"Ovako je rastao broj samoozljeđivanja djevojčica otkad su njihove živote preuzele društvene mreže", izjavila je Ivana Kekin, saborska zastupnica iz stranaka Možemo i Nova ljevica, u nedavnom videoklipu koji je objavila na društvenim mrežama.

Kad bismo rast broja samoozljeđivanja djevojčica usporedili s rastom broja njenih histeričnih istupa u javnosti, vidjeli bismo još bolju (i točniju) korelaciju. Znači li to da djevojčice trebaju izbjegavati objave Ivane Kekin jer očito ima poguban utjecaj na njih?

Naravno, to ne mora biti u direktnoj vezi. Kekin bi, kao psihijatrica, trebala znati da se dva podatka mogu i slučajno podudarati. Bez ikakvog ozbiljnog istraživanja tvrditi da su društvene mreže jedini ili glavni krivac za neku pojavu je u najmanju ruku neozbiljno.

Postoje i puno ozbiljnije teorije. Na primjer, Kristina Majer Čekada, autorica knjige "Samoozljeđivanje kod adolescenata" primjećuje da je do rasta došlo uslijed i nakon pandemije "covida" (novinarske gripe).

Ne treba čovjek biti stručnjak za ponašanje djece da bi shvatio kako su lockdowni i konstantna medijska zastrašivanja utjecali na ljude općenito, a adolescenti i tinejdžeri su posebno osjetljivi. Zabranite djeci druženje, zatvorite škole, zabranite izlaske i noćni život - teško možete očekivati sretne mlade ljude. Neki od nas su na to upozoravali od početka, ali Ivana Kekin je tada podupirala lockdown, čak i kritizirala vladu i stožer što nisu još stroži.

Sada ide po Hrvatskoj na turneji nazvanoj "Djeca nam nisu dobro", odjednom je jako zabrinuta za mentalno zdravlje hrvatske djece, a krivnju svaljuje na društvene mreže.

U nekim stvarima se većina može složiti - društvene mreže izazivaju ovisnost, algoritmi su takvi da vas privlače na interakciju i da provedete što više vremena na njima. To može imati jako negativan utjecaj na djecu. Roditelje to bez sumnje brine. A rješenje koje se nudi zvuči predobro da bi bilo istinito:

"Vrijeme je da reguliramo i društvene mreže. Država ima odgovornost prema djeci Hrvatske", zaključuje Kekin.

Istina je zapravo suprotna. Društvene mreže već jesu pretjerano regulirane, što nam je dosad donijelo samo probleme. Zbog tih regulacija mnogima je već ukinut račun na Facebooku bez smislenog objašnjenja; zabranjeno je političko oglašavanje na Facebooku i Instagramu u Europskoj uniji. I to je tek početak.

I činjenica je da država nema odgovornost prema nikome od nas, pa ni djeci. Država nije odgovorna za vašu djecu i onaj tko vas uvjerava da je, nema dobre namjere.

Ako se nešto dogodi vašem djetetu - ako postane loše u školi, počne se čudno ponašati ili si učini nešto jako loše - država neće za to odgovarati. Nitko iz Vlade neće odgovarati. To je zato što su djeca isključivo odgovornost svojih roditelja, a ne premijera i njegovih ministara.

Naša civilizacija utemeljena je na principima osobne slobode. Uvijek sam se pitao zašto je u povijesti, a toga ima i danas, bilo tako puno ljudi koji se tome protive, koji izražavaju nezadovoljstvo i traže što veća ograničenja ili čak ukidanja osobnih sloboda. Zapravo, to je zato što svaka sloboda podrazumijeva i osobnu odgovornost. Nije sloboda ono što njima smeta, oni bi se rado riješili odgovornosti.

Ideja da osobnu odgovornost nekako možemo prebaciti sa sebe na državu je stoga mnogima privlačna. Iz nekog razloga u prosjeku puno je privlačnija ženama (za to nemam logično objašnjenje). Ljudi misle, ako država donese neki zakon ili regulaciju, da je problem riješen. U stvarnosti u većini slučajeva takve regulacije neće riješiti problem, često će ga pogoršati, a još češće će uz to donijeti nove probleme, one koji prije nisu postojali.

Upravo reguliranje društvenih mreža može poslužiti kao dobar primjer jednog takvog pokušaja prebacivanja odgovornosti na državu. U Australiji je od danas na snazi zakon po kojem je mlađima od 16 zabranjen pristup društvenim mrežama. Zvuči logično i dobro, zar ne?

Ali evo problema. Ta se zabrana može temeljiti na potvrđivanju punoljetnosti ili dokazivanju identiteta. Prvo je lako zaobići - dijete samo treba kliknuti "DA" na pitanje ima li 16 ili više godina. Drugo podrazumijeva da svaki korisnik društvenih mreža mora slati osobne podatke i dokaze o punoljetnosti.

Mislite li da je u redu davati osobne dokumente korporacijama i općenito ih uploadati na internetu? Čak i ako imamo potpuno povjerenje u vlasnike društvenih mreža i njihove djelatnike, opet se pojavljuje ozbiljna opasnost od hakiranja i krađe osobnih podataka. Krađom podataka postajemo lak plijen i za financijske krađe.

Tu se mogu pojaviti i novi problemi. Ako će društvene mreže podatke o nama morati slati državnim organima kako bi provjerili našu punoljetnost, onda država dobiva i nadzor nad svime što radimo na društvenim mrežama. Vjerujete li političarima na vlasti da uvijek imaju dobre namjere i da to neće zlorabiti?

I usprkos svemu tome, čak i kad bi to sve ispalo super i bez problema, opet ne rješavamo "problem" maloljetničke ovisnosti o društvenim mrežama. Jer svi načini provjere mogu se zaobići i prevariti. Tako se odmalena uči djecu da zaobilaze zakone i varaju državu. Je li to ispravan put?

Uvjeravati ljude da mogu prebaciti osobnu odgovornost na državu je obmana koja može biti kobna. Na kraju dana, za stanje vaše djece najveću odgovornost i dalje imate vi. Ponekad je pozitivan primjer najbolji način - to znači, ako smatrate da djeca provode previše vremena na društvenim mrežama, pokažite im vlastitim primjerom da to nije dobro.

Rješenje je često puno jednostavnije od svega što se u javnosti predlaže. Ako su djeca depresivna, ako si pokušavaju nauditi, to je možda zato što im nedostaje roditeljska pažnja. Zabrinuti roditelji bi puno više pomogli svojoj djeci da manje vremena provode na društvenim mrežama slušajući Ivanu Kekin, a više vremena sa svojom djecom.