Kako smo mijenjali slobodu za život u strahu od smrti

Otkad je krenulo čitavo ovo ludilo s koronom, kao društvo smo razvili nevjerojatnu opsesiju brojevima. Konstantno prebrojavanje zaraženih (ili, kako se u hrvatskim medijima često pogrešno nazivaju, "oboljeli") i neprekidno bombardiranje istima putem svih medija, žučne rasprave o tome koliko je ljudi umrlo od korone, a koliko njih s koronom ili od nečeg sasvim desetog, polemike oko toga je li broj umrlih preuveličan ili pak preumanjen, pretpostavke oko toga koliko puta više ima stvarno zaraženih među nama... I tako svaki dan, šest mjeseci, bez prestanka.

Bilo je neminovno da će poplava takvih informacija kad-tad dovesti do prezasićenja i pucanja – i čini se da se to, napokon, događa upravo sada. Dva su riječka portala, Fiuman i Kvarnerski, nedavno objavila da će svoje čitatelje poštedjeti svakodnevnog izvještavanja o brojevima zaraženih i umrlih, i time izazvali sveopće oduševljenje.

Usuđujem se biti optimistična i ponadati se da je možda to znak da smo, kao društvo, napokon počeli shvaćati da biti živ ne znači biti jedan od onih 99.99% koji su preživjeli koronu. Jer života, u pravom smislu riječi, nema bez svih onih civilizacijskih tekovina za koje smo se teškom mukom izborili, i koje su upravo ono što nas čine ljudima. Prava na slobodu, rad i slobodno kretanje. Prava na ljudski kontakt, druženje, toplinu i zagrljaj. Prava da izrazimo vlastito mišljenje, bez da budemo ušutkani i cenzurirani. Sve su to prava kojih smo se, pred šest mjeseci, tako olako odrekli, predajući svoje živote u ruke "stručnjaka" kako bi nas oni zaštitili od bolesti koju velika većina preboli niti ne znajući, ili uz blage simptome.

Učinili smo to zbog brojeva – koji su, kako su nam rekli, bili loši, stoga smo morali žrtvovati sebe kako oni ne bi postali još gori. A loši brojevi znače smrt. Strah me pomisliti koliko bismo se još lakše bili predali i koliko bismo se još manje usudili propitivati da su brojevi bili još samo malo veći, da je stopa smrtnosti bila samo malo ozbiljnija i, recimo, ravnomjerno raspoređena kroz sve dobne skupine. Strah me pomisliti kakve bi tek tada potisnute strasti isplivale na površinu – koliko bi bilo mržnje, bijesa i nasilja – kada su zbog ovoga mnogi bili spremni linčovati one koji su se usudili prošetati po svježem zraku. Sve zbog straha od smrti.

Nikada nismo živjeli dulje i bolje, a nikada nismo bili toliko opsjednuti smrću, i njenim izbjegavanjem pod svaku cijenu.

Postoji jedna rečenica koja mi se neprestano mota po glavi već od ožujka, a to je citat iz serije koja mi je omiljena od djetinjstva, Zvjezdane staze. Rečenica glasi "Survival is insufficient" – ili, u nešto slobodnijem prijevodu, puko preživljavanje nije dovoljno. To je rečenica koju je jedna od protagonistica serije, Sedma od devet, izrekla kako bi se založila za pravo troje bivših Borg radilica na medicinski postupak koji se, na prvu, čini suludim – taj postupak će, neminovno, dovesti do smrti svih troje pacijenata, i to u roku od najviše mjesec dana.

Smrtnost je, dakle, stopostotna. No, takav postupak bi im omogućio da napokon ostvare ono o čemu već godinama sanjaju – vlastitu individualnost i slobodu. Oni su, nesvojevoljno, proveli dugi niz godina međusobno telepatski povezani, bez ikakvog prava na vlastite misli i vlastitu intimu, i upadajući jedno drugom stalno u glave već su jedno drugo doveli do ruba ludila. Stoga bi oni radije živjeli nekoliko tjedana pravim životom, nego još (potencijalno) dugi niz godina bez slobode, vezani jedno uz drugo. Nije dovoljno preživjeti, treba i – živjeti.

Stoga pozdravljam svaki odmak od neprestanog brojanja zaraženih, oboljelih i umrlih. Krajnje je vrijeme da se podsjetimo da živjeti ne znači izbjeći smrt, već i stati u obranu svih onih vrijednosti zbog kojih se zaista isplati živjeti.