Nakon nedavnog masakra u Teksasu, u kojem je 26 osoba ostalo bez života i još ih je 20 ranjeno, kao i svaki put nakon sličnih događaja u Americi, poteže se pitanje 2. amandmana američkog Ustava i prava na posjedovanje vatrenog oružja. Ovaj put, možda i više nego u drugim slučajevima, baš je kristalno jasno zašto je taj amandman potreban američkim građanima.

Maskirani napadač Devin P. Kelley došao je naoružan automatskom puškom do crkve. Počeo je pucati već prije samog ulaza, a potom i u unutrašnjosti crkve. Pobio je nasumično ljude koji su bili na svetoj misi. Potom je izašao te krenuo napadati ostale prolaznike koji su se našli u blizini. Tko zna koliko bi još ljudi pobio da mu se nije jedan građanin suprotstavio. Stephen Willeford je bio naoružan i uzvratio vatrom prema Kelleyu. Uspio ga je raniti. Kelley je pokušao pobjeći kombijem, ali je Willeford s jednim obližnjim stanovnikom krenuo u potjeru za njim. Kad su ga sustigli, Kelley je sišao automobilom s ceste. Policija kaže da se ubio u automobilu.

Willeforda sada u Americi slave kao heroja koji je zaustavio masovni pokolj, no on tvrdi da nije nikakav heroj jer je cijelo vrijeme bio u strahu.



Otkriveno je kako je Kelley imao dugu povijest obiteljskog nasilja. Prije 5 godina nečasno je otpušten iz američkih zračnih snaga nakon što je pokušao zadaviti suprugu. Američko ratno zrakoplovstvo je priznalo veliku pogrešku - propustili su ga registrirati na popis osuđivanih kriminalaca pa je mogao bez problema legalno nabaviti pušku.

Dakle, u ovom slučaju, ako nekoga treba kriviti za to što je vjerojatni mentalni bolesnik i totalni luđak lako nabavio oružje, to je državna služba, a ne Ustav. Da Amerikanci nemaju ustavno pravo na posjedovanje oružja, onda mu ne bi imao tko odgovoriti na napad niti ga prekinuti u masakru.

Kelley je kod sebe imao automatsku pušku i pištolj, a u svom automobilu još nekoliko komada oružja. Tko zna koliko bi još ljudi pobio prije dolaska policije da se nije našao naoružani civil u blizini. Teksas je inače jedna od američkih država s najliberalnijim zakonom o oružju, a ovo je još jedan primjer zašto napadači u Teksasu ne prolaze dobro.

Velika je tuga što je toliko ljudi ovaj put stradalo, ali pogrešno bi bilo okriviti Ustav. Luđak koji je odlučio to napraviti, ne bi se obazirao na zakonske regulative niti da je oružje zabranjeno. Sigurno bi došao do njega na ovaj ili onaj način. Samo, u tom slučaju bi bila jako mala ili gotovo nikakva šansa da bi među napadnutim građanima bio netko naoružan da mu se suprotstavi.