Kuba je nažalost posljednji "pravi" komunistički režim izvan Azije. Njegov politički rok trajanja se pokazao duži nego što se moglo očekivati, ali s obzirom na trenutne masovne demonstracije pitanje je vremena kada će sistem pasti, a Kubanci živjeti uz slobode i ljudska prava.
Prije nekoliko tjedana slušao sam radio
program sa švedskim komičarem Mikaelom Lindgrenom (poznat i po videu "
Croatian Invasion"). Lindgren je govorio kako je početkom 2000-ih godina bio socijalist i čitao ljevičarske intelektualce poput Noama Chomskog i Naomi Klein. Kao mladi ljevičar otišao je na Kubu koja je u njegovoj glavi tada bila socijalistički raj i alternativa kapitalizmu.
Lindgren se čak i nadao da će ostatak života provesti na Kubi koju je smatrao idealnim društvom. Međutim, nakon nekoliko mjeseci boravka u Kubi Lindgren se razočarao. Vidio je kako je komunistički režim korumpiran i represivan prema ljudima. Vremenom je skontao da Kuba nije ono što je zamišljao, na primjer kada je vidio da i na Kubi ima siromašnih zbog politike režima.
Nakon razočarenja, Lindgren je "pobjegao" u Meksiko gdje je igrom slučaja došao u hostel gdje je zapazio jednu knjigu koja mu je privukla pažnju. Ispostavilo se da je to bila knjiga liberalnog intelektualca
Johana Norberga "
U obranu globalnog kapitalizma". Čitajući knjigu za vrijeme boravaka u hostelu, Lindgren se na kraju sam uvjerio da je vjerovao u mitove jer su globalizacija i kapitalizam, usprkos raznim problemima, zapravo doveli do velikog napretka za svijet i pojedince kroz smanjivanje siromaštva i razvoj trgovine.
Kuba je povijesno gledano bila inspiracija za mnoge europske ljevičare, uključujući i legendarnog švedskog socijaldemokratskog premijera Olofa Palmea koji je imao jako dobre veze s kubanskim diktatorom i krvnikom Fidelom Kastrom. I dan danas, i pored toga što su protesti na Kubi najveći nakon 1990-ih i povezani s nedostatkom hrane i lijekova, proizvode se novi mitovi oko Kube. Tu se na primjer navodi da je Amerika u prvu ruku kriva za lošu ekonomsku situaciju na Kubi i da Kuba ne može biti demokratska jer Amerika to nikada ne bi odobrila.
Međutim,
istraživanja i
činjenice pokazuju drugačiju i kompleksniju sliku
Kube. Naime, i pored toga što je Kuba poznata zbog ulaganja u ljudske potrebe, proizvodnju lijekova i razvoja turizma, Kuba je društvo koje nije uspjelo s komunističkim ambicijama. Na primjer, Kuba ima trgovinu sa skoro svim zemljama osim SAD-a, uključujući i trgovinske dogovore s EU, što ruši mit o značaju američke blokade.
Drugi primjeri su faktori poput mortaliteta beba, dostupnosti zdravstva i generalne kvalitete života koji su lošiji na Kubi kada se Kuba usporedi na primjer s Čileom, Brazilom ili čak i Paragvajem. Kuba je društvo gdje crni Kubanci skoro nikada nisu bili na vladajućim pozicijama, što pokazuje da je rasizam prisutan i zašto veliki broj demonstranata jesu baš Afrokubanci.
Znači, Kuba će biti diktatura dok god vladajuća komunistička partija vlada kroz strah, represiju i propagandu. Kuba je i dalje primjer kako državna kontrola nad ekonomijom dovodi do siromaštva, nezadovoljstva i problema. Zbog toga svi, uključujući i ljevičare, trebaju osuditi diktartorsku vlast i podržati demokratizaciju Kube i slobodu za sve Kubance. Cuba libre!
