdje možemo poslati nekoga na liječenje. Optimistično u cijeloj toj priči gdje nas jedino potpuni krah može natjerati na kompletnu promjenu je sljedeća ekonomska kriza čija će snaga potkopati upravo trulu birokraciju i njezine pipke kojima su nas čvrsto obgrlili.

Smatram da ćemo mi iz realnog sektora puno lakše to prebroditi jer nas je ostalo malo i rado ćemo spakirati kovčeg u potrazi za sigurnom penzijom.