Liberalizam, solidarnost i socijalna skrb

OGLAŠAVANJE

Kad sam počeo objavljivati svoje tekstove na ovoj stranici, nisam ni slutio da će postići neki veći utjecaj, htio sam samo otvoriti svoj blog na vlastitoj domeni i na njemu neovisno pisati sve što mi je na umu, sve što mi smeta u društvu i što mislim da se može promijeniti. Ubrzo mi se pridružio i kolega Branimir Perković pa je stranica prerasla 1-man show i nadam se u budućnosti da će se proširiti na cijelu ekipu mislilaca koji vole i žive filozofiju liberalizma i sve što uz nju ide.

Ugodno me iznenadio feedback koji dobivamo u inbox, gdje vidim da je sve više onih koji su zainteresirani za liberalna gledišta i koje zanima kako bismo se postavili po kojem pitanju. Ima stvarno dobrih pitanja i namjeravam na sve podrobno odgovoriti, ali ovaj put sam izabrao upit jednog čitatelja o liberalizmu i socijalnoj skrbi.



Jesu li građani u potpunosti prepušteni sami sebi? Trebamo li se pobrinuti za najugroženije? Odgovor je, ukratko: građani nisu prepušteni sami sebi i svakako se trebamo brinuti za najugroženije.

Redistribucija bogatstva DA, ali ne prisilna

Međutim, ako se pitanje odnosi na socijalnu državu kakvu danas imamo i kakva je u manjoj ili većoj mjeri na snazi u svim zemljama svijeta, onda to i nije baš onakva skrb za najugroženije kakvu su klasično liberalni autori zamišljali. Frederic Bastiat je 1850. godine u knjizi "Zakon" pisao o ulozi države i zakona u društvu. Zakon je sam po sebi prisilan i mora biti općenit, jednak za sve. Svrha države i zakona je uspostava društva što jednakijih prilika, ne jednakih rezultata. S obzirom da zakon treba biti poštovan, on ne smije ugrožavati ljudska prava i slobode niti jednog pojedinca za korist ostalih. Samim time, država ne bi smjela zakonima obavljati prisilnu redistribuciju novca od jednih prema drugima jer na taj način krši ljudska prava onih prvih - u prvom redu, pravo na upravljanje privatnom imovinom.

Prisilna distribucija novca, čak i kad bismo zanemarili faktor ugrožavanja ljudskih prava i sloboda pojedinaca, opet nije dobro rješenje jer postavlja se pitanje tko je taj koji određuje od koga treba uzeti i kome treba dati. Kad to rade političari na vlasti, kao što je sad slučaj, onda uvijek možemo računati na razne nepravednosti. Recimo, tko ima pravo na koliku pomoć od države, tko je ispred koga u redu za isplatu - čak i ako se stvarno objektivno potrudimo postaviti što jasnije kriterije, uvijek će se naći način da se oni izigraju i uvijek će biti ljudi koji će takva pravila zloupotrijebiti.

Postavlja se pritom još jedno pitanje: kolika je pomoć dostatna za život? Nemamo svi iste potrebe niti iste okolnosti (netko živi u vlastitoj kući ili s roditeljima, a netko je podstanar. Netko ima troje djece i supružnika, a netko je samac...). Kad se odrede univerzalne svote jednake za cijele skupine ljudi, jednima će to biti dovoljno da ne moraju ni tražiti nikakav posao, a drugi od toga neće moći preživjeti.

Državni socijalni programi, što su veći i obuhvatniji, to će praviti veće probleme na tržištu jer nisu poticajni za rad, traženje posla niti poduzetništvo. Svaki čovjek će vagati isplati li mu se zaposliti za početak za neku malu plaću ili ne raditi ništa za isti ili skoro isti novac. Na taj način zapravo i samog sebe pokopava jer taj prvi posao s malom plaćom bi mu dobro došao za stjecanje iskustva i vjerojatni napredak, no to će sve propustiti jer misli da mu se ne isplati truditi i na taj način izgubiti pogodnosti socijalne države. Cijelo gospodarstvo je pogođeno tim mjerama, a da ne pričam o tome kako je svaku kunu netko trebao zaraditi da bi one išle za nekoga kome se ne isplati raditi. Socijalna država zbog svoje strukture je sama po sebi veliki trošak jer gomila birokrate koji se "brinu" o pravednoj preraspodjeli i usput to skupo naplaćuju. To u konačnici ima negativni efekt na sve, nije poticajno ni u kom pogledu.

Kako širenje socijalne države može utjecati na živote ljudi i ekonomiju možemo vidjeti iz različitih primjera u svijetu. Bivši venezuelanski lider Hugo Chavez je promijenio Ustav kako bi proširio socijalne programe na što više različitih, po njemu potlačenih skupina. To nije polučilo željene rezultate, nego je došlo do toga da je cijela zemlja upala u ekonomsku i humanitarnu krizu. Drugi primjer je Švedska, koja je zbog otvorenih ruku prema svakome tko želi pomoć dobila stotine tisuća ljudi koji nisu voljni ni na koji pozitivan način doprinositi društvu pa im je skočio kriminal i nezaposlenost.

Zato država ne bi trebala uopće sudjelovati u redistribuciji bogatstva i skrbi za najugroženije. Milton Friedman, poznati ekonomist i nobelovac iz prošlog stoljeća dao je jako dobro objašnjenje: država nema odgovornost. Ljudi imaju. Mi imamo odgovornost, kad god smo u mogućnosti, da pomognemo svome bližnjem, susjedu ili bilo kome za koga smatramo da mu pomoć treba.



Volonterizam

Rješenje je u volonterizmu. Humanost je dio čovjekove prirode, vjerujem da se svatko od nas osjeća dobro kad je u mogućnosti na bilo koji način pomoći drugome. Treba promovirati humanost, darivanje i dobrovoljno pomaganje. Otvarati humanitarne fondove, ali u privatnom, a ne državnom aranžmanu i voditi ih transparentno. Zamislite da nema socijalne države i da su porezi svedeni na onaj najpotrebniji minimum od, recimo, 10 posto na sve. Koliko bi nam samo ostalo novca da pomognemo svakome u potrebi?

Pokazalo se u praksi da stanovnici zemalja s manjom prisilnom redistribucijom bogatstva, s nižim porezima i manjom socijalnom državom, imaju jači osjećaj za pomaganje drugima. To se vidi po indeksu dobrovoljnog davanja gdje su na vrhu mahom zemlje s najslobodnijom ekonomijom. Tko bi rekao da je SAD drugi na svijetu po solidarnosti stanovništva, a Hrvatska da je ispod svjetskog prosjeka?

To je zapravo logično. Tamo gdje su porezi niži, ljudima ostaje više novca za trošenje, pa i za pomaganje. Kako može radnik koji radi za malu plaću, nakon što mu država uzme pola, uopće pomišljati na pomaganje drugima kad razmišlja kako će s tim preživjeti do sljedećeg mjeseca? Ja sam siguran da bi Hrvati na toj listi bili među vodećim nacijama, samo da nas država pusti.

Prednost dobrovoljnog pomaganja ispred državne prisilne redistribucije ima više razina. Tu je sloboda izbora i odlučivanja - svatko od nas bi prema svojoj savjesti odlučio kome smatra da je pomoć zaista potrebna, a ne bi to ovisilo o dobroj volji nekog političara koji dijeli tuđi novac i uz to prikuplja jeftine poene.

Što ako ne uspijem u poslovnom pothvatu?

Čitatelj je dalje postavio ispravnu tezu: "Ako i ne uspijem u svom poslovnom pothvatu, trebala bi mi se pružiti druga prilika, a ne da budem prepušten sam sebi na ulici."

Ne trebamo se bojati poslovnog neuspjeha, trebamo se bojati samo da ne izgubimo volju. Poslovni uspjeh, osim o trudu, znanju i mudrosti, u velikoj mjeri ovisi i o sreći. Ludwig von Mises je u knjizi "Ljudska akcija" pisao o tome kako je vrijednost svakog proizvoda subjektivna jer ovisi o oku promatrača, potencijalnog kupca. Ljudska priroda je nepredvidiva i zato je nemoguće točno predvidjeti kako će tržište u kojem trenutku reagirati (može se samo nagađati). Čak je i Milton Friedman priznao da poslovni uspjeh ovisi o sreći. Međutim, nakon neuspjeha ne treba odustati. Mnogi uspješni poduzetnici imali su u prošlosti neuspješne projekte na kojima su puno izgubili. No, podigli su se i radili dok nisu došli do uspjeha.

Nasljeđivanje imovine i jednakost prilika

Na pitanje o tome koliko naš uspjeh ovisi o nama, a koliko o staležu naših roditelja nije moguće ispravno odgovoriti u nekoliko rečenica jer na temu nasljeđivanja napisane su cijele knjige. Klasičan liberalni stav, a po meni se to čini i najlogičnije, jest da je nasljeđivanje ljudsko pravo i država se u to ne bi smjela miješati niti ga ograničavati. Svaka osoba mora imati pravo da pokloni vlastitu imovinu, ako želi, kome god želi pokloniti. To je pitanje slobode upravljanja privatnim vlasništvom, a ono je po ustavu svake civilizirane zemlje nepovredivo! Druga stvar, djeca su prosječnoj osobi najbitniji čimbenik u životu i najveća motivacija za rad i stvaranje. Ukoliko bi se nekako silom zabranilo ili ukinulo pravo nasljeđivanja, mnogi ljudi bi izgubili motivaciju da stvore više od onoga što im treba za normalni život, jer bi znali da to ne mogu sa sobom ponijeti u grob, a niti ostaviti svojoj djeci - zašto da se onda muče, za državu?

Pravo nasljeđivanja imovine nas dovodi do tog "problema" nejednakosti u prilikama. Taj problem realno postoji, ali jednake prilike ne bismo imali čak ni kad nasljeđivanja ne bi bilo! Mogu li ja s visinom 173 cm imati iste šanse da postanem košarkaška zvijezda kao netko tko je prirodno natprosječno visok? Naravno da ne mogu, ali to ne isključuje moje mogućnosti u potpunosti. Morat ću se više truditi i više vremena uložiti od drugih, je li to pravedno? Bih li se ja trebao zbog toga žaliti i tražiti državu da nekom regulacijom ili zabranom, dekretom zabrani višima od mene da se bave košarkom? Vidite, priroda je već u startu na tisuću načina učinila ljude nejednakima, to treba prihvatiti. Nemamo iste mogućnosti u startu, ali svatko se može izboriti za svoje mjesto pod suncem. I ako netko objektivno ne može ili nikako ne uspijeva, društvo će to prepoznati i sigurno će mu pomoći - zato što su ljudi u suštini dobri i žele pomagati jedni drugima, zato što znamo da se svatko od nas može u bilo kojem trenutku naći u istoj situaciji, a ne zato što nas netko prisiljava da to radimo.