Hrvatsko zdravstvo se raspada. To se nije dogodilo sad odjednom da su ljudi počeli umirati "zato što Hitna pomoć nema dovoljno osoblja", to je puno širi problem zdravstvenog sustava koji je zastario i na klimavim temeljima. O problemima zdravstvenog sustava mi smo na Liberalu već pisali kako je on direktno vezan za stanje hrvatskog gospodarstva. Bez ozbiljnih gospodarskih reformi i oživljavanja domaćeg privatnog sektora neće biti šanse ni za poboljšanje ili uspješnu reformu zdravstva.

Čitamo danas u medijima kako je norveški ministar podnio ostavku zato što je ponio službeni mobitel na godišnji odmor. Hrvatski ministar zdravstva Milan Kujundžić i ne razmišlja o ostavci. Mediji traže njegovu ostavku zbog smrti dvoje ljudi u Zaprešiću i Jastrebarskom. Realno, ne možemo sa sigurnošću znati je li zaista neorganiziranost sustava krivac za njihovu smrt, ali znamo dobro da je loša organizacija i slaba opremljenost i inače problem našeg zdravstva.

Ministar Kujundžić dosad je predlagao samo jedno rješenje za svaki problem: uvođenje novih i podizanje starih nameta. Hrvatski porezni obveznici već sada plaćaju 15 posto bruto plaće za obavezno zdravstveno osiguranje, a taj će udio od početka sljedeće godine porasti za 1 i pol postotni poen. Usporedite to s uspješnim sustavima poput Švicarske gdje obavezno izdvajanje od bruto plaće iznosi između 3 i 8 posto. Dakle, Hrvati već sada plaćaju zdravstvo enormno puno prema udjelu u bruto plaći.

Zašto nam se onda zdravstvo raspada? Zato što je loše organizirano, zato što se novac troši na pogrešne stvari, zato što nema prioriteta, zato što sve vodi centralna država - od obaveznog osiguranja do pružanja usluge. Takav sustav je trebalo reformirati, a Kujundžić samo traži načine kako će još malo više oguliti građane.

Kujundžić treba dati ostavku bez obzira jesu li nedavni tragični događaji uzrokovani njegovom lošom organizacijom sustava ili ne. Bojim se da su posljedice ovako lošeg sustava puno veće od dva izgubljena života, a bit će još puno teže ako ovaj bitni resor ne preuzme netko tko će tražiti rješenje u konkretnim reformama, a ne samo gledati kako da privremeno popuni rupe u njemu.

Kod nas, nažalost, politička odgovornost je još uvijek nepoznat pojam pa se ministri gotovo nikad sami ne odriču svojih fotelja, čak niti nakon ovakvih tragičnih događaja. To je ono što tragediju čini još većom.