Kako se društveno-politička polarizacija povećava, desnica i ljevica postaju sve radikalnije u svojim stavovima. O radikalizaciji desnice u Hrvatskoj bruje skoro svi mediji u zemlji, možete čitati na svakom portalu, tako da ne bih ponavljao ono što novinari svakodnevno (bilo opravdano ili pretjerivanjem) pišu. Kao i inače, želim pisati o fenomenima o kojima ne pišu drugi, a smatram da trebaju ostati zabilježeni - to je radikalizacija ljevice.

Ljevica je tijekom posljednjih 15-ak godina napravila pravi "napredak" - tako bi to oni rekli. Ja bih to nazvao drukčije, nešto kao debilizaciju, gdje su uspjeli doći do toga da je normalno u službenim formularima prilikom izbora spola ostaviti i prazan prostor za upis nekog "trećeg" spola, da ozbiljno guraju tezu kako djecu u školi trebaju LGBT "stručnjaci" učiti o seksu, da organiziraju marševe sa slikama palih Hamasovih "mučenika" koji su poginuli u svetoj misiji terorističkih napada na Izrael, da se bore za uvoz što većeg broja potpuno nepoznatih ljudi iz islamističkih diktatura bez ikakvih dokumenata i informacija o njihovoj prošlosti... I marksizam, odnosno komunizam kako ga je sam Marx definirao.

Međutim, ako ljude koji se zalažu za svaki zahtjev iz Komunističkog manifesta ispravno nazovete komunistima (ja volim i onaj naziv od milja - komunjare), oni se jako uvrijede i počnu ozbiljno šiziti da je to "nepravedno etiketiranje", da to "nije točno", da komunista "nema" ili da ih barem "više nema". Jeste li se ikad s time susreli? Vjerujem da jeste, ja svakako jesam više puta. Pa se moram zapitati - kako smo do toga došli? Zašto je komunizam postao toliko omražen pojam da ga se njegovi fanovi odriču i smatraju uvredom?

Donald Trump je nedavno u intervjuu za ABC novog gradonačelnika New Yorka, Zohrana Mamdanija, nazvao komunistom. Nakon toga lijevi mediji su se maksimalno potrudili objasniti da Mamdani nije komunist, da je komunizam nešto loše i totalitarno, a Mamdani vjeruje u demokraciju - on je demokratski socijalist, to je druga stvar - tako su rekli. Ali pogledajte zahtjeve u Komunističkom manifestu Marxa i Engelsa i vidjet ćete program Mamdanija, koji on javno ističe.

Dakle, Mamdanijev je cilj postići komunizam, samo kroz demokratska sredstva. To još nije gotovo nikome pošlo za rukom (izuzev kratke epizode u Čileu početkom 1970-ih), komunizam se obično uvodi silom i represijom. Međutim, ako netko sanjari o tome da će ga uvesti mirnim i demokratskim putem, to ga ne čini ništa manje komunistom.

Sinoć je u emisiji Otvoreno, između ostalih, gostovala SDP-ova antifašistkinja Tesa Goldstein i ona ozbiljno tvrdi da komunizma u Hrvatskoj ne samo nema, nego nikad nije ni bilo. Kaže: "Hrvatska nikad nije imala komunizam, to je bio socijalizam. Nema veze što se politička stranka zvala Komunistička partija, to nije bio komunizam." I to ozbiljno tvrdi kao odgovor na opasku da treba osuditi sve totalitarne režime, znači i onaj koji smo imali za vrijeme SFRJ.

Ovo nije rijetko od ljevičara u Hrvatskoj, da potpuno negiraju bilo kakav totalitarni karakter bivšeg režima. Nije im teško osuditi NDH režim - s pravom - koji je činio grozne zločine nad mnogima, pa i cijelim narodima. To je činio jedan režim u ratu i koji nije imao potpunu samostalnost donošenja vlastitih odluka. Znamo da je NDH zapravo bila Hitlerova kolonija i mnoge odluke nisu se donosile u Zagrebu nego u Berlinu. To ne opravdava ništa i nikoga, to je samo povijesna činjenica - NDH nije bila samostalna država i tijekom cijelog njenog vijeka bila je u ratu. Ne znamo kako bi ta država funkcionirala u doba mira.

Ali sljedeći režim, koji je u miru imao logor s političkim zatvorenicima, koji je tijekom 45 godina mira progonio političke disidente, potpuno samostalno bez vanjskih gazda, koji je i preko 30 godina po završetku rata provodio "renesansu represije" kako je to nazvao New York Times, koji je bio tada drugi u Europi po broju političkih zatočenika - on nije bio komunistički, nije bio totalitaran, to je bio "samo socijalizam".

Da, to je bio socijalizam s jednoumljem, jednopartijskim sistemom i sustavnim gušenjem slobode govora, između ostalih. Ta jedna partija, jedina dopuštena, bila je komunistička. I ona je sama progonila svakoga tko se usudio razmišljati svojom glavom, pa čak i vlastite članove. To je radila u miru i potpunoj samostalnosti.

Oprostite, ali ja ne mogu zamisliti goreg zla. Zovite to kako želite, recite da to nije bio "pravi" komunizam niti "pravi" socijalizam - to samo pokazuje kakav "pravi" vi zapravo želite - još gori od toga.

Ljudi koji danas to ignoriraju, koji traže bilo kakva opravdanja za takvo postupanje države prema ljudima - oni zapravo gaje simpatije prema tom režimu i htjeli bi ga vratiti nazad. Jer njima u tome nema apsolutno ništa sporno, ništa za osudu. Vlado Gotovac je dvaput robijao samo zato što se usudio govoriti. Čak su i partizanski prvoborci često stradali od ruke tog istog režima - ako su se pobunili zbog nepravde ili jednostavno krivo pogledali krivog čovjeka. Gospođa Goldstein kaže - ništa strašno, to je socijalizam.

OK. Sad znate što je socijalizam, ali također trebate znati i koje stranke takav "socijalizam" i dalje favoriziraju. Oni sada žele retroaktivno promijeniti jezik. Misle da će rebrendiranjem pojmova dobiti neke bodove za povratak loših politika. Ali ako nekoga još uvijek zanima što je stvarni komunizam, predlažem vam da pročitate "Komunistički manifest" iz 1848. godine, autora Marxa i Engelsa, i vidjet ćete da upravo ti ljudi, koji šize na svaki spomen komunizma i tvrde da ga više nema, mahom promiču iste zahtjeve iz Manifesta.

Ovdje ću samo navesti neke značajne točke, a preporučujem vama da ga proučite u cijelosti i sigurno ćete naći još više sličnosti s današnjim politikama. Dakle, to su:

- ukidanje privatnog vlasništva nad kapitalom

- klasna borba (radnici protiv kapitalista i vlasništva zemljišta)

- borba protiv obitelji kao buržoaskog konstrukta (ovo je danas aktualnije no ikad)

- ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom

- ukidanje prava nasljeđa

- uvođenje visokog i progresivnog poreza na dohodak

- centralizacija kredita u rukama države putem nacionalne banke s državnim kapitalom i ekskluzivnim monopolom

- centralizacija sredstava komunikacije i transporta

- podrška svim pokretima koji se bore protiv aktualnog sistema (to objašnjava zašto je ljevica tako brzo prigrlila Hamas, Hezbolah i druge radikalne islamističke skupine - to su pokreti u kojima vide prijetnju civilizaciji, aktualnom sistemu).

Ako netko podržava većinu ovih točaka ili sve, ako se aktivno zalaže za navedene ciljeve, onda nije pogrešno nazvati takvu osobu komunistom niti bi se ona trebala sramiti svoje ideologije. Jer biti komunist ne znači imati partijsku iskaznicu Komunističke partije, kakva u Hrvatskoj zbog ustavnih ograničenja ne bi smjela ni postojati. Biti komunist znači biti fan komunističkih ciljeva navedenih u Manifestu.

To je komunizam, nisam ga ja tako nazvao nego Karl Marx. Ako nekome etiketa smeta, neka se žali njemu.