Ekonomija za neznalice (2): Što se događa kada država kontrolira cijene?

OGLAŠAVANJE

Koliko god ideja načelnika općine Murter da ograniči cijenu kroasana izgledala simpatično, smiješno ili bedasto, ipak se radi o ideji koja može imati dalekosežne posljedice. To je ideja cjenovnih kontrola, ideja da neko središnje tijelo za planiranje cijena treba kontrolirati po kojoj će cijeni netko nuditi svoj proizvod drugima koji ga slobodnom voljom mogu kupiti ili ili ne.

Ideje cjenovnih kontrola stalno nekako kruže u medijskom prostoru i mislima građana, posebno za vrijeme sezone i opsesivnog traženja skupih kava po centrima Dubrovnika, Splita, Zadra, Pule i drugih turističkih mjesta. U principu se ne radi o novoj težnji jer je načelnik općine Murter samo verbalizirao stavove većine građana RH o tome da treba kontrolirati cijene na obali za vrijeme sezone. Standardni fokus te opsesije iz godine u godinu su kave, pive i jela u restoranu ali načelnik Murtera nam je ponudio i novi proizvod čiju cijenu treba kontrolirati, kroasane.

Možda netko misli da cjenovna kontrola kroasana nije toliko strašna stvar jer se ne radi o bitnom proizvodu te bi efekti bili minimalni. Nitko ne živi od kroasana, pekare ne ovise o njihovoj prodaji, porezni prihodi se ne bi ozbiljno narušili. Ali zašto stati na kroasanima? Zar nisu i ostali pekarski proizvodi skuplji za vrijeme sezone u Murteru nego u Zagrebu? Zašto ne cjenovna kontrola kruha, to bi građani više osjetili? Zašto stati samo na pekarskim proizvodima, pa ne živi se od pekara. Idemo uvoditi i cjenovnu kontrolu za kavu jer i to ima dobru namjeru, zašto bi stanovnici Murtera plaćali kavu više nego u Zagrebu? I alkohol je bitan, ljudi vole popiti čašicu vina uz ribu ili pivu. Kada smo kod ribe zašto je riba toliko skupa u mjestu koje se nalazi uz more?

Da ne kompliciramo, ajmo sve prehrambene proizvode cjenovno kontrolirati.

I što onda? Hoće li to nekoga potaknuti da otvori pekaru, kafić ili restoran? Tko je dovoljno lud da nudi proizvode čiju cijenu ne smije slobodno određivati? Naravno, kada svi privatnici pozatvaraju svoje objekte, ipak će postojati potreba stanovništva i turista za tim proizvodima. Da bi stanovništvo imalo pristup elementarnim prehrambenim artiklima, a turisti negdje trošili novac koji su namijenili za svoje putovanje, država ili općina će morati otvarati pekare, kafiće i restorane jer privatnici to neće htjeti. Uskoro će država ili općina saznati da dopremanje svega što je potrebno za raditi kavu, kroasane ili ribu s vinom na otok nije baš jednostavno. Trebat će im netko tko će to raditi.

Privatnik će to raditi za staru cijenu, što znači da će troškovi pekara, kafića i restorana za nabavku namirnica biti isti, a cijene manje, cjenovno kontrolirane od strane općine ili države. To znači da će sve državne/općinske pekare, kafići i restorani poslovati s gubitkom koji će se morati pokrivati iz blagajne države/općine. Blagajna će se prazniti i ostat će tri opcije: zadužiti se da bi se financirale netržišne subvencionirane cijene pekara, kafića i restorana; preusmjeriti sredstva iz drugih područja (plaće, socijalna davanja, infrastrukturni projekti) u subvencije ili povisiti poreze stanovništvu. Zadnja solucija da država/općina podignu poreze stanovništvu da bi se financirale pekare, kafići i restorani koji su se morali nacionalizirati da bi stanovništvo imalo jeftinije proizvode i usluge je ultimativni dokaz uzaludnosti državno kontroliranog prelijevanja iz šupljeg u prazno.

Valja napomenuti i da će zbog niže cijene proizvoda i porezni prihodi pasti, ako ništa zbog nižeg prihoda od PDV-a, poreza na dobit (dobiti u državnim pekarama, kafićima i restoranima nema jer su subvencionirani da nude proizvode ispod cijene) i drugih poreznih nameta. U konačnici ne samo da će trebati izdvojiti dio budžeta za subvencije, nego će i sami budžet biti manji. I tada će početi spirala zaduživanja, podizanja poreza, smanjivanja ulaganja u infrastrukturu itd. Vjerojatno će se izmjenjivati ta tri rješenja, a svako sljedeće rješenje će biti prikazivano kao zadnje i baš ono koje će riješiti nestabilnosti.

Ali neće, jer nestabilnost nije tehnička u smislu da se može popraviti nego strukturna. Sama struktura gospodarstva baziranog na cjenovnoj kontroli je trula i što god se na njoj gradilo, mora se urušiti. Cjenovne kontrole mogu imati dobru namjeru, ali u konačnici su efekti uvijek katastrofalni, i to najviše za one kojima su trebale pomoći.

Sam refleks cjenovne kontrole koji imaju mnogi građani RH je dokaz opće ekonomske neobrazovanosti države koja, paradoksalno, ima previše obrazovanih ekonomista. Način na koji cjenovne kontrole uništavaju cijela društva nije pretjerano kompleksan, ali ga ni takvoga gotovo nikada nijedan "ekonomski analitičar" nije ukratko objasnio ljudima. Ali zato su im puna usta poticaja, subvencija, planova i strateškog. To su fraze, djelići cjelokupnog procesa gospodarskih kretanja koji kratkoročno funkcioniraju.

Istina, otprilike toliko efikasno kao flaster za saniranje uboda nožem u srce, ali ljude smiruju. A ne spominju se dugoročne implikacije takvih politika i da ne postoji nešto kao zadnja subvencija, konačni poticaj i sveobuhvatni gospodarski plan. Prosječni građanin će znati sve o subvencijama, poticajima i strateškim planovima, ali ništa o cjenovnom mehanizmu. Jer oni koji su ih trebali upoznati s tim ni sami ne znaju kako funkcionira. Kako bi i mogli kada su obrazovani u doba socijalizma i koncept slobodnog određivanja cijena im je stran?

Ne znaju, na primjer, da cjenovni mehanizam služi za prenošenje informacija u gospodarstvu od jednog segmenta do drugog. Što se taj protok informacija više narušava, to je gospodarstvo manje efikasno. A nikada u povijesti se nije dogodilo da je jedno centralno tijelo dobro isplaniralo pravu cijenu nečega. To je jedan od temeljnih razloga zašto socijalistička gospodarstva nikada nisu uspješna kao slobodno tržište.

Iako je koncept ravnotežne cijene samo teorijski i nedostižan te se prava cijena uvijek vrti oko ravnotežne (u kojoj bi bila savršena ravnoteža između ponude i potražnje), dok se u socijalizmu ni izbliza ne pogađa "prava" cijena, koliko god ljudi bilo zaduženo za njen izračun i planiranje. Socijalizam je sistem u kojem nije poznata prava vrijednost ničega.

Teško je izbiti taj refleks cjenovne kontrole iz građana Hrvatske, posebno zbog toga što ga naveliko iskorištavaju mediji u svojim sezonskim litanijama o kavi na Stradunu i slično. Političari ga naveliko iskorištavaju, bilo moralističkim zgražanjem nad time što je netko bez prisile ponudio proizvod i uslugu za određenu cijenu, a netko drugi to prihvatio, bilo nuđenjem "besplatnog", pa makar i kroasana. A to besplatno služi samo za populističku kupovinu glasova građana i to novcem koji im je otet i stvarima koje su tako debelo preplatili (nego što bi to platili na slobodnom tržištu da im država nije otela novac). No, trebat će proći puno vremena prije nego dovoljan dio građana RH to shvati.