Liberalizam kao glavni pokretač ekonomskog, političkog i društvenog napretka

Zadnjih godina često čujemo riječ "progresivizam" koja se koristi uglavnom da se opišu lijeve politike u ekonomiji (širenje velike države i njene potrošnje, uvođenje novih poreza) i u društvu (zakoni koji posebno štite "prava" pojedinih zaštićenih skupina, npr. žena, pripadnika LGBT zajednice, manjinskih etničkih skupina itd.). Zašto se takve politike nazivaju progresivizam, odnosno nešto što teži napretku? Što bi uopće trebao biti progresivizam?

Napredak je u osnovi pozitivan pojam, označava sve što je čovječanstvo prošlo kroz povijest da bi danas živjeli bolje od svih naših predaka, imali olakšan način putovanja, komunikacije i dostupnost robe i usluga. Sve to rezultat je napretka - onog društvenog i ekonomskog.

Čovjek je, u ovakvom obliku, nastao prije 200.000 godina. Tijekom više od 99% toga perioda ljudi su imali iznimno težak život, nama nezamisliv. Prosječni životni vijek bio je kraći od 30 godina, ljudima su svakodnevno na različite načine njihovi životi bili direktno ugroženi, dakle svakodnevica je veći dio ljudske povijesti bila doslovno borba na život i smrt - protiv prirodnih pojava, protiv zvijeri, za dolazak do hrane itd. I često međusobno - za prostor i resurse, budući da su živjeli u čoporima odnosno plemenima.

Razvoj modernog čovječanstva kakvo danas poznajemo započeo je prije nekoliko tisuća godina, kroz različite civilizacije na različitim kontinentima. Čak i u toj, novijoj povijesti, najveći dio vremena ljudi nisu bili ravnopravni ni u kojem pogledu - narodi su bili potlačeni i osvajački, a unutar zajednica bilo je onih koji vladaju i njihovih robova. Čak ni unutar obitelji nije bilo ravnopravnosti, već je svatko imao svoju ulogu koja mu je bila predodređena samim rođenjem. Iako se drevna Atena u društveno-političkom smislu približila današnjem idealu slobodnog društva, opet su se ljudi dijelili po karakteristikama koje su im određene rođenjem i nisu bili jednaki.

Najbrži razvoj čovječanstva - i u političkom, društvenom i ekonomskom pogledu - dogodio se tijekom zadnjih 250 godina. Nije slučajno ovakav ubrzani razvoj čovječanstva sukladan razvoju liberalne misli.

Liberalna misao ima svoje korijene još u antičkoj Grčkoj i Rimu, ali utemeljitelj liberalizma kakav znamo i danas bio je John Locke, engleski teoretičar u 17. stoljeću. Njegova teorija prirodnih ljudskih prava (život, sloboda, imovina) temelj je ustava svake današnje države. Njegova teorija o državnoj vlasti koja će konstantno morati tražiti dopuštenje svih članova društva kojim upravlja, danas je usvojena u svim demokratskim državama. Ali ništa nije imalo toliko veliki utjecaj na budućnost i razvoj čovječanstva kao jedna Lockeova rečenica: "Svi ljudi rođeni su jednaki".

To je bilo nešto sasvim novo za to vrijeme, nešto praktički nezamislivo tada, nešto toliko ispred svoga vremena, da će se borbe za takvu vrijednost voditi i dan danas, a vjerojatno i 100 godina nakon današnjeg dana. Locke nije podijelio ljude niti po kojoj karakteristici i s razlogom je napisao ono "rođeni", jer to znači da ne moraju imati jednake ishode, ali moraju biti tretirani jednako bez obzira na bilo koju urođenu karakteristiku. To je bilo u vrijeme kad su se ljudi dijelili po staležima, svojini, prema krvnom porijeklu (plemići vs. kmetovi), kontinentu rođenja (narodi na neeuropskim kontinentima bili su smatrani barbarima), žene nisu bile ni približno jednako vrednovane kao muškarci itd. Ali Locke je rekao "SVI" ne izuzevši iz toga baš nikoga.

Dok je Locke bio jedan od kreatora društvenog stupa onoga što će kasnije postati različite liberalne škole misli, škotski teoretičar Adam Smith je stotinjak godina kasnije u čuvenoj knjizi "Bogatstvo naroda" postavio postulate za ono što će kasnije postati ekonomska znanost. On je jednostavno ustanovio koji su elementarni zakoni u stvaranju i povećavanju bogatstva i čega bi se svaki narod trebao držati. Što slobodnija trgovina među pripadnicima različitih nacija dovodi do povećanja bogatstva oba društva. Diplomacija i otvaranje ekonomske suradnje isplativije su od osvajačkog ratovanja. Bogatstvo se ne stvara tiskanjem novca niti protekcionizmom, već otvaranjem i liberalizacijom ekonomije unutar društva i s drugim društvima preko granice. Ljudima treba biti omogućeno da slobodno pokreću poslove, zapošljavaju, trguju. Granice trebaju biti otvorene za prelazak radne snage, investicija i robe. Takva doktrina je široko prihvaćena i bit će presudna za brzinu ekonomskog razvoja te će dovesti do globalizacije u 20. i 21. stoljeću.

Da bi liberalizam bio u praksi implementiran, trebalo je srušiti dotadašnji sustav moći. Svijetom su vladale elite koje su svoju moć nasljeđivale krvnim srodstvom. Prije liberalizma, ako je netko rođen kao dio potlačenog nižeg sloja (a to je bila velika većina stanovništva), taj nije imao gotovo nikakve šanse da tijekom života promijeni svoju situaciju. Adam Smith je tvrdio da se država treba što više maknuti iz privatne i poslovne sfere života pojedinca i pustiti tržište da odradi svoje. "U uvjetima savršene slobode, tržište će dovesti do savršene jednakosti". Za to su potrebne državne institucije kao jamac "savršene slobode". Smith je smatrao da institucije moraju biti dizajnirane ne da njima "najbolji vladaju", već tako da čak i kad su im na čelu najgori, oni mogu nanijeti najmanje moguće štete. Za to je trebao sustav "checks & balances", odnosno unutarnje kontrole različitih grana vlasti.

Kako bi se to postiglo, trebalo je mijenjati sustav iz korijena. To je učinjeno krvavim ratovima i revolucijama. Prvo građanski rat u Engleskoj, zatim američka pa francuska revolucija. SAD je bio prva zemlja koja je donijela temeljni akt - ustav, kao najviši zakon koji štiti temeljna ljudska prava svakog građanina. U Deklaraciju o neovisnosti kao i u Ustav SAD-a ugrađene su misli Johna Lockea.

Kritičari će sad reći da je SAD tada legalizirao robovlasništvo i desetkovao domorodce. Da, ali njegov ustav predstavljao je platformu koja će biti pokretač svih kasnijih društvenih promjena. Zemlja s takvim ustavom i s tom doktrinom morala je doći do točke kad će se ukinuti robovlasništvo, a potom rasna diskriminacija, kad će žene i crnci imati jednako pravo glasa, kad će žene dobiti sva imovinska prava kao i muškarci, kad će biti prvo dekriminaliziran istospolni seks, a potom i legaliziran gay brak. To se sve moralo dogoditi nakon što se jednom usvojila platforma liberalizma jer - da ponovim Lockea - "svi ljudi rođeni su jednaki". Nema velike razlike niti u Francuskoj, gdje revolucija, sama po sebi, isto nije bila savršena ni pravedna, ali je usvojila doktrinu koja će promijeniti povijest ove države zauvijek. Cijeli zapadni svijet je usvojio liberalizam u političkom i društvenom smislu, a za ekonomski napredak zaslužna je ona najveća i najduža revolucija - Industrijska revolucija.

U 19. stoljeću, poznatom po slobodnom tržištu i novim strojevima koji su masovno mijenjali strukturu radne snage, postignut je najveći napredak po pitanju nadnica i radničkih prava. Iako je i sindikalna borba imala svoj utjecaj, činjenica je da su ljudi živjeli sve bolje zbog povećanja bogatstva, a to je omogućeno slobodom rada, investiranja i trgovine. Kad se u 20. stoljeću država u zapadnim zemljama uplela u gospodarske tokove i počela regulirati svaki segment gospodarstva, u tim je zemljama gospodarski rast usporen i sveden skoro na nulu. To znači, liberalizam je u Industrijskoj revoluciji doveo do blagostanja zapadnih zemalja koje današnje stanovništvo uživa.

Kroz svo to vrijeme, promjene u politici, ekonomiji i društvu nisu tekle glatko i svaka se morala izboriti. Ljudi općenito nisu skloni ničemu "novom", a svaka promjena znači nešto novo i nepoznato. Zato je taj napredak bio popraćen snagama koje su ga usporavale, pa i pokušavale zaustaviti, vratiti u prijašnje stanje. Luditi su razbijali strojeve jer su se bojali da će ostati bez svojih radnih mjesta iako su ti strojevi omogućavali kupcima bolju dostupnost i jeftiniju robu na tržištu, a to je dovodilo do otvaranja novih radnih mjesta. Mnogi su se protivili pravu glasa za sve stanovnike zemlje, bilo je protivljenje i protiv prava žena, pa i protiv ukidanja robovlasništva. Malo je poznato da je 3. američki predsjednik Thomas Jefferson predlagao ukidanje robovlasništva, odnosno zabranu uvoza novih robova, a potom da država otkupi djecu robova i da ih obrazuje u slobodne ljude, ali njegov prijedlog je u kongresu odbijen - nedostajao mu je jedan glas.

Stvorile su se različite političke struje u zapadnim demokracijama, a njih možemo ugrubo podijeliti u četiri vrste. Jedna je klasično liberalna - ona je za progres u ekonomskom, političkom i društvenom pogledu. Stvorila se socijaldemokratska, lijeva struja koja je prihvatila društvenu doktrinu liberalizma i borila se za progres u društvenom smislu, pa i u političkom, ali ne i u ekonomskom gdje su pokušavali usporiti napredak tvrdeći da on ne ide na ruku radnicima. Stvorila se i desna struja, konzervativna, koja je težila političkom i društvenom povratku na prijašnje stanje, odnosno usporavala je društvene promjene. Nakon prve velike svjetske krize, veliki dio liberala u Americi, razočarani slobodnim tržištem, okreću se lijevo u ekonomskom smislu i traže više državnog intervencionizma. Tada konzervativci prihvaćaju ekonomsku doktrinu liberalizma i u drugom dijelu stoljeća postaju glavni nositelji globalizacije i slobodne trgovine među nacijama (npr. Thatcher i Reagan). Svejedno, konzervativci ostaju kritični prema napretku u društvenim pitanjima.

I lijevi i desni često će za sebe reći da su liberalni (desničari vole koristiti izlaz "slobodar" ili "libertarijanac"), ali smisao je gotovo isti. I jedni i drugi su djelomično u pravu, ali i jedni i drugi koriste samo onaj dio liberalizma koji im odgovara, a protiv onog drugog se bore. Međutim, i lijeve i desne stranke igraju u pravilu unutar granica liberalizma (slobodno tržište, liberalna demokracija, individualne slobode, ravnopravnost). Kad netko izađe iz tih okvira, onda je jasno da je ta opcija "radikalna" ili "ekstremna" (bilo lijeva ili desna).

Na kraju, imamo i četvrtu struju koja se istaknula u prvoj polovini 20. stoljeća kad su rasli fašizam, nacizam i komunizam, te u posljednje vrijeme - to su populistički politički pokreti, oni su u pravilu kritični prema svakom napretku - i političkom, društvenom i ekonomskom - te žele vratiti svijet u stanje prije globalizacije, što znači prije 19. stoljeća. Oni su kritični prema liberalnoj demokraciji, zastupničkom sustavu, međunarodnoj trgovini, slobodnom tržištu, kapitalizmu i društvenom liberalizmu. Danas, možda više nego ikada, liberalizam je pod kušnjom. Ne zaboravimo da napredak, kakav je postignut tijekom zadnjih 250 godina, može lako biti urušen i vraćen na početak, budući da je to manje od 1% povijesti čovječanstva.

Otpor promjenama je uvijek bio snažan i one nisu mogle doći odjednom. Ta borba je trajala više od 200 godina i još uvijek traje. Možemo li danas reći da su svi ljudi na zapadu stvarno ravnopravni, da imamo obilje i da je sistem pravedan? S tom konstatacijom mislim da se neće složiti ni većina u najbogatijim zemljama svijeta poput Švicarske i SAD-a, a kamoli na periferiji civilizacije gdje smo mi. To znači da nam još predstoji puno borbe. Liberali trebaju biti progresivni, ali ne bez kritike i ne u svakom pogledu. Treba dobro izvagati što je napredak jer nije svaka promjena napredak. Samo ona promjena koja će dovesti bliže Lockeovom idealu "Svi ljudi rođeni su jednaki" može biti progresivna promjena i značiti napredak. Svaka druga promjena je put u suprotnom smjeru.